home > mjuzik > Happy Songs for Happy People

kontakt | search |

MOGWAI: Happy Songs for Happy People (Matador, 2003)

O da.
Happy songs.
For happy people.
Jeste li sretni?
Jeste li ga poslušali?
Da li je subjektivno iskustvo nečega dovoljno ili više nego dovoljno da bi nekoga, izvan tog iskustva, zaskočilo iz njegove rutine?
Koliko onda jako to iskustvo mora biti?
(O, ne, ovaj put (prvi put) nema nomada, nema nijedne pročitane recenzije koja bi mogla, makar mrvicu utjecati.)
Koliko je interesantno iznositi svoje mišljenje o nečemu, svoj stav prema nečemu?
...
Možda je upravo sasvim krivo, baš kao što su to i prvi taktovi HUNTED BY A FREAK, kada nas već u 24toj sekundi bacaju u hladno jezero. Kada se, gonjeni luđakom, ponovno igraju s tom melodijom, najboljom od svih, zajebavaju, izvrću je i oblače je naopako. I svejedno im dobro stoji, cool, opet dobro zvuči. Unatoč tome što nas ne sluša, što ne završava niti ne počinje niti ne putuje tamo gdje bismo to htjeli. Baš zato. I taj glas, to pjevanje u tragovima, koje nas je napustilo još na 2 RIGHTS MAKE 1 WRONG, sada je na sigurnom - nikada nije niti otišlo. I nije mi sjeo do kraja, znate, njihov zadnji album, Rock Action. Jedostavno, našlo se tamo jedna, dvije pjesme koje skoro-pa-uopće nisam slušao i koje su, jadne, ostale u sjeni, u dubokom hladu ostalih masterpiseva s tog albuma. Što nije slučaj i sa HAPPY SONGS FOR HAPPY PEOPLE, nikako.
...
I opet, zamislite, nema usporedbi, jer, zapravo, kad su Mogwai u pitanju, uvijek su drugi uspoređivani s njima instead. Dakako, uvijek promašeno.
I, da, ovaj put nema Dave Fridmanna (navodno, budžet nije dopuštao). Što se itekako NE osjeti.
Jer kad dođu do kraja KIDS WILL BE SKELETONS ovo je veći pop nego bilo što prije. Valjda se to zove korak naprijed. Ja bih volio to tako nazvati. Ali, isto tako, budimo iskreni: ovaj album, da je i samo prosječan, završio bi među prvih deset albuma godine u Q-u, MOJO-u, UNCUT-u, NME-u i sličnim magazinima. Ovako, rezervirajte jedno od prva tri mjesta.
No, sve recenzije, svako Fridmannovo spominjanje i svako primjećivanje njegova nespominjanja spljoštene su poput muha na zidu. Jedan dečko iz moje srednje škole svaki dan je, tijekom kompletnog velikog odmora, palio sve muhe, bube i uopće kukce na koje je naišao.
KILLING ALL THE FLIES je pjesma o njemu, o mogwaima samima, o svim onim dobro skrivenim stvarima koje jednotavno funkcioniraju na način da im u osnovi, doista nije bitno ničije mišljenje. I tu nam ponovno poklanjaju tu predivnu melodiju, tu bedastu dječju brojalicu zacementiranu bukom. Samo što u ovoj brojalici nitko ne ispada.
...
Stuart Braithwaite ponovno pjeva u BORING MACHINES DISTURB SLEEP. Po vlastitom priznanju, pošto je veoma sramežljiv, kada snima vokale, svi moraju napustiti studio, a kada se miksaju, tada njega nema u studiju, jednostavno mu je nelagodno. Hej, ali čekajte, znate li vokal koji bi bolje pristajao Mogwai? Nego, ne mogu a da ne primijetim, ovdje je Sturt najveseliji dosad, ili nas je razmazio tugom na CODYju, pa sad sve što otpjeva doima se poput ode proljeću. Kakvom se ova pjesma odaje, jer, bez pretjerivanja, ovdje gitare cvjetaju naočigled. Hej, nebo dugo nije bilo ovako vedro!
I, wow, je li to harmonika u RATTS OF THE CAPITAL?? Upravo tu mi otprilike sviće zašto je album nazvan tako kako jest. Jer upravo u Ratts of the Capital Mogwai pokušavaju svim silama razjebati sunčeve zrake i niti ne znajući to, izmišljaju na tko zna koje načine, različite krilatice kojima će se na njih referirati u novinskim naslovima.
Npr. "Mogwai su higher than the sun pop glazbe dvijetisućetreće. Jebeni ljetni album, ali ovaj puta za sve koji VOLE ljeto!"
...
I zato se i vozikaju Glasgowom u zlatnom porcheu. Jer doista voze GOLDEN PORCHE svojim instrumentima. Jedino, po noći zlato i nije baš vidljivo iz aviona i svemirskih brodova. Nema veze, barem imamo zvijezde, pa makar ih promatrali u prošlosti, zadovoljit ćemo se i time.
...
Zbilja dugo nisam čuo da se netko razmeće izrazom post-rock, valjda je to postalo ili preočito ili presuvišno. Nevertheless, najljepše pitanje koje je ikad postalo naslov pjesme I KNOW WHO YOU ARE BUT WHAT AM I? postavlja se tek jednom klavirskom tipkom. Pa opravdano postavljamo još jedno pitanje: kako su uspjeli pobjeći s tim, i još, onako usput, ukrasti nam srce?
Što je opet razlog više da odšutimo preko STOP COMING TO MY HOUSE i nadamo se da njen naslov nema veze sa Hunted by a freak. Jer, u svijetu punom raznih Eminemova, čiji petogodišnji obožavatelji navodno skaču preko balkona pod utjecajem njegovih pjesama, opet, teško je zamisliti na koje načine bi Mogwai mogli utjecati na ljude.
A i sam Stuart kaže, MOSES, I AMN'T.
...
No, jedno je sigurno: za razliku od njihovog Porchea kojeg nemaju i nikad neće imati, za razliku od njihovih instrumenata koje tako zdušno razbijaju na koncertima i za razliku od telefonskih impulsa koji omogućuje raznorazne stvarčice danas, od sjebavanja kompletnog internet sustava do skidanja kompletnih albuma prije njihova službenog releasa,
ovo je NEPROCJENJIVO.

simon // 14/05/2003

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Flotsam And Jetsam

PETER GABRIEL: Flotsam And Jetsam (2019)

| 12/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Po'vratak kralja

PUNJENA PAPIGA: Po'vratak kralja (2019)

| 09/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Daemon

MAYHEM: Daemon (2019)

| 07/12/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking

Liam GALLAGHER / EDITORS / MARK LANEGAN BAND: Why Me? Why Not. / Black Gold / Somebody's Knocking (2019)

| 02/12/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*