Pred nama je novi solo uradak Ihsahna, najpoznatijeg po ulozi frontmena u black metal bendu Emperor. Ovo mu je drugi po redu solo album, ali za mene je ovo prvi pravi susret s njime pošto sam s prvog albuma, "The Adversary" samo površno preslušao nekoliko stvari.

Ihsahnu, koji se na albumu brine za gitaru, vokale i klavijature i Asgeir Mickelsonu koji odrađuje bubnjeve ovaj put se pridružio i basista Lars K. Norberg (na prošlom albumu je Ihsahn svirao i bas). Glazba koju sviraju je teško opisati jednom riječju i svrstati u žanr, ali ako bi se to moralo, najbliže bi bio progresivni metal. Nemojte pomisliti na Dream Theater jer je u pitanju nešto sasvim drugačije i puno žešće i brutalnije. Već u Emperoru (koji nikad nisam volio, ali sam površno poslušao) glazba koju su svirali je počela evoluirati i do zadnjeg albuma, "Prometheus - The Discipline of Fire & Demise" se podosta odmakla od sirovog i besmislenog "old school" black metala. "angL" mi se čini kao prirodan nastavak tog puta, čak i puno više nego "The Adversary" koji mi se činio manje žestok, barem sudeći prema onome što sam čuo s njega.

Ihsahn odlično kombinira brutalne vokale tipične za black metal sa clean vokalima, a na jednoj stvari, "Unhealer", kao vokal se pojavljuje i Mikael Åkerfeldt, član Opetha, koji dodaje novu dimenziju sa svojim death growlom. Nikad nisam bio fan growla i ako je u pitanju brutala uvijek ću rađe izabrati black metal vriskove, ali činjenica je da dobar dio publike kojoj je namijenjen ovaj album vjerojatno i ne dijeli moje mišljenje. U svakom slučaju, kombinacija growla, black i clean vokala u jednoj stvari je, ako ništa drugo barem zanimljiva. "angL" je dosta raznolik. Neki dijelovi su brzi i brutalni te podsjećaju na stare black metal dane, samo sada s novom profinjenošću, od produkcije do tehničke strane svirke. Ihsahn odlično odrađuje gitarske dionice i vidi se da zna što radi. Sposoban je složiti solidne melodije koje ulaze u uho i služe kao kontrast žešćim dijelovima, a također je prisutno i ponešto progresivnijih rifova kao npr. onaj u "Alchemistu" koji me podsjeća na Death i Chucka Schuldinera. Klavijature su prisutne u pozadini, na nekim stvarima i dosta naglašene (npr. "Misanthrope") pa me uz moderniju produkciju malo podsjećaju na stil Cradle of Filtha ili Dimmu Borgira.

Iz onoga što sam do sada napisao moglo bi se zaključiti da je album sjajan, ali ipak nije baš tako. Najveći njegov problem nalazim u samim stvarima od kojih sam puno više očekivao. Puno pažnje je posvećeno svirci i produkciji što posebno pohvaljujem nakon usporedbe sa starim Emperorovim albumima, ali kad se odmaknem od analiziranja i probam samo uživati u glazbi - nešto mi nedostaje. Istina da je u pitanju progresivnija glazba, ali baš zato sam albumu dao dosta šansi i odvrtio ga mnogo puta, ali svejedno me još ostavlja pomalo hladnim i nezainteresiranim. Ipak, iz iskustva pretpostavljam da bi se album mogao svidjeti ljubiteljima žestoke progresive i općenito ekstremnijih oblika metala pa ako ste jedan od njih - ne dajte se obeshrabriti mojim riječima i slobodno preslušajte ovo, a ja ću ipak prijeći na nešto drugo.

ocjena albuma [1-10]: 6

deda // 19/08/2008