Novi paket recenzija nekih od najzanimljivijih demo radova koje smo dobili u posljednja 3-4 mjeseca. Redom, ovdje je pun tucet imena, a to su AZOT, BEETAN TON, IVAN BUJGER, CLAYMORE, CRIPPLE AND CASINO, DBAUIZADJALE, DISKURZ, EL CAMINO, EMBASSY 516, HUMANOFON, ŠTA IMA? i TUDUM. Svi su redom odlični izvođači s različitom glazbom koji čuće u svojim garažama, domovima i čekaju da ih netko promovira. A po mogućnosti i pozove na koncert...

AZOT - ISO 16.1975 (2006, d.i.y.)

Ima jedna priča o ovom eksperimentalnom zagrebačkom trojcu koja me privukla zbog svoje bizarnosti. Navodno su momci takvi ekscentrici da znaju živi nastup pomoću laptopa prilagoditi društvenoj igri 'jamb'. Ozvuče sve elemente u igri s posebno odabranim zvukovima, sjednu za kompjutere, igraju igru pri čemu se proizvode zvukovi, a koncert traje sve dok se igra ne završi. Opa! No koliko ima istine u tome i kako zvuči ovakav neuobičajeni pristup prema kompoziciji trebalo bi pitati same članove ove ekipe koju čine Ivan Bujger (gitara, efekti, elektronika), Ivo Korečić (laptop) i Ronald Panza (laptop).

Ovo im je jedan od ranijih radova gdje su naznačili svoj specifičan elektronski drone-noise koji traje kroz samo jednu skladbu u trajanju od nešto manje od pola sata. Djelo se svodi na razvučene harmonijske sprege proizvedene pomoću elektronskih pomagala, a sam početak skladbe je lagano atmosfersko-ambijentalno poigravanje s također laganim premazima vjerojatno gitarske distorzije koja je ukroćena do granice trome i dosadne izdržljivosti. Kod ovakvih glazbenih djela uvijek kao primjer za poredbu vrlo dobro posluži onaj kolaboracijski rad Holger Czukaya i David Sylviana "Plight And Premonition" iz 1988. Prvih 10 minuta je gotovo u sličnom repetativnom harmonijskom izričaju uz mnoštvo glitcha koji se kasnije nadograđuje sitnim krckanjima i pucketanjima, da bi se tempo izmjena harmonija neznatno, ali lagano ubrzao i pojačao sve glasnijim zvučno razlivenim glitch šumovima koji dolaze kao periodički valovi iz pozadine koji kulminiraju negdje oko 20-te minute u zvučnu noise-disharmoniju. Sve se stišava i lagano odlazi u fade-out oko 22-ge minute nakon čega slijedi završni dio u uvjetno rečeno najbržem tempu gdje su čitavu dotadašnju kompoziciju prilagodili nešto intrigantnijem sadržaju obogativši ga i s analognim zvukovima pri čemu se u pozadini čuje lupanje po nekim predmetima uz još nekoliko prirodnih akustičnih efekata. U cijeli gledano, ovo je bilo intrigantno djelce za 2006. godinu, međutim od tada Azot su daleko napredovali, nastupili su između ostalog na Žednom uhu 09 (29.IV 2008) i održali jedan fantastičan solo koncert 22.V 2008. u dvorani Pauk u Zagrebu.

Ocjena (1-10): 5

Web: www.myspace.com/azotana
BEETAN TONE - Promo 2008 (2008, d.i.y.)

Šibensko-zagrebački ska/punk sastav pročuo se diljem interneta potezom kada su u ljeto 2008. obznanili da daju ovaj materijal na besplatni download. Kao sastav formirali su se koncem 2007. u postavi Duška Radečić (vokal), Karlo Pleteš (truba), Mario Budimir (bubnjevi), Ivan Ković (gitara, vokal), Goran Gracin (gitara), Mario Vrbat (bas), a kasnije im se pridružio Zoran Erak (usna harmonika). Vole naglasiti da im probe traju najmanje po 4 sata što bi trebalo rezultirati svirački dotjeranom izvedbom, no prema onome što sam vidio i čuo 12.VII 2008. u Vrbovcu na VUM festivalu ne bih se s time baš mogao složiti. Ovaj kratki materijal u trajanju od 18 minuta pokazuje ih u daleko jačoj spremi gdje kombiniraju ska i punk/hc ritmove uz tekstove na hrvatskom jeziku, a posebnost im daju melodije trubača Karla i bas linije Mario Vrbata. Vokal Duške je 'pretanak' i neubjedljiv spram prilično hladnih i neduhovitih tekstova na pragovima angažiranosti koji bi u njihovom slučaju mogli biti barem drskije i punkerskije otpjevani, a aranžmani su podosta nabacani i manjka im kompaktnost koja razdvaja ovakav sastav od primjerice tuzemnih Valungara, Kamo Sutra, Unutrašnje emigracije (naravno i ska/punk poskočica Hladnog piva), te svjetski sukladnih vedeta poput The Planet Smashers ili Voodoo Glow Skulls. No, za sastav koji djeluje nekih godinu dana ovo je u rangu demo izvođača uobičajeni prosjek.

I sami na svojoj stranici navode '...fali ti jedan Bitan Ton'.

Ocjena (1-10): 5

Web: www.myspace.com/beetantone
IVAN BUJGER - Swarm of Fireflies Tangled in A Silver Braid (2004, d.i.y.)

Jedan od solo radova gitariste iz eksperimentalnog zagrebačkog trojca Azot rani je rad na kojem se mogu naslutiti buduće crte samog izraza sastava. Bujger ovdje prije svega eksperimentira s kibernetički proizvedenim noise i glitch zvukovima, oscilacijama, razdvojenim frekvencijama (visoke i niske) i poigrava se s granicom ljudskom uhu jedva čujnih zvukova. Materijal čini 7 kompozicija (naravno instrumentala naslovljenih kao 'track 1-7') u trajanju od nekih 45 minuta, a da bi se jasnije shvatilo značenje ove glazbe potrebno je obratiti pažnju na sam nadrealistično ekspresivan sanjarski naziv albuma. Tako se već u prvom naslovu "Track 1" Bujger zvučnim asocijacijama posvećuje muhama. Imitira njihov let, kretnje, dosadnjikavo zujanje..., odnosno približava svijet muha slušatelju na vrlo dosjetljiv način koristeći različite glitch i elektronske efekte pri čemu radi odličnu zvrzlanu fabulu, tj. zvučni mini-film gdje su muhe jedini akteri. Druga kompozicija je vrlo mirna, gotovo snena i prozračna, u trećoj se ponovno javljaju muhe, odnosno izdvaja se jedna koja postaje glavni glumac, a u četvrtoj se pojavljuje cijeli roj muha. Atmosferski nekako najbolja je "Track 5" koja se nadmeće sa svijetlom, mrakom i organskim psihodeličnim ambijentom koji zvuči kao spoj syntha, samplera, sekvencera i tko zna kakvih još elektronskih pomagala. Također vrlo dobra je i naredna "Track 6" sa zvukovima koji asociraju na vrlo mirnu ambijentalnu vodenu atmosferu, a u posljednjoj "Track 7" s podosta tišine kao sastavnog dijela glazbe na koncu se pojavljuje egzekutor - ptica koja sve ovo riješava po kratkom postupku. Možda autor nije ovako zamislio fabulu albuma, ali u svakom slučaju ona postoji i na vjerodostojan način je uklopljena u glazbeni izraz.

Ocjena (1-10): 7
CLAYMORE - 2000 and Hate (2008, d.i.y.)

Nakon što je hvaljeni Infra-Red iz Bosanskog Novog objavio sjajni demo rad 2006. godine i u rano proljeće održao jedini koncert u karijeri (u sklopu festivala PYAF u Bosanskom Novom, 24.III 2007.), ekipa u bandu se počela razilaziti. Prvo je otišao bubnjar Darko Đurić odmah nedugo nakon nastupa u potrazi za boljim životom u Beograd, band je nakratko uzeo zamijenu, ali je ubrzo počela nesuglasica i iz banda odlazi glavni gitarist Branislav Glušac. Potom se rad u bandu zamrznuo na neodređeno vrijeme, a naposljetku i definitivno rasturio, te je koncem godine konačno objavljen i album "Intenzivna crna" (2007, Slušaj najglasnije), ali tada band više nije postojao. Velika šteta koja je nastala utrnućem ovih suvremenih indie-rockera uvelike je uzdrmala frontmena i gitaristu Sinišu Bajića - Bajsa koji okreće jednu posve novu stranicu i počinje vlastiti solo rad.

Na ovom demo radu u trajanju od 40-tak minuta Bajs je svih 9 skladbi sam odsvirao i otpjevao, te se predstavlja kao autor na engleskom jeziku (ne treba zaboraviti da mu je to profesija). Sklon eksperimentima u nova područja, uhvatio se najbolje moguće kombinacije s obzirom na okolnost koja se zove spoj elektronike i indie-rocka. S puno elektronskih zvukova, kibernetičkih ritam mašina, klavijatura, efekata i gitara, Bajs je napravio cijelovito djelo koje doduše ne odskače mnogo od njegovog rada u Infra-Red, ali je zato jasno naglasio da se pokušava riješiti nesretne karme bivšeg banda kojeg nitko od organizatora koncerata nije htio samo zato jer su sumnjali u ekonomsku 'prođu'. Materijal se nudio širom Hrvatske, po gotovo svim zagrebačkim klubovima, ali odgovor je bio - friška figa, odnosno, nije ga bilo jer materijal nitko nije preslušao. Band je djelomice sam kriv za takav rasplet događaja jer nije bio uporan poput Andrije iz Livna da se nametne bilo gdje i bilo kad. Da ne oplakujem nesretnu sudbinu banda koji je imao sve osnovne glazbene i tekstualne potencijale za široki komercijalni proboj (njihov album "Intenzivno crna" i dalje stoji kao vrhunsko remek-djelo bosanskog indie-rocka), vratiti ću priču na Bajsa, odnosno njegov Claymore.

Stara karma je tu i Bajsov prepoznatljiv vokal, mada dosta samozatajan. Naslovna "2000 and hate" s laganim elegičnim elektronskim uvodom dugačkim skoro 3 minute eksplodira u osebujnom electro-rocku s distorziranim, gotovo industrial ritmom i penje se kroz techno-efekte poput plesne kombinacije The Young Gods križane s laganijim Atari Teenage Riot u jednoj posve nesvakidašnjoj ritmičkoj varijanti koja zamiriše na d'n'b. Bliskost s Radiohead nije naodmet za spomenuti, barem s albuma "In Rainbows". Jedan dio kojeg matični band Infra-Red nije imao, trip-hop, Bajs prikazuje u elektronskoj "Big massive scar" pojačanoj atmosferom i slojevitim nadogradnjama (klavijature i gitara), a i potezima koji uvelike asociraju na contemporary r'n'b. Kao hit nameće se plesna "Electro shesheer" (tko se sjeća Carter USM?) i odličan komad "She told me she was dying" u kombinaciji elektronskih pomagala, upečatljivog minimalističkog riffa i klavira. Gitare se ozbiljnije prihvaća u "Message to those who rule" gdje fila spoj dvije kombinacije - pletenja žica i pozadinske distorzije, te je posve jasno da je ova skladba bila predviđena za Infra-Red. Uz ritam mašinu potporu mu čine mantrički šaptavi glasovi koji pečate skladbu za ono što se zove 'stadionska ovacija'. Da ovakvu skladbu imaju Radiohead, deseci tisuća ljudi bi bez problema skandirali. U "Papercuts" Bajs se potpuno upustio u rani Suicide koji doduše nije imao ovako snažan i moćan zvuk ritam mašine, a slijed aranžmana uvodi u razornu gitarsku pozadinsku distorziju, te sve skupa djeluje kao blaži dark electro-industrial Nine Inch Nails (a i The Young Gods).

Dio materijala je lagane prirode, "Nothing but straight emotions" je lagana atmosferska pop pjesma poput spoja Brian Enoa, U2, Radiohead i Muse s nabojem industrial podebljanih ritmova pred sam kraj kompozicije, "Sad sad departure" je lagana pop skladba napravljena na samo četiri osnovna instrumenta - klavijaturama, šaptavom vokalu, ritam mašini i sitnoj potpori gitare, te se bez problema može uvrstiti u pjesmaricu The Cure iz '80-tih, dok zadnja "The void" djeluje kao alternativni ambijentalni d'n'b kojim bi jednom možda The Chemical Brothers poželjeli završiti svoj album.

Frontmeni su oduvijek znali napraviti sjajnu i dugovječnu karijeru pošto su se njihovi bandovi rasturili. Ovo što je Bajs napravio vuče otprilike onu bliskost s matičnim bandom kao i David Sylvian s prvim solo albumom "Brilliant Trees" nakon raspada Japan. Naravno, u sasvim drugačijim glazbenim crtama.

To otprilike znači da od Bajsa, odnosno Claymore valja očekivati bujnu i vrlo plodnu karijeru s raznolikim glazbenim izletima. A možda jednog dana i ponovno okupljanje Infra-Red.

Naslovi: 1.2000 and hate, 2.Big massive scar, 3.Electro shesheer, 4. Message to those who rule, 5.Nothing but straight emotions, 6.Papercuts, 7.Sad sad departure, 8.She told me she was dying, 9.The void

Ocjena (1-10): 8

Web: www.myspace.com/electroclaymore
CRIPPLE AND CASINO - Dugmetara Session (2008, d.i.y)

Zagrebački kvartet kojeg smo upoznali kao predgrupu zeničkih Makazoruki, gastarbajtera u Nizozemskoj, na koncertu u polukružnoj dvorani &TD, 7.VI 2008. u Zagrebu. Nisu nam dostavili svoj demo materijal kao što su obećali, ali smo ga uspjeli nabaviti putem Cvrleta s portala muzika.hr. Vjerojatno je ekipa bila razočarana što sam ih greškom naveo kao 'Triple' umjesto kao Cripple, pa se ovom prilikom želim ispričati jer od ton majstora iz sastava Etui Etui Soniczoil nisam dobio točnu informaciju u onoj buci koja je tom prilikom vladala.

Cripple And Casino su rock band koji spaja odlične melodije u izraz blizak gitarističkom post-punku (Joy Division, Gang Of Four, Rapture) s elementima noise-rocka i post/hc škole nalik na ostavštinu The Jesus Lizard i Fugazi, te kao vodeći vokal imaju pjevačicu koja nema osebujan vokal, ali zato zna vrištati u melodiji i bijesu. Sve pjesme su im na engleskom jeziku i na ovom demo materijalu je teško raspoznati značenje tekstova jer je snimak napravljen izgleda na probi u garaži. Cura pjeva odriješito i snažno, band je solidan (gitarist je odličan), ali snimak je mutan i ćoravo nejasan. Pravi demo.

Eto, oni imaju sreću što žive u Zagrebu i poznaju se sa organizatorima koncerata, pa uvijek mogu nastupiti kao predgrupa što se nažalost ne može reći za vrlo slične i manje sličnije izvođače koji nisu iz Zagreba ili Hrvatske. Jednom mi je Dragutin Matošević iz Tuzle s www.barikada.com (a i dobar dio BiH bandova) rekao da kvalitetni demo izvođači teškom mukom dolaze u Sarajevo jer scenu radi klan ljudi kod kojih je teško probiti štit. Međutim ovaj band nema apsolutno nikakvih problema za promociju u Zagrebu, ali kako kotira izvan njega za sada još nije poznato.

Nije loš band, ali je snimak loš (ispodprosječan) i ne prikazuje uvjerljivost njihovih živih nastupa. Gitarist je duša i srce banda, odličan maestro koji konta šta je r'n'r 21. stoljeća. Uh-eh, ali tekstovi na engleskom jeziku i to još loše interpretirani... Bespotrebno uz ovako dobrog gitaristu.

Ocjena (1-10): 5
DBAUIZADJALE - Demo (2007, d.i.y.)

Tko to kaže da metalci i hard-core orijentirani glazbenici ne mogu napraviti tečan dance-pop?

Ovaj materijal čami mi na polici pa gotovo cijelu godinu dana i nikako da ga se sjetim uvrstiti u paket recenzija demo izvođača, te se stoga ispričavam ovom kvartetu iz Prijedora na ovakvom propustu. Prvom prilikom im plaćam gajbu pive, demižon vina, rakiju, brlju ili šta već drugo...

Band je nastao pred 1.maj 2002. godine, kako tvrde sasvim spontano na jednoj probi hc-metal skupine Seansa, a ono što su počeli svirati dugo vremena je nalazilo na otpor lokalne publike zbog urbanog dance-rock zvuka. Kroz postojanje imali su nekoliko promjena članstva da bi ovaj materijal snimljen 2007. napravili u sastavu Simke (vokal, gitara), Dino (gitara), Djomla (bas) i Pero (bubnjevi). Ova ekipa je ustvari frakcijski projekt sastav muzičara iz bandova Flegma i Seansa koji su oba pretežito orijentirana na metal-hc, a u ovoj varijanti zvuče i rade sasvim drugačije orijentiranu glazbu. Do sada su kao Dbauizadjale održali mnoštvo koncerata širom ex-Yu, a između ostalog nastupili su na Exit festivalu 2005., te su 2006. izašli i van granica regiona održavši koncerte u Francuskoj i Italiji. Nastupili su i kao predgrupa Antenatu 2008., čini mi se u Boogaloo, ali na žalost bio sam spriječen da pogledam kako zvuče uživo.

Njihov glazbeni izraz je striktno urbane naravi, orijentiran na dance glazbu gdje isprepliću utjecaje duba, funka, reggaea, soula, popa i imaju tekstove na engleskom jeziku. U jednu određenu ruku imaju stilskih osobina Darkwood Dub, Neočekivane Sile, Mayales, Bastardz, plesnih referenci jazz-rock/popa Steely Dan gdje se izdvajaju suptilne i kompaktne gitarske linije pojačane brojnim efektima, ugodan mekani funky bas, nenametljivi plesni ritam, baršunasti samozatajni vokal Simkea i povremene sneno-psihodelične harmonije klavijatura. Materijal traje za demo iznenađujućih 50 minuta, odlično je snimljen i produciran gotovo u rangu spomenutih imena, te po ničemu se ne može naslutiti da je riječ o sastavu koji je stacioniran u Prijedoru. Bez obzira bile to instrumentalne ili pjevane skladbe, svih 10 naslova su mekani i fini dance-pop koji je urađen nenapadno, ritmički varira u tempovima, te sam pojmovnik BiH scene dižu na zavidan, skoro pa i svjetski nivo. Na pjevanim skladbama "Dilu Fireman (oste mix)" i završnoj "Dilu Fireman (bapro version)" mogu im pozavidjeti Oliver Mandić iz vremena albuma "Zbog tebe bi tucao kamen" (1983.), Songkillers i pokojni Dino Dvornik, na "Oxid (I don't feel the music)" i sami The Police (zbog gitarskog tretmana), Steely Dan, pa i Soul To Soul, a na mračni trip-hop "India hop" pun orijentalnih dub zvukova koji se razvije u plesnu psycho skladbu i velikani poput Massive Attack ili Portishead. U "Melanholija" dotaknuli su se onog poznatog senzibiliteta Bastardz (a i romantične Boe) u najboljem mogućem izdanju, a u "Oliver" techno-trance glazbe kojom šire svoje vidike od Kraftwerk preko klavijaturističkih snenih opsesija Tangerine Dream sve do minimalistike Jeff Millsa. A sama pjesma je vrlo efektna obrada Oliver Mandića "Dođe mi da vrisnem tvoje ime". Suvremena plesna pop glazba oslobođena klišeja uz melankolične melodije i spontane aranžmane. Pjesme koje se mogu slušati kada se sprema ručak, vodi ljubav, kada se nalazite na poslu zaokupljeni brdom problema, u automobilu, u klubovima na plesnom podiju za đusku ili stiskavac... ili kada samo želite odlutati u njihov prekrasni svijet mašte. Dvije riječi - odlično i prekrasno. Za demo rad ovo je naprosto nevjerojatno kvalitetno. Smiješi im se popularnost u širokim razmjerima. Bravo Bosanci!

Ocjena (1-10): 9

Web: www.myspace.com/dbauizadjale
DISKURZ - Demo (2007, d.i.y.)

Riječki punk-rock trojac o kojem nema nikakvih bitnih podataka osim da sastav tvore Bojan (gitara, vokal), Ritoša (bubnjevi) i Žiko (bas). Sudeći po 30 tisuća posjeta na njihovoj myspace stranici u nekih godinu i pol stekli su zavidan krug publike zahvaljujući svojem ubjedljivom punk-rock izrazu i lumpenproleterskom jezičkom leksiku. Glazbeni stil svodi im se uglavnom na izvorni punk '77-'78 (Sex Pistols, Buzzcocks, The Clash) i dijelu ex-Yu novog vala/punka (Parafi, Termiti, Pankrti, Pekinška patka, prvi albumi Kazališta i Orgazma...), a u gitarskim referencama osjete se i utjecaji Partibrejkersa. Melodično su estetski orijentirani s brojnim gitarskim kombinacijama melodija i solo dionica, te za razliku od mnogih punk demo bandova izbjegavaju linearne harmonije tako da u cijelini zvuče vrlo kompaktno i dotjerano. Tekstualno su samoironični i kritički gnijevni na ustaljene norme ponašanja po čemu se osjeti da su onaj punkerski dio gubitničkog svjetonazora potpuno usvojili kao dio vlasitog života. A na kraju ovog materijala uvrstili su obradu Bijelog dugmeta "Bila mama Kukunka, bio tata Taranta" gdje se najbolje osjeti njihov sarkastični odnos prema tradiciji koju otvoreno vrijeđaju i napadaju. A nije niti na odmet ne spomenuti da su u ovoj verziji pjesmi udahnuli vrlo dobar smisao za humor zahvaljujući upečatljivim provocirajućim vokalima. Snimak je vrlo dobar, čist i rafiniran, te nema nikakve sumnje da su Diskurz jedno od prijatnijih iznenađenja na novijoj domaćoj punk sceni koja se koristi hrvatskim jezikom.

Ocjena (1-10): 7

Web: www.myspace.com/diskurzrijeka
EL CAMINO - Gospodar svojih proljeća (2008, d.i.y.)

Kvartet iz Velike Gorice koji je 2006. počeo kao klasičan akustični duet poput primjerice Lotus, a kasnije su nastavili otprilike sličnim stopama kada im se priključio bubnjar i električna gitara. Ovo im je vrlo dobar EP sa 4 kvalitetno snimljena naslova koja su realizirali Zlatko Majsec (vokal, gitara), Ivan Zdunić (bas), Vanja Belošević (gitara, prateći vokal) i Damir Klasnić (bubnjevi). Imaju inteligentne tekstove u kojima vlada emotivna preokupacija na relaciji leksika hard-rock svjetonazora u 'mačo' prizmi, a glazbeno su miks izvođača poput Byrds, R.E.M., The Smiths, Azre, pa i Letu štuke na rockerski akustičan način s blagim pozadinskim sintagmama električne gitare. U aranžmanima se posebno izdvajaju prateća dvoglasja i lepršave solo melodijske wah-wah dionice gitare s kojima dobivaju na dinamici kompozicija. Također vrijedi napomenuti da su jedan od rijetkih izvođača koji se pozabavio i produkcijom na starinski način razdvojivši gitare na dva zasebna stereo kanala (lijevo i desno), dok su vokale, bas i bubnjeve stavili u sredinu što im donosi jedan palac gore čime su izbjegli onu uobičajenu grešku demo izvođača da sve natrpaju u linearni slijed kakofonije. Time su ostvarili da ovaj materijal sasvim solidno zvuči i može se bez problema vrtjeti na radio programima. Od skladbi izdvaja se hitoidna funky-pop skladba "Ona shvaća" s prgavim tekstom o zbunjenom muškarcu ('mislim da bi mi trebali biti skupa/ mislim da mi ne bi trebali nikad biti skupa/ čas si mi genijalna, čas si glupa/ mislim da, mislim ne, ne znam šta da mislim jebote...'), te naslovna vrlo rasplesana "Gospodar svojih proljeća" koja fino provlači duh The Smiths kao da je na gitari sam Johnny Marr uz vokal koji poprilično nalikuje Ripperu. Možda na prvo slušanje zazvuče u kompletu materijala kao elegičan i cmizdrav band, no iza svega se krije pritajeni atak goropadnih rockera koji umiju i eksplodirati. U svakom slučaju, El Camino su band za palac gore koji imaju solidne performanse za široku medijsku upotrebu. Ovaj materijal je potpuno zreo za tisak na zvaničnom nosaču zvuka.

Ocjena (1-10): 7

Web: www.myspace.com/elcaminohr
EMBASSY 516 - Surveillance Of The Environment (2008, d.i.y.)

Konačno i jedan band iz našeg najljepšeg Dubrovnika! I to ne bilo kakav, već post-rock/pop trio koji umješno slijedi školu mnogih svojih uzora, a u zvuku i načinu osjete se reference Mogwai, Arab Strap, R.E.M., The White Strips, The Cure, Death Cab For Cutie, laganih prizvukova Nirvane, Pixies, Crime And The City Solution, Nick Cave & The Bad Seeds (i još mnoštvo toga)... Ne znam koliko puta sam govorio mojim prijateljima i poznanicima koji su u ovaj prekrasni grad odlazili bilo na školovanje ili samo kao turisti da pokušaju pronaći barem jedan demo-band, no nitko još od vremena Fali 5 nije ništa pronašao (zato jer se nitko nije niti trudio, već uživao). Ali ako neće Muhamed brdu, brdo će Muhamedu. Momci iz kultnog banda Andrija iz Livna su otkrili ovaj band i na tome im se treba zahvaliti da jedna nova snaga ne propadne u nečijoj sobi ili garaži. Andrija, hvala vam na ovom poklonu!

Band Embassy 516 čine Damir (bubnjevi), Senta (bas) i Silver (vokal, gitara, klavijature), počeli su s radom koncem 2006. nakon nekoliko zasebnih lokalnih projekata u kojima su svirali, te su do sada održali svega nekoliko nastupa. Sve skladbe su na engleskom jeziku, a u glazbenoj strukturi profiliraju dinamiku i elegičnost istovremeno kroz melodične riffove. Jedina boljka ovog materijala u trajanju od 34 minute je neadekvatan lo-fi snimak koji na visoke frekvencije i gitarsku distorziju zvučno 'puca', ali se unatoč tome može osjetiti sva čar ovog trojca da su vrlo dobro ovladali zakonitostima nove postmoderne i šteta je za široku javnost što nemaju tekstove na hrvatskom jer bi zasigurno mogli ostvariti hit koji bi mogao dospjeti u rang kojeg otprilike imaju Ramirez (hm, o-tom-potom). Kompozicije su umješno aranžirane i odsvirane, Silver kao pjevač ima prepoznatljivu karizmu u vokalu koja konačno nije niti Wedder, niti York ili Patton čega se mnogi slični postmodernistički demo (i ne samo demo) izvođači slijepo drže kao pijani plota, a ono što je također bitno jest da nemaju nabacanu liriku već tekstove pune jednostavnog, inteligentnog i emotivnog (povremeno karikirano humorističnog) sadržaja na čemu i baziraju čitav svoj kreativni opus. Za Silvera treba još napomenuti da nije osobiti pjevač, ali ima u njegovoj izvedbi karme koja ga prikazuje u svakoj skladbi da mu je stalo do onoga o čemu pjeva i da je uvjeren u to, a to je vrlo važna stavka koju treba cijeniti i jednog dana kada stupi u pravi studio ovo što je predložio na ovom materijalu znati će i izvesti jer je sto posto uvjeren u to. Od skladbi izdvaja se vrlo lijepi lagani tango-pop "Post-hoc" koji bi da je napravljen u krugu britanske independent demo scene vrlo brzo pronašao odgovarajućeg producenta i plasirao Embassy 516 u male zvijezdice, onako taman za NME kritičare da ih uvrste u nove velike nade i mogući singl tjedna. Nešto slično može se reći i za skladbu "Souverain bien" koju bi recimo Bernard Buttler pojačao orkestracijama gudača i dodao joj prijeko potrebnu atmosferu koju su ovi momci uspjeli sklepati pomoću sitnih priručnih zahvata. A u gotovo svakoj skladbi s ovog materijala otvaraju se brojne produkcijske ideje. Ali, avaj Bože, gdje je Buttler i ta 'moćna gomilica' suvremenih brit-pop producenata, a gdje je Dubrovnik... No, tko zna možda baš ova turistička destinacija privuče nekog jačeg producenta da nešto pokuša napraviti s ovim momcima koji imaju glazbenog šarma da bar malo udahnu britanski indie-pop milje i ako je moguće da ga uzdrmaju svojim solidnim pjesmama. The Orange Strips su na tome radili dobrih 6-7 godina i osjetili su djelićak takve čari, barem na turneji po zapadnoj Europi i Britaniji. Embassy 516 su tek počeli koračati u svoju budućnost koja s ovime materijalom nagovještava da je 'promatranje okoline' ispitivanje terena i dometa u kojem ovi nadareni Dubrovčani mogu pronaći svoj poligon za naredne akcije. Kompozitorski, ovo je odlično demo djelo, jedno od boljih koje se pronašlo u okvirima hrvatske demo scene u zadnjih 2-3 godine.

Vrlo dobar rad koji odudara od kompletne domaće demo scene, a kada bi još imali solidan studio i producenta, mogli bi dogurati daleko. Čak i s engleskim jezikom. I još jedna opaska: lo-fi snimak ne treba zavaravati, ovo je odličan band koji ima cijelu konfiguraciju svoje suštine u kojoj su sami 'svoji gazde'.

Ocjena (1-10): 7

Web: www.myspace.com/embassy516
HUMANOFON - Humanofon demo (2008, d.i.y.)

Ovo je kvartet iz Karlovca koji pjeva na engleskom jeziku, a ekipu čine Vedran Pavlov (gitara, vokal, klavijature), Dino Pavlov (bas), Nenad Panić (gitara, vokal) i Damir Trputec (bubnjevi). Predstavljeni materijal je snimljen 2007. godine u glazbenom studiju '8' Gimnazije Karlovac, a sadrži 20 minuta glazbe koja je najbliža prostornim dubovima, new wave i reggae ritmovima u rasponu od The Police do naših Brain Holydays ili Antenat. Pjevač Vedran ima onu prepoznatljivu boju vokala Jerry Dammersa (ex-The Specials), a zvuk im je osim uobičajenih reggae/dub sintagmi sastavljen od prostornih psihodeličnih motiva trube, laid-back klavijatura i prozračnih gitara. Skladbe su vrlo dobro snimljene i maštovito producirane (halovi, delayi), a kada su mi davali ovaj demo prilikom nastupa na Novom zvuku u Saxu 21.X 2008. rekli su da više ne zvuče tako, te da su daleko odmakli od ovog materijala u što sam se i uvjerio. Da ne govorim o tom njihovom vrlo dobrom nastupu koji nema veze s ovim demo materijalom, samo vrijedi izdvojiti da su kao mladi sastav ovladali svim tehničkim detaljima u pogledu čiste i kompaktne svirke, cjelovitih aranžmana i finih prozračnih melodija.

Ocjena (1-10): 6

Web: www.humanofon.com
ŠTA IMA - Rolazag Baazije (2008, d.i.y.)

Svirka ovog trojca (Gnještun - drumbača, Doringo - kintarajefek, Mihalinec - baasija) može biti neobična onome tko nije slušao Leb i sol, Vlatka Stefanovskog, stari Don Caballero i dobar dio onoga što se u 21. stoljeću zove improvizirani jazz-rock/math-core. Kao prvo, momci su sami izmislili specifičan jezik koji se temelji na uvrnutim lingvističkim cakama s dodavanjima ili oduzimanjima suglasnika i samoglasnika kroz fonetsko pismo 'čitaj kao što piše' što oni nazivaju 'štaimastika' za što je najbolje da skoknete do njihove web stranice i sami se uvjerite u njihov neobični, ali vrlo prijatni ekscentrizam. U glazbenom pogledu su vrlo dotjerani kao da se svirkom bave dvadesetak godina, a ne tek nešto manje od 3 godine koliko sastav egzistira. Prvi d.i.y. rad objavili su 2006. pod naslovom "Hašana Rihrsl" i sadrži 9 skladbi. "Rolazag Baazije" im je drugi rad snimljen u studiju Sve Mir 2008. i sastavljen je od 3 audio zapisa i jednog vrlo zgodnog i upečatljivog animiranog video spota "Vilim za djedzu i mlare" koji je ustvari video adaptacija njihove skladbe "Horos'jek 47dam". U njihovom tehničkom i sviračkom umjeću spojeno je mnoštvo stilskih obrazaca koje su sve zajednički sklopili u improvizirane melodije i posve zapetljane ritmičke bubnjarske konfiguracije u kojima je najčešći tročetvrtinski takt. Fuzija njihove glazbe seže od navedenog Leb i sol, Stefanovskog, preko elemenata metala, jazz-rocka, thrasha i etna, uz nezaobilazne nagle promjene ritmova, tempa i čudesnih melodijskih i aranžmanskih zavrzlama. Jedina stvar koja im otežava put do svjetla pozornice jest njihov egzibicionizam na koncertima koji su zaista zahtjevni za slušanje ako publika nije usredotočena na svirku, te činjenica da nemaju nikakav hit ili skladbu pogodnu za uobičajenu komercijalnu radio promociju. No, po ovome materijalu su daleko odmakli od svih mogućih kandidata kao najbolje potkovani tehnički demo band 2008. godine.

Ocjena (1-10): 9

Web: ubidnig.blog.hr
TUDUM - Demo (2007, d.i.y.)

Uz ovaj materijal priložena je i poruka sa http://metalium.blog.hr/, a ovdje je prenesena u cijelosti: Namjena ovog bloga je promicanje Hrvatske subkulturne scene. Davanje informacija o bendovima i sakupljanje raritetnih albuma. Blog služi kao promocija za sve bendove koji se objavljuju na njemu! Objavljena glazba služi samo u promotivne svrhe i ne može nadomjestiti kakvoću orginalnog cd-a. Molimo Vas kupujte orginalne albume bendova koje slušate. Jer jedino tako ćete pomoći glazbenicima i njihovom autorskom djelu. Podržavajte bendove dolaskom na koncerte i svirke. Pomozite da Hrvatska alternativna scena ostane jaka i kvalitetna!

Uuuuuuuuuuuuuuuuuuuuuu! Čovječe, ovi se ne šale i ne zafrkavaju s trvijalnostima! Ovi bi mogli sve poubijati od nezadovoljstva. Od svemira do zadnje stanice u ljudskom organizmu. Totalna destrukcija i nihilizam koji vlada na ove 4 kompozicije prikazuje ovaj sastav iz Slavonskog Broda u varijanti nu-metal/hip-hopa od RATM, Body Count, Korn, Deftones preko Public Enemy, Rollins Banda, Biohazard i Limp Bizkit do hardcore otkačenjaka poput Godsmack, Heavy Heavy Low Low ili naših domaćih Sepal iz Karlovca ili zvijezda poput St!llness kada ga opiče u "Katarzu" s refrenom 'malo nas je al smo govna'. Tekstovi su im na hrvatskom jeziku, bijesni su u socio-društvenom/političkom pogledu, odrepani su na čisti i razumljiv način, a svirka i produkcija je solidna. Kada sam dobio materijal prvo sam mislio da je riječ o bandu Dum Dum Tudum iz Vrbovca, ali s prvim taktovima skladbe "Ex-market" sam morao zaviriti na internet jer se očigledno ne radi o istom bandu. U sastavu su Mario Kruljač (vokal), Bojan Kljajić (gitara), Robert Relić (bas) i Mitja Ruzojčić (bubnjevi), a postoje od 2006. godine. Navode da su počeli na brodskom skejt kontekstu. Momci ga praše sve u šesnaest, no nisu to hard-core ritmovi, već uglavnom umjereni plesni hip-hop/metal tempo gdje su odlično producirali bas linije s gitarskim poduhvatima u kojima se osjete reference gitarske scratch tehnike koju su znalački u svijet plasirali Beastie Boys i RATM. Sočan punk vokabular na metal/hip-hop način. Iznenađenje.

Ocjena (1-10): 8

Web: www.myspace.com/tudumsb

horvi // 05/11/2008