Nema više onako jake rock cuge kakva bješe daleke devedeset druge: Nirvanin "Nevermind", Soundgardenov "Badmotorfinger", Pearl Jamov "Ten", Alice In Chains s "Dirt", Mudhoneyov "Piece of Cake", R.E.M. "Automatic for the People"... I bješe još tu pravih ružača i kolekcija od vinilki s potpisom Neil Younga, Stone Temple Pilots, L7, Babies In Toyland, Temple Of The Dog, ajde i Smashing Pumpkins, Hole... Ovi sada već veterani iz Kansasa su tad tek počeli s radom, a na svoj debi album čekali su do početka 21. stoljeća kada im je Geffen konačno realizirao multimilijunski "Come Clean" (USA no. 9, UK no. 12) prodan, na veliko iznenađenje u čak 5 milijuna primjeraka, a singlovi i spotovi "Control", "Blurry" i "She hates me" su se čitavu 2001/2. godinu vrtjeli po ondašnjim satelitskim glazbenim kanalima, da bi dvije godine kasnije s drugim albumom "Life on Display" (USA no. 20, UK no. 90) prvo pali u prosječnost i potom u debeli zaborav ne iskoristivši niti post-grunge voz sa suvremenicima Foo Fighters, Staind, Bush, Creed, Filter, Nickelback, A Perfect Circle, Alter Bridge, Audioslave, Breaking Benjamin, Cold, Theory Of A Deadman..., ma nakotilo ih se 10-20-30 puta više nego li ih bješe te davne '92. Jedan od glavnih razloga sve slabijeg interesa za 'lokvu blata' su bile učestale izmjene članstva, evo ovo je danas pa valjda deseta postava u kojoj je jedini originalni član ostao pjevač i gitarist Wes Scantlin uspjevši dogurati do tek šestog studijskog albuma u 3 decenije karijere što je dobro isto koliko i loše. Jer, on je naime odavno iscrpio svoju zalihu inspiracije za zabavne i otkačene pjesme s ružačom na gitari. Ček, kada se radi album treba valjda biti i neka poanta, no ovdje je evidentno nema. Uzmimo samo prazne stihove bez izražaja i emocija koje se tek tu i tamo povremeno naziru: prvi singl "My baby" nikako ne dolikuje bivšoj zvijezdi, plavokosom ljepotanu, miljeniku ženskog auditorija koji danas ima 51 godinu, a pjeva o pubertetskoj demagogiji na country način drsko plagirajući riffove Nirvane kao da se demo bend uhvatio razvodnjene hard-rock metode AC/DC i Aerosmith.



Country je obilato prisutan u njegovom post-grunge izrazu: "Dance with me" dođe kao Nirvanin "All apollogies" formatiran za restorane i terase u nedjeljno popodne kad su svi ionako već mislima u radnom ponedjeljku, a tu onda dolazi i hvataljka "Cash & Cobain" o dvije velike legende, pjesnicima, country & rock fascinacijama u plesnom hip-hop štimungu Beckovog "Losera" akustike s malo psihodelije što i nije toliko loše jer je u kolaboraciju stupio Colin Brittain, relativno friškiji producent (Papa Roach, 5 Seconds Of Summer, All Times Low, A Day To Remember, Hands Like Houses...), ali brate i sestro, isprazno je literarno mlaćenje prazne slame. Kad se dođe do četvrte "Butterface" s insinuacijama na Stonese i Neil Younga, postaje jasno da lokva blata može biti tek samo predgrupa našem Valjku, eventualno Majkama, no hipoteza jest da bi ga auditorij čim prije potjerao sa stagea. Onda red patetične klavirske balade "Candy" smještene tamo negdje u 70-te, ih ti bokca, "Jedina moja" Divljih Jagoda, poroznog elegičnog legata "Running out of time" koji vuće na "Creep" Stone Temple Pilots, pa opet poluakustičnog countryja "Man in the mirror" s jačim eksplozijama distorzije i blage vokalne arogancije, onda opet Nirvaninog plagijata "U wrekd me", pa opet countryja u staccatu, malo nekakvog pokušaja new-wave/ post-punk/ indie-rokića "California" nalik na Pixies, ma mora se dotaknuti i velikih Cobainovih uzora, a bome jedno dobro iznenađenje slijedi pred samim koncem u obliku koliko-toliko žestokog doom-stonera "Poke out my eyes", ajde, ovo čak i zamiriši na rani Soundgarden s konca 80-ih uz dostatnu spregu cvilećih solaža Matt Fullera i pokušaja kompleksnijeg aranžmana.



Gledajte, ovo je dobar album kada se ne obraća pozornost što Scantlin poetski drobi, a niti najmanje nije uvjeren u to pokušavajući biti napet i dramatičan nimalo ne vizualizirajući unos vlastitog ego-tripa koji je negdje postrance. On pokušava glumatati paradoksno smetlište emocija s druge strane Phil Collinsove patetike. Energija je polovična, garažna sirovost se odavno izgubila kao da se natjecalo hoće li biti glasniji njegov vokal ili šus kojeg u principu ovih četrdesetak minuta i nema, a ja jednostavno ne mogu zamisliti tog producenta E. J Rose-a (navodno hip-hoper?) koji je sjedio za miksetom klimajući glavom da je ovo 'prava stvar'. Prosto je teško za vjerovati da je ovaj bend prije 20-ak godina snimio onaj harmonično nabijen debi, a sad pokušava oživjeti duh Nirvane u ispranom rocku vitlajući bezopasno kundakom sačmarice bez cijevi i patrona, barem u džepu. Kad se samo sjetim da mi je frend totalno otkačio na taj CD kad sam ga od nekog posudio i presnimio na audio kazetu, dođe mi da objesim svu svoju davnu grunge ljubav o klin i posvetim se svakodnevnoj 'sveprisutnosti' (ubiquitous) koje ovdje nema.

Naslovi: 1.My baby, 2.Dance with me, 3.Cash & Cobain, 4.Butterface, 5.Candy, 6.Running out of time, 7.Man in the mirror, 8.U wrekd me, 9.Complication, 10.California, 11.Poke out my eyes

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 27/12/2023