DETECTIVE JONES: Mjesto radnje, EP (Dallas Records, 2025)
Prvotno solo izlet pjevača Denisa Špičića pokrenutog 2014., projekt se s godinama pretvorio u bend za kojeg su mediji spominjali lijepe atribute, između ostalog da je indie-rock, pa čak i rock. To se odnosilo ne nekolicinu, skoro polovicu energičnih pjesama debi albuma "Istraga" (2021), međutim na ovome EP-iju nema niti govora o nekoj rokačini.
Glazba je ustvari totalni zaokret u lagani soft-rock inficiran pop referencama od jazzy, sve do soul, latino i acid elemenata s manje-više pripovjedačkom manifestacijom između polumelodičnih arija do repanja i spoken-worda. Istina, njegova prateća ekipa umije zarolati prozračne dionice klavijatura i psihodeličnih gitarskih pasaža mada je sve to vrlo lijeno i tromo poput velikih utjecaja svih onih kojima su Pink Floyd najvažniji rock akt svih vremena, ali šusa od ritma ovdje nema.
Fabula je, ha, rečemo zgodna sofisticirana prizma zagrebačke, točnije kvartovske poetike koji puta začinjena cinizmom i sitnim provokacijama, uglavnom bez slenga i kajkavice što je čini precizirano urbanom u slojevitim pričama koje ne moraju striktno pecati lokalni auditorij naše metropole. Štoviše, bez obzira znali vi gdje su Utrine, Trg Mladosti ili Zaprešić, sasvim lako se možete naći u detekciji prepoznavanja samih sebe jer scene i prikazi su mnogobrojne zgode iz svakodnevnice, kažem nebitne su lokacije.
Prelagano i suviše tugaljivo za otvarač ovog izdanja, "U tvojoj sobi" upućuje na synth-pop ležernost bez onih IDM ili EDM predispozicija, no zna se, ovakav stil je kod nas trendly poput Pocket Palma i slično napenalenih za radio programe. Izgleda da je kompletna frustracija izašla iz spavaće sobe u "Provinciju", nešto temperamentniji komad uz kojeg se može i lagano cupkati, te uživati u psihodeličnim slojevima gitara i synthova jer 'tvoj parfem mi je slomio nos' u potrazi za nešto boljim okusom divljine i egzotikom 'htio sam biti tvoj Bela Lugosi, osobni Drakula s puno gela u kosi/ ... htio sam biti tvoj ljubavni pijanac', dobro znano iz intimnog života, zar ne?
Glavno težište zapleta dolazi na "Trg Mladosti 5", klasičnu soft-rock stvar između Steely Dan i spomenutih Floyda o fikciji neke grupne tučnjave, možda s nekom navijačkom skupinom budući da govori o zaprešićkom trgu nedaleko stadiona NK Inker. Pa si razmišljam, nije li to nešto iz vremena one legendarne nogometne utakmice protiv beogradske Crvene Zvezde u vrelo ljeto 2005. kada je Inker po prvi, a čini mi se i jedini puta sudjelovao u europskim kup takmičenjima? Ne mora biti, asocijacije su svakojake, a izuzme li se sama pjesma, ovdje je kod režije spota Dinko Doringo osmislio impozantan scenarij za razglabanje.
Nastavivši s oživljavanjem i reminiscencijom prošlosti, najkraća tema "Zaprešić" (svega 2.15) dođe kao iskrena, lokalpatriotska pjesma voljenom gradu u kome je Denis Detektiv Jones odrastao. I tu nema rasprave. Samo, još je ovo premlako da bi postala himna ovome malom gradu na zapadu hrvatske metropole, ali nisam ja relevantan da zborim o tome ako se ljudima zaista dopada ovakav spoj soula Amy Winehouse i evergreen revivala na hip-hop način s analognim pristupom, odnosno, koliko mi se čini, kompletnom ekipom živih glazbenika bez samplova, elektronike i programiranih sekvenci. Možda je čak i šteta što je pjesma sabijena u ovako kratkom opsegu bez još neke zvučne koreografije: doima se kao jako dobar demo kome bi trebala 'extended' varijanta s puno instrumentalnih dodataka.
Na koncu, 3 minute "Utrine" (kvart u Novom Zagrebu) govori o svakodnevnim zbivanjima na kombinaciji alternativnog hip-hopa i soft-rocka, čini se poput 'dotepenca v Zagreb' koji, na svu sreću ne 'fura neki jako čudan film' ko' Ripper, nekad dečko, a sad ofucani starac iz Utrina što je za svaki svoj hit maznuo i besramno plagirao gomilu rock klasika. Detective Jones, za sada, barem ovdje nije takav. Miran je i skuliran, čak i prehladno mrtav u vokalnoj interpretaciji poput Leonard Cohena koji niti u najvećim ekstazama nije promjenio način svojeg darkerskog baritona. Ima originalnost i traži svoj izraz u prijatnim, vrlo kratkim pop strukturama odbacivši rock'n'roll i riffove na račun modernog, trominutnog, a i što kraćeg fokusa današnje publike koja pjesme percipira po nekoliko uvodnih tonova. Ako ih tu uhvati - njegovi su.