Malo koji sastav je sa svojim prvijencem u 21.stoljeću na ovim ex-Yu prostorima popraćen s takvom pompom kakvu su imali Tide nakon izlaska prvijenca "Seven Days" (2005. Cela Pametna Založba) što im je neometano omogućilo da postanu mini zvijezdama tada osnovane MTV Adria. Naravno, odmah su svirali po svim značajnijim festivalima i klubovima u Sloveniji, a 2006. nastupili su i na Exitu, te su bili predgrupom Iron Maiden u Ljubljani.

Osnovani su koncem '90-tih u Amsterdamu gdje su i snimili svoja oba albuma. Kao i prvijenac, "Nothing To Lose" je sniman u istoj ekipi sa Peer Raveom (producent koji je radio između ostalog s Henry Rollinsom i Urban Dance Squad) i Matthijs Van Der Spekom (bivši gitarist Lenny Kravitza, te producent Lauryn Hill i Craig Rossa). Sastav je također ostao nepromijenjen (Kevin Koradin - glavni vokal, gitara, Gregor Jakac - bubnjevi, Peter Kokotec - gitara i Matej Batelič Giovanni - bas), te im se za razliku od debija ovdje pojavljuju klavijature i piano koje su odsvirali Spek i Koradin. Slijedeći svoj utabani recept uspjeha sa slojevima post-grunge, blagih hard i indie-rock premaza, Tide su na ovome albumu ponovno napravili kolekciju komercijalno zamamnih rock skladbi za široku medijsku potrošnju i populaciju koja varira od MTV zvijezda poput Bon Jovija i Avril Lavigne do primjerice hrvatskih izvođača poput Adastre i Raspashow.

Kompozicije su raznolike u tempovima (od hard rocka, sweet metala do blagih primjesa americane i countrya u laganijim brojevima), a sve ih objedinjuje mainstream rock produkcija, čvrsta svirka, privlačne melodije, višeglasna vokalna pratnja i pitki tekstovi koji po ničemu ne odskaču od već spomenute struje izvođača. Kao prvi singl objavljen je sladunjavi "Waiting for the rain", relativno umjerenog ritma u kome Kevinov vokal nalikuje Bon Joviju, te sudeći da su sa debija imali tri hita ("Release my gun", "Evolution" i "Brain damage"), sasvim je sigurno da nešto slično trebaju doživjeti i skladbe poput hitoidnih "Fade away", "Shooting straight" (u sweet-metal stilu) ili lagane limunade "Something else" i "Following". Naravno, album frca sa još nekoliko potencijalnih hitova koji mogu nastaviti njihovu uspješnu nisku relativno jednostavnih i zamamnih mainstream rock brojeva (uvodna "No place left to go" ili "The urge" sa zavodljivom gitarskom melodijom koja priziva u sjećanje Big Country). Međutim, sve su to sekvence koje su odavno odsvirane i danas pružaju zadovoljstvo jedino naraštajima koji tek sada otkrivaju glazbu u rasponu od Divljih jagoda do relativno opskurnijih skladbi Majki poput brojeva sa albuma "Put do srca sunca". Još kada se čuje loša i beskrvna interpretacija čuvenog MC5 klasika "Kick out the jams" u slatko-prozračnoj produkciji, stiče se dojam da su Tide prvenstveno studijski sastav koji nikada nije okusio čar prljavog zvuka garaže.

Ali, njihovi koncerti pokazuju ih u jednom posve drugačijem izdanju koji se razlikuje od ovog previše dotjeranog i pre-produciranog albuma.

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 26/03/2008