Samoborski sastav koji je nastao od ekipe iz Intoxicate i Grob objavio je prije godinu dana svoj diskografski debi. Tek smo ga sada dobili i žalimo što nam nije uručen prije.

Da malo razjasnimo stvari... Na omotu albuma piše da je objavljen 2006. godine, no zbog raznih peripetija svijetlo dana je ugledao 14.III 2007., a mi smo ga tek sada dobili na preslušavanje. Za ovakovo veliko zakašnjenje žalite se direktno kod izdavača.

Johann Wolfgang Pozoj je službeno sekstet u postavi Darko Šimunović (vokal), Filip Fabek (gitara i programi), Marko Balaban (gitara), Domagoj Šoić (?), Nicolas Zio Sinković (klavijature i elektronika), te Luka Kovač (bubnjevi). Na njihovoj myspace stranici spominju se još neka imena kao Slaven Milić (novi basist), Jerina (violončelo), Kuga (stari basist), Ivan Borčić (glas i tekstovi), te Marda (vokal). A na albumu od njih nitko nije sudjelovao već se kao prateći vokali spominju Oski, Ivana i Ana, te Tomo na akustičnoj gitari.

Sastav dolazi iz Samobora, oformljen je 2004. kao rezultat zajedničkog rada sastava Intoxicate i Grob, a materijal u trajanju od skoro punih 70 minuta snimali su četiri mjeseca u samoborskoj Buksi tijekom 2005. Album je dio njihove trilogije u kojoj se još nalaze neobjavljeni radovi "Escape Of Pozoj" i "Return Of Pozoj". Mistika kojom je oivičena karizma stanovitog Pozoja oni tumače kao mistično symphocrust iskustvo šta god da to značilo. Na njihovoj stranici pronaći će te kilograme informacija o njihovoj preokupaciji sa Pozojem, etimološkim razmatranjima, simbolima (pred)indoeuropskih mitova o stvaranju svijeta, kaosa, kraja, te razne mitske priče ispisane na engleskom jeziku za koje nemam vremena da ih prevodim.

Glazba je smjesa gothica, black i death metala, hardcore i trome drone ritmike, minimalistične ambijentalne i eksperimentalne glazbe, te se ekipa potrudila da napravi tri vrlo opsežne metal-rock simfonije od kojih je prva "Bellum omnium contra omnes" dugačka čak 33 minute, dok su "Queen Esmeraldas" i "Hisperia" znatno kraće i iznose 18 i 10 minuta. Ova prvonavedena je otpjevana na hrvatskom jeziku i veoma je mračna, poprilično metafizicirana tema koja govori o životu bez smisla u kome čovjek ne prolazi kroz vrijeme i prostor. Glazba je odlična i poput post-rocka (ili post-metala, kako god hoćete) ne žuri joj se nikud, već se postupno razvija od monotone sporosti do vrlo lijepog plesnog rocka omeđenog isprekidanim aranžmanskim taktovima sporo-brže-sporo sa finim slojevima gitarskih solaža, laid-back harmonija klavijatura i isprepletenim gitarskim minimalističkih dark sekvenci sa mješovitim vokalnim metamorfozama pjevača Darka koji varira od depresivnog baritona do krvavih crustova. Središnji dio prve trećine (oko desete minute) je pravi black metal-core koji se kasnije pretvara u stanovitu sympho gothic 'zonu sumraka' koja u svojoj posljednjoj trećini biva obasjana prozračnim zvukovima klavijatura i intervalnim udarcima gitara, te mračnom linearnom bas linijom i ritmikom nalik na koračnicu. Ovo je jedina skladba za koju su kao adekvatan završetak izabrali fade-out što govori da nisu imali bolje kompozitorsko riješenje nakon pola sata simfonije. Hm? "Queen Esmeraldas" je tekstualna tema iz nekog animiranog filma o crvenoj gorućoj krvi, dok je ostatak teksta otpjevan na japanskom (!) i zanimljivo je čuti kako ga doživljava Japanac. Ali taj feedback nam još nije poznat... Ovo je najmoćnija i najžešća skladba na albumu sa urnebesno brzim hc ritmovima, krvavim crustovima i opakim razlivenim gitarskim riffovima pri čemu sastav pokazuje i svoje lice gdje su skloni hrabro se upustiti u eksperiment i satkati niz različitih ritmova i aranžmana kao da su spojili nekoliko posve drugačijih skladbi u jednu cijelinu. "Autodistraktiv" je mračna bezperspektivna narko elegija odsvirana na akustičnoj gitari i ne bježi mnogo od tipičnih dark-wave i alternativnih neo-folk izvođača (poput Cawatane ili Luftwaffe) barem u svojih prvih dvije i pol minute, da bi se kasnije pretvorila u distorziranu tromu metal laganicu u kojoj pjevač izgara u svojem heroinu sa crnom ružom. Brrrr... "Hisperia" je još jedna iznimno zanimljiva psihodelična drone black metal kompozicija koja u ovakvom okolišu priziva duh The Cure radova mada pretpostavljam da su glazbeni utjecaji ovog sastava sasvim drugačije prirode. Melodijska linija je minimalistička i obogaćena je dugačkim lijenim gitarskim solo dionicama, post-metal strukturama i finim odabirom boja klavijatura nalik na srednjevjekovni zvuk klavičembala. Tekstualno je veoma depresivna i u nekim emotivno labilnim situacijama navodi na suicid. Posljednja skladba je instrumental "Outro" u mračnom ambijentalnom stilu koji je aranžiran za klavijature i djeluje kao elektronski dark-wave.
Prije godinu dana (sredinom travnja 2007.) album je bio proglašen albumom tjedna na www.cropunkbands.net , a da smo ga ranije dobili imao bi šanse da se pronađe u izboru od dvadesetak najboljih hrvatskih albuma 2007. Barem na mojoj ljestvici. Jer ovo što su JW Pozoj napravili je pravi raritet na hrvatskoj sceni i koliko mi je poznato nisam nešto slično čuo kod naših metal izvođača izuzev požeškog Gruuthaagy.
Obiman i zahtjevan album kojeg su napravili vrlo dobri kompozitori sa pravim iskonskim smislom i nadahnućem. Svaka im čast. I ne tvrde uzalud na omotu da 'u mraku vide svijetlo'. U pravu su.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 15/04/2008