Od one ekipe čuvenih Throbbing Gristle živući su ostali samo Chris Carter i Cosey Fanni Tutti, pravim imenom Christine Carol Newby. Peter Sleazy Christopherson je umro u snu 2010., a Genesis P-Orridge 2020., taman uoči COVID-19 pandemije od leukemije. O tom čuvenom bendu sam se napisao štošta na ovim stranicama isto kao i o Psychic TV i Coil, njihovim frakcijama nakon prvog razlaza 1981. Međutim, sasvim nezasluženo nisam pridavao pažnje, bolje rečeno nisam imao vremena za Cosey Fanni Tutti mada sam koliko-toliko pratio njene radove uključujući i kolaboracije s ortakom Chris Carterom u duetu Carter Tutti. Cosey je u bendu svirala gitaru, kornet (mala skraćena truba), povremeno je bila na vokalu, te se bavila efektima i reproduciranjem zapisa s magnetofonskih traka, dok se kasnije na svojim solo albumima okrenula ka elektronici i stanovitom synth-pop variranju od plesne, do ambijentalne i eksperimentalne glazbe. Valja spomenuti da je 2017. objavila iznimno iskrenu autobiografsku knjigu "Art Sex Music" s obzirom da se u mlađim godinama rane karijere bavila pornografijom, snimala porno filmove i slikala se gola, između ostalog, jedna takva slika je objavljena čak i u Večernjem listu, taman u vrijeme prvog punk vala, a engleski zastupnik konzervativaca Sir Nicolas Fairbairn ju je 1976. prozvao 'rušeteljicom civilizacije'. Od onda je prošlo gotovo pola stoljeća, a budimo iskreni, upravo takvi reakcionari su poticali velike kulturološke promjene, no nekako se s vremenom uspostavilo da je njena uloga u Throbbing Gristle bila isuviše potcjenjena, čak i u vrijeme kratkotrajnog povratka Throbbing Gristle 2004-2010, sasvim sigurno zbog spomenuta dva pokojna velikana i inovatora. Stoga je razumljiva njena frustracija u 73. godini života da ipak kroz bogatu i dugačku karijeru nije uspjela na nekoj kolektivnoj razini prihvaćenosti, te je ovaj album zapravo odličan početak za istraživanje njenih solo radova.

Album prikazuje nekoć zavodljivu i lijepu ženu u penzionerskim godinama kako još uvijek ima volje za nove izazove u 21. stoljeću, mnogim stilovima i žanrovima kojima je kumovala, a i teškim gubicima uz kurentna svjetska zbivanja koja ionako utječu na cjelokupnu ekumenu. Album ima dva lica - plesno i meditativno, a oba su povezana pozitivnim raspoloženjem makar se osjećaju i mračne strane neizrečenoga - straha od smrti. Počinje plesnim IDM bipovima "Curæ" (na latinskom 'briga') koje bi ste očekivali od Cabaret Voltaire u najotkrivenijoj soluciji premda se njen promukli vokal proteže kao težak mumljavi i šaputavo iskrivljeni drone spreman da zaliječi sve rane današnjice uz primamljiv tempo bogat elektronskom psihodelijom. "To be" koristi post-electro industrial kome je mnogo zaslužna, ne zaboravimo, ona i njen bend su utjecali osim na Soft Cell, Ministry, Nine Inch Nails, OMD i na Depeche Mode, a ovi potonji su mnogo toga maznuli od njih: u potmuloj atmosferi post-techna kruže vijugavi zvukovi impregnirane gitare, elektronike i synthova prepuštajući koloplet ambijentalno zlokobnom uvodniku "Stound", acid-techno nastavku onih nekoliko electro albuma Psychic TV i new-romantics figura Visage s pokojnim Steve Strangeom, taman rođenim za Blitz klub dodirivanjem unutrašnjosti emocija dopustivši zvukovima da umiruju sve nezadovoljstvo koje osjećamo i sa čime se suočavamo u stvarnom životu. Steve Strange je često pjevao da nema kuda otići nakon 10 ili 11 sati navečer, a ova pjesma potiće taj osjećaj mladosti zarobljene u tami nekog birca pred fajrunt kad nemaš kuda osim vlastitoj kući koje ti je ionako preko glave.



Daleko mračnija, horror "Never the same" doima se kao svojevrsna electro-gothic balada s ponovno njenom trubom i ovaj puta čistim vokalom uz disonantne zvukove poput spoja Siouxsie & The Banshees, The Cure, David Sylviana i dark-drone ambijenta s plesnim atributima, ustari, to je utjecaj pokojne Nico iz The Velvet Underground (pravim imenom Christa Päffgen) koju su članovi Throbbing Gristle neizmjerno respektirali. Upravo s mnogo disonanti počinje drugi dio albuma - "Stolen time" je prva lagana ambijentalka, čaroban i zanosan psihodeličan dream-pop, a što je interesantno, niti jedna od ovih 9 pjesama ne traje više od 5 minuta. Instrumental "Respair" uz usnu harmoniku i pulsirajući drone ritam isprepleten s obiljem eksperimenata je ustvari blues kontrapunkt prepuštajući se novoj zori, izlasku sunca pokazavši koliko ovakva moderna glazba puna ideja i inovacija može biti topla, pristupačna i ljudska. A kad vam možda ovakva solucija i nije OK što je uopće teško zamisliti, naravno ako niste ljubitelj ovakve glazbe, tu je iznimna tema "Threnody", lament današnjoj urbanoj pustoši u prekrasnoj elektronskoj mini simfoniji, ma nema veze kako je Cosey to napravila, ali je potpuno u stilu mnogih Brian Eno albuma i one B-strane Bowiea "Heroes". Dvije zadnje teme "Sonance" i "Limbic" su dark-electro/ ambient drone kakve niti Bowie nije uspio napraviti, a to je već jaaaaako dugačka rasprava što se tiče psihodelije, no sve su reference ovdje jako bliske. Isključimo li LSD Pink Floyd album "Ummagumma" (1969), Cosey je u potpunosti prikazala čovječanstvo u 21. stoljeću na svoj umjetnički, vrlo pristojan i sabran način.

Naslovi: 1.Curæ, 2.To be, 3.Stound, 4.Never the same, 5.Stolen time, 6.Respair, 7.Threnody, 8.Sonance, 9.Limbic

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 04/08/2025