Osnovani 2000. u Londonu sa Alexis Taylorom (vokal, klavijature, gitara, udaraljke, piano) i Joe Goddardom (vokal, synth i udaraljke) sa željom da izvode electro-pop. Kroz početnu dosta zbrkanu fazu kroz sastav je prodefiliralo nekoliko letećih članova, objavivši tri EP-ija "Mexico" (2001), "Sanfrandisco E-Pee" (2002) i "Down With Prince" (2003), sve dok 2004. nisu potpisali za Moshi Moshi i objavili debi album "Coming On Strong" koji je donio vrlo pozitivne kritike. 2006. prelaze u EMI i objavljuju drugi album "The warning" s kojim dolaze na UK no.34 i postaju miljenicima kritike NME dospjevši u finalnom godišnjem glasanju na četvrto mjesto. S albuma su skinuta i dva vrlo uspješna singla koja su se pronašla na zavidnim pozicijama u Britaniji - "Over and over" (no.32) i "Boy from school" (no.40), te postaju poznata atrakcija uživo sa postavom koja uz Taylora i Goddarda čine Owen Clarke (gitara, synth), Felix Martin (ritam mašina) i povremeni pridruženi član LCD Soundsystem Al Doyle (gitara, synth, udaraljke). Osim živih svirki veoma su traženi i kao remikseri, te su u dosadašnjoj karijeri napravili nekih 30-tak remikseva, između ostalog za imena poput Scissior Sisters, Sia, Ladytron, Bright Eyes, Gorillaz, Badly Drawn Boy, Amy Winehouse, Battle, Kraftwerk, Queens Of The Stone Age, !!! (čak-čak-čak), Caribou, Rilo Kiley...

Zavidna povijest koju imaju nastavljena je i na ovom mekanom, soft electro-pop/dance albumu koji djeluje kao da je proizašao negdje nakon utrnuća legendarnih neoromantičara i electro-pop zvijezdanih trenutaka albuma "Dare" Human League, "Non-Stop Erotic Cabaret" Soft Cell i nekolicine vrlo dobrih albuma OMD (primjerice "Architecture & Morality" i "Dazzle Ships"). Otprilike vrlo slično kao što su navedene zvijezde nekada koristile zakonitosti rocka, funka i disco-ritmova u elektronskom obilježju, tako Hot Chip na "Made In The Dark" (svaka slučajnost sa OMD imenom Orchestral Manouvres In The Dark nije nimalo slučajna) koračaju retrospektivnim vodama koje su očito vrlo popularne i u segmentu elektronskog popa. Koliko god da se čini ovaj album retrospekcijom electro-popa iz ranih '80-tih, na njemu se nalazi sijaset novih ideja koje su fino ukalupljene u njihov aranžmanski melodični sklop.



Nešto što je na primjer u '80-tim, a u '90-tim još manje bilo uvjetno rečeno nemoguće, spojeno je u ovome albumu. Prije svega to se odnosi na spregu electro-popa, funka i rocka u uvodnim komadima "Out at the pictures" i "Shake a fist" (uz dodatak soft big beata i !!! čak-čak-čak ambijenata), vrlo dobra "Bendable poesable" sa finim ritmičkim funk kakofonijama na razmeđi Japanovog albuma "Tin Drum" i Talking Headsa iz vremena 1980-83, te osobito ritmičan splet tech-funka i rocka u "Hold on" poput The B-52's s albuma "Mesopotamia" i "Whammy!". No, to se ne može reći za ostatak albuma i hit-singl "Ready for the floor" (UK no.6) koji je tipičan dance/electro-pop s početka '80-tih, tipične soul-gospel elektronske balade "We're looking for a lot of love", "Wrestlers", "Whistle for Will", naslovna "Made in the dark" i završna "In the privacy of our life" koje kao da su neki otpatci sa ranih OMD albuma, "Touch too much" i "One pure thought" u stilu sladunjavih New Order i Pet Shop Boys, dok je "Don't dance" potpuno neinventivan electro-pop kakvog u svojim lošim trenucima inspiracije nisu isporučivali niti Bronski Beat ili Erasure. A kada se k svemu tome dodaju pederasto sladunjavi vokal Taylora i Goddarda.... može se zaključiti da su Hot Chip zajedno s New Young Pony Club načeli mogući revival dance new romanticsma s obiljem producentskih klišeja.

Premekano i gnjecavo, za kritičare NME pretjerano ishvaljeno, no za tinejdžersku populaciju vrlo prihvatljivo.
Pola albuma solidno, a pola jadno.

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 22/02/2008