home > mjuzik > DEMO IZVOĐAČI 2009., 4.dio

kontakt | search |

RAZNI: DEMO IZVOĐAČI 2009., 4.dio (2009)

Novi paket demo i d.i.y. izdanja. Ovdje su abecednim redom ATOMSKI SAT (Varaždin), DARKWOOD (Sinj), DIGIRIDOO (Zagreb), PROPAST BIJELOG DUGMETA (Đakovo), SUPERSTITION (Koprivnica) i TUROBNI MOYER (Zagreb).
[  ]

ATOMSKI SAT - Inje (2008, d.i.y.)

Djelo o kome nema skoro nikakvih podataka dolazi iz Varaždina. Glavni autor materijala je stanoviti Marko uz Danicu i Perra, a snimci su nastali tokom perioda 2004-2008 u Kavadarcima, Osijeku, Zagrebu i Varaždinu. Radi se o lo-fi simbiozi psihodelične scene s konca '80-tih sa post-rock i eksperimentalnim temeljima u kojima ima često i vrlo smijelih izleta u nepoznato (odličan kratki eksperimentalni instrumental "Dizalo"). Glazba je rađena na električnoj gitari, basu, udaraljkama, synthu i kibernetici, te se odlikuje svojim hrabrim iskorakom u underground s primjesama dream-popa na razmeđi elektronike, ambijentalne glazbe i spomenutog post-rocka. Svih 8 skladbi je ležernog i letargičnog 'dream' ambijenta (očigledni su utjecaji MBV, Galaxie 500, Mogwai, Arab Strap...). Dio materijala čine pjesme sa tekstovima na engleskom jeziku ("Equation for yo-yo speed", "Twin", "Fly a kite"), a dio na hrvatskom ("U kutu slike", neobičan višedjelni eksperimentalni electro-noise komad "Imitacija dnevnog svijetla I-IV", "Kristina kako se smije" i post-rockerska "Žice"). Tokom svih 36 minuta vokal zvuči posve sneno izranjajući iz maglovitog psihodeličnog gitarskog feedbacka koji je uvijen u posve mirne minimalističke ambijentalne pejzaže sa neobičnim psycho tekstovima koji su naoko jednostavni, ali su vrlo dovitljivi i otvaraju sasvim drugačije moždane percepcije (primjerice 'kad se sagnem, vide mi se žice/ trebam četiri godine da ispričam sve priče, ali trebam nove ljude/ ugasite reflektore... navucite sve zastore, ne postojim kad me ne vide/... sve su glasnije, već i mene katkad zbune/ opet ustajem, svijet u bijesu krši ruke/ stojim skamenjen, jer kad se maknem, vide mi se žice', skladba "Žice").

Premda se radi o demo materijalu, ovdje se jasno naziru konstrukcijski temelji čvrstog psihodeličnog kostura sa pop harmonijama, što Atomski Sat izdvaja iz gomile retro-bandova kao izvođača koji je vrlo odriješito zakoračio u teritorij na kome baš i nema osobito bogate konkurencije.

Album je dostupan za download, te su izjavili ukoliko će postojati interes, dati će na korištenje i prethodna 2 demo mini-albuma.

Naslovi: 1.Equation for yo-yo speed, 2.Twin, 3.Dizalo, 4.Fly a kite, 5.U kutu slike, 6.Imitacija dnevnog svijetla I-IV, 7.Kristina kako se smije, 8.Žice

Ocjena (1-10): 6

Web: www.myspace.com/atomskisat
[  ]

DARKWOOD - Ne bojimo se vukova (2009, d.i.y)

Ha-ha-ha!

Ovo trebate čuti! Evanđelje po Darkwoodu dolazi iz Sinja...

Ovaj band je gotovo ispodprosječnih glazbenih predispozicija koje su ograničene s nekim stilovima, ali oni sa dubljim pamćenjem sjetiti će se kojekakvih vratolomija kakve su znali isporučivati neki punk/new-wave bandovi na svojim također demo materijalima. Ovo je zaista komičan materijal i tako bi ga trebalo ostaviti i objaviti barem za Slušaj najglasnije, bez ikakvog dorađivanja... Sirovo i nedorađeno, baš pravi snimak koji varira u svojoj lo-fi varijanti od bedastoće do odličnosti, te je konačno jedan pravi demo snimak o kojem se može reći da ima više od puke težnje ka nekakvom mainstreamu. Snimak je produkcijski dosta loš, ali ovaj band je napravio punk-pop folk/comedy muziku sa zafrkantskim tekstovima koji konačno nisu emo ili politički angažirani, oni se šegače sa samima sobom, sa okolinom i prošli su onu barijeru 'šminke' koja je oduvijek prisutna na ovim prostorima. Nemaju veze sa imenom bliskih beogradskih zvijezda, ovi 'darkwoodi' su jedna od novih varijacija ugodnih bedastoća koje su u principu uvijek bile otkačene i šašave (Marko Brecelj, Satan Panonski, Andrija, Živo Blato & Vuco, Rokeri s Moravu, Piknik, Kawasaki 3P, Let 3). Sprdavaju se sa svime što ih okružije i to uopće ne skrivaju, a najbolji im je stih 'moj pas voli Ninu Badrić" u posve laganoj pjesmi "Kako ja volim svoju mamu". Eh, mama da si u mladosti slušala The Clash, razumijela bi i zašto 'ja volim svoje krpice i tikvice'. U skladbi koja je nazvana "Ponesi svoj sok" napravili su odličnu kombinaciju dvije istosložne varijacije govornih dijelova dijaloga (bez glazbe) i intermezzima sa punkom i parodijom na death-metal pri čemu jasno pokazuju da imaju teatralni pristup cijeloj zafrkanciji. Materijal im je dosta raznolik; varira od klasičnog punka do kojekakvih zafrkancija gdje ubrzavaju vokale i glazbu, a znaju zabrazditi i u turbo-folk. Ugodni veseljaci.

Naslovi: 1.Diže mi se, 2.Gotičar, 3.Imao sam 9 žena (a sada sam ostao sam), 4.Indijanac Marko, 5.Kako ja volim svoju mamu, 6.Ormari s kliznim vratima, 7.Ponesi svoj sok, 8.Puž s nogama, 9.Razboli se lisica, 10.Vodeni miš

Ocjena (1-10): 5

Web: www.myspace.com/darkwoodmusic
[  ]

DIGIRIDOO (Dubravko Lapaine) - Iz dubina besvijesnih (2007, d.i.y.)

Evo jednog pravog, istinski unikatnog albuma koji apsolutno nema nikakve veze sa bilo kakvim kurentnim trendovima. Riječ je glazbeniku (pravim imenom Dubravko Lapaine) koji svira, odnosno puše u digeridoo, tradicionalno glazbalo australskih Aboridžina, te sam pravi ovaj drveni instrument. Njega sam prvi puta gledao u Saxu na programu Novi zvuk (5.V 2009) i tom prilikom je ostavio strahovito kreativan i nadasve veoma upečatljiv dojam, kako kao glazbenik, tako kao i sasvim simpatična, posve mirna i nenametljiva osoba. Mada ovaj rad po svojim karakteristikama izlazi iz okvira demo scene, ipak je uvršten u ovu kategoriju isključivo zbog svoje 'samizdat' (odnosno d.i.y.) produkcije. Kao prvo, omot albuma je izrađen ručno, ali na visokom svjetskom nivou i tek pažljivim promatranjem kod rezova debelog kartona može se uočiti 'kućna' radinost koja je koštala pišljivih 40 kuna, iliti dvije i pol pive, što je vrlo smiješna cifra za ovakav rad kojeg usput, koliko mi se čini te večeri nitko osim mene nije kupio (osobno, za ovakav album bih bio spreman platiti cijelo bogatstvo). Sam design (Danka Tišljar) je prava vizualna avantura koja uvodi u glazbeni sadržaj - ukusno izabrane boje s mnoštvom smeđih nijansa poredanih u spirale koje vode u dubinu srži godova drveta od kojeg Dubravko izrađuje instrument, a kada ga otvorite i poslušate, unutra se nalazi čitav arsenal zvučnih iznenađenja.

Kada bi netko sasvim slučajno negdje čuo poneki komad s ovog djela, teško da bi mogao steći dojam da je glazba, odnosno zvukovi, proizvod puhanja u drvenu cijev. Prije bi se moglo ustanoviti da je riječ o nekoj eksperimentalnoj glazbi ogoljenih Throbbing Gristle koji svoj vješti konglomerat rade spojem elektro-akustike i znalačkom manipulacijom tehnoloških dostignuća. Nije daleko od istine, ovaj rad u trajanju od punih 55 minuta odiše svim glavnim smjernicama minimalističke eksperimentalne, čak i 'pulsirajuće' Throbbing Gristle glazbe. Samo za razliku od Genesis P-Orridgea i ponovno okupljene kompanije od 2004., Digiridoo je fascinantni akustičar koji neophodno koristi elektronska pomagala (u ovom slučaju povremena nadosnimavanja) jer je sam zvuk instrumenta vrlo dubok i ponekad prilično tih. Njegove cijevi koje koristi su različite dužine i debljine, te zavisno o dimenzijama dobiva, odnosno proizvodi različite frekvencije zvukova. Da se ne ode previše u banalizaciju samog poimanja digeridoo kao instrumenta, pozabavimo se onim najvažnijim - glazbom.

Lapaine je vjerojatno u životu slušao mnogo različitih žanrova, te je očigledno savladavanjem tehnike instrumenta došao na osnovnu srž jednostavnosti koja se kod njega očitava u minimalističkom pristupu. Da bi pojednostavio ovaj prikaz njegovog rada, neophodno se moram poslužiti subjektivnim razmatranjem, jer iskreno rečeno, nikada do sada nisam slušao i recenzirao album koji je napravljen isključivo na digeridoo. U prvoj skladbi "Stinkirum" uočljiv je rock/blues format. Zaboravio sam spomenuti tehniku kojom Lapaine puše u instrument istovremeno koristeći udah i izdisaj, te micanje usnama kojima tvori osnovu klasičnog rock banda - gitara, bas i fuzz činele, dok ritam pravi ravnomjernim udarcima po drvenoj cijevi (a moguće i nekako drugačije). Efekte, nazovimo činela i zvečki, vjerojatno pravi ravnomjernim disanjem, a moram priznati, za ovako nešto potrebna je strahovita koncentracija koja se ne može naučiti na našim dičnim glazbenim akademijama. Kompozicija ima uz klasičan umjereni minimalistički (poganski) rock ritam koji je namijenjen 'unutarnjem zadovoljstvu', cijeli niz aranžmanskih prevrata, improvizacija, ubrzavanja poput techno finiša i završni imaginarni gitarski wah-wah fade-out. "Priče iz davnina" je slojeviti komad koji podsjeća na fuziju soula, funka i hip-hopa kao da je korištena neka od osnova čuvenog Sly Dunbar - Robbie Shakespeare ritma, mada će u nekim sintagmama zamirisati i na "Ove como ya" Santane. Aranžmanski možda i nije cjelovito dorađeni komad (prelazi sporo-brže nekako djeluju nezgrapno), ali je vrlo interesantno za poslušati. S minimalističkim plesnim ritmovima prilično 'electro-techno' stvar je "Mandala", kao da je slijepljena od vragolastih EBM samplova (mogu se ovdje pronaći mnogi slični autori od D.A.F., Cabaret Voltaire do Suicide Commando), dok je najbolji i najoriginalniji dio cijelog rada 25 minuta dugačka naslovna "Iz dubina besvijesnih". Koliko sam prema informacijama na omotu uspio shvatiti, ovdje Lapaine koristi i pvc cijev (koju sam i ja koristio kao Tehac) s kojom dobiva 'throbbing gristle' zvukove. Skladba ima vrlo zanimljiv minimalistički ogoljen tok, slobodne je čiste i 'šuplje' konstrukcije tek s ponekim naknadno snimljenim zvukovima koji mogu asocirati na psihodelično tromi doom-metal (režavi zvukovi), pa i eksperimentalnu elektroniku ili elektro-akustiku, a sve se u principu odvija u besvijesnim, nadasve slobodnim i neopterećenim improvizacijama nepreglednog prostranstva čiste eksperimentalne glazbe koja ne mora biti nikakav poticaj za stvaranje novih Cabaret Voltaire ili Throbbing Gristle klauna. Mene osobno dio od 17-te minute do same završnice neopisivo podsjeća na ta dva velika banda koji su krčili teren za novi poligon koji se događa upravo u posljednjih 10-ak godina. Sjajan komad, bez obzira što god tko mislio o tome. U posljednjem broju "Svijet koji ne postoji" prvo vas dočekuje punih 7 minuta tišine, a onda slijedi neuravnoteženi ritmički industrial kojeg se niti spomenuti Throbbing Gristle ne bi posramili. Ustvari, koliko mi se čini, smjernice su vrlo bliske... Isti dan sam recenzirao "The Third Mind Movements", najnoviji album Throbbing Gristle i pronašao sam cijeli niz vrlo, vrlo bliskih glazbenih i zvučnih detalja.

No, ne bih nikako mogao usporediti ekscentrizam P-Orridgea (zna se tko je i kakav je) sa ovim potpuno jednostavnim momkom koji je vjerojatno cijelom spektru zvukova pristupio sa one strane da podsjećaju na klasične instrumente poput kontrabasa, fingerpicking violine ili tko zna kakvog glazbala. U glazbenom pogledu imaju vrlo bliske dodirne točke, a potpuno se razdvajaju po pristupu ka instrumentima. Istodobno, barem na ovom radu djeluju kao dva suprotna blizanca koji imaju zajedničkih polaznih stajališta.

Usput, na web stranici Lapainea se pronašla dilema autora koji je pod sticajem okolnosti prijatelja ili možebitno nekog kritičara prozvan alternativnim etno izvođačem što nije točno. Ovaj umjetnik, sam svoj majstor, je strahovito veliki talent koji je 'iz dubina besvijesnih' pronašao onu vrijednu esenciju za koju se vrijedi pobrinuti da ne ostane na nivou samo još jednog unikata kakvog Hrvatska i ova bliža okolina nije imala.

A ruku na srce, tko je ovdje, na ovim prostorima ikada zapuhao u digeridoo i ostvario ovakav, nadasve moderan i vrlo avangardan album?

No, to nije sve... Kada bi se sav album izveo klasični rock, electro, industrial band ili moderni simfonijski orkestar s pokojnim Karl-Heinz Stockhausenom na čelu, sasvim sigurno bi zvučao nevjerojatno inovativno, kreativno i avangardno. Snaga ovog djela je u tome što je Dubravko Lapaine napravio. To je plod istraživanja i vjerojatno brojnih preokupacija s razmišljanjima kako treba praviti glazbu da bude još uvijek interesantna bez obzira na materijalni efekt.

Naslovi: 1.Stinkirum, 2.Priče iz davnina, 3.Mandala, 4.Iz dubina besvijesnih, 5.Svijet koji ne postoji

Ocjena (1-10): 9

Web: www.myspace.com/dubravkolapaine
[  ]

PROPAST BIJELOG DUGMETA - Demo (2008, d.i.y.)

Punk/hc band iz Đakova stavio je svoj demo rad u opticaj na internetu, da vidimo o čemu se radi...

Noviji su band u sastavu Marac (vokal), Damir (gitara, vokal), Tiho (bas, vokal) i Krešo (bubnjevi), te sviraju žestoku smjesu punka s 2-3-4 akorda i hardcore ritmovima. Tipično oldschool. Tekstovi su na hrvatskom jeziku, angažirani su, bijesni, prgavi i 'lumpenproleterski' nastrojeni. Negdje sam pročitao, tražeći informacije o bandu, da su strahovito loši uživo, ali ovaj demo to nikako ne pokazuje. Čak štoviše, ovo je vrlo dobar oldschool punk/hc materijal koji je u nekim segmentima bolji od prvijenca Overflow koji je objavljen za Slušaj najglasnije na običnu audio kasetu daleke 1990. Baš su im i Overflow iz one rane faze očigledno veliki uzori jer su skladbu "Namjere" sagledali upravo u melodičnom formatu pjesme "Brain" iz koje samo čeka da iskoči Žika sa refrenom 'why so stupid you drive me mad, you need a bullet in your brain'. Nemam pojma šta se događa u Đakovu, ne znam niti za jedan band iz tog gradića, ali po slobodnom nahođenju mogao bih zaključiti da su momci odlučili svirati bijesni punk samo da razdrmaju okolinu u kojoj je turbo-folk uzeo maha. Vjerojatno je i samo ime banda povezano sa ikonom Bijelog Dugmeta koje je ustvari napravilo i veliku propast r'n'r-a na ovim područjima. Kako god, ovi Đakovčani imaju vrlo dobre startne predispozicije za izlazak iz lokalnih okvira; bijesni su, agresivni, izvikuju 'živio punk, punk do jaja, punk sam samo ja', ali to je već toliko otrcano da se i Exploited smiju svojim nekadašnjim buntovnim f(r)azama, a Johnny Rotten se toga prisjeti samo ako se želi sjetiti. No, tekstovi su onakvi kakvi u punk kontekstu i trebaju biti - 'hoćemo rat da uništimo zlo, pravo je vrijeme da učinimo to' u pjesmi "Hoćemo rat" ili agresivno/depresivna emotivna "Namjere" sa tematikom koju su prošli valjda svi muškarci nakon odlaska 'voljene'; 'uzmi svoje namjere i spakuj ih u kofere i odlazi i odlazi dok još plove brodovi/ ni sama ne znaš tko si ti, a sama želiš me naučiti kako treba živjeti, u životu moraš trpiti... svake noći opijam se'. Momci su iskreni do daske, materijal su snimili vrlo dobro, ništa lošije od svojih demo kolega iz metropola poput Beograda ili Zagreba. Pravi istinski punk.

Naslovi: 1.Hoćemo rat, 2.Namjere, 3.Pozeri, 4.Više ne trebam te

Ocjena (1-10): 7

Web: www.myspace.com/propastbijelogdugmeta
[  ]

SUPERSTITION - Mirrors Of Suffering (2009, d.i.y.)

Vrlo mladi i friški death metal kvintet osnovan je u zimu 2008. u Koprivnici, te su već nakon kratkog vremena održali koncert u koprivničkom MAK Centru (24.I 2009). Navodno su jako dobri uživo... Postava banda je slijedeća - Vedran (gitara), Emanuel (bubnjevi), Vilim (gitara), Ivan (bas) i Elvis (vokal). U početku su svirali obrade Morbid Angel i Cannibal Corpse, te su se nakon par mjeseci sviranja i proba okušali i na teritoriju autorskih kompozicija. Ovo im je prvi demo kojeg su s tehničke, produkcijske i studijske strane realizirali sasvim korektno i zadovoljavajuće. Sadrži tri pjesme u klasičnom old school death metal stilu gdje su uključeni svi osnovni parametri žanra; naglašena brzina, tehnička konciznost svih glazbenika pri čemu prednjači šmajser-strojnica bas pedale i žestoki gitaristički riffovi, te nikad jasan i nerazgovjetan 'ooouughrrrr' vokal koji je kao takav neizostavan element. Puno su radili i u aranžmanskom pogledu, te stoga koriste česte breakove i izmjene tempa, tako da su već u samom startu razbili početnu boljku gotovo svih ovozemnih demo bandova koji često muku muče s nezgrapnim kompozitorskim zahvatima. Od prve sekunde "Triumph of deceased" isporučuju sadržajno bogati death koji je sastavljen i od lakših dionica, a dinamiku postižu učestalim harmonijama s nadogradnjama gitarskih riffova, kao i strukturom gdje su izbjegli suhoparne stilizacije. "Unforgotten eyes" je u nešto blažem uvodnom tonu sa relativno jasnim i čistim heavy riffovima koje gradacijski razvijaju kroz urnebesni death ritam u samoj središnjici kompozicije, da bi ga razarali kroz lagane i melodičnije dionice. Fino, uredno i školski odrađen zadatak. "Apparition of annihilation" je tek nezamjetno prigušila bubanj, u prvom redu doboš koji da je malčice jače istaknut pospješio bi ovu tehnički vrlo zahtjevnu izvedbu u kojoj se doslovce rešeta sa death stilistikom. Kroz osnovne karakteristike koje su Superstition prikazali na ovom svojem prvom demo snimku sa čistim i razdvojenim kompaktnim dionicama, kao i izboru boja i tonaliteta u kojima se jasno odvajaju gitare od basa, slobodno se može zaključiti da je Hrvatska dobila ozbiljan death metal band na kojeg treba obratiti pozornost.

Naslovi: 1.Triumph of deceased, 2.Unforgotten eyes, 3.Apparition of annihilation

Ocjena (1-10): 6

Web: www.myspace.com/superstitionkc
[  ]

TUROBNI MOYER - Demo (2005, d.i.y.)

Stari snimak ovog banda kojeg su mi dali prilikom njihovog nastupa na Novom zvuku (5.V 2009) u Saxu je pravi starinski jugoslovenski novi val u fahu ranog Filma i Azre s blagim konotacijama na rockerskiju Daleku obalu. Glavni lider banda je autor, pjevač i gitarist Zoran Kamčev koji vokalno podsjeća na oporog i prgavog Juru Stublića iz ranih '80-tih. Ovdje su svirali Robert Dimitrovski (bubnjevi) i Krešimir Hibšer (bas), a nakon njihovog odlaska u postavu su došli Miroslav Bjelajac (bas i prateći vokal) i Damir Šumak (bubnjevi, prateći vokal). Materijal ima 12 vrlo lijepih pjesama koje da su igrom slučaja objavljene negdje u periodu 1980-82, postale bi barem omanji hitovi u rangu Stidljive ljubičice, Parlamenta, Animatora, Mettesijeve Patrole, prvog albuma Poslednje Igre Leptira jer je to baš upravo glazba koja je tih godina bila jedan od najisplativijih tržišnih glazbenih artikala. Znala je i Azra napraviti sličnih lakših pjesama, primjerice "Lijepe žene prolaze kroz grad" uz dobar dio skladbi sa prvog albuma. Ovdje Zoran Kamčev sa neskrivenim (i nadasve iskrenim) žarom govori i pjeva o posve jednostavnim stvarima na relaciji muškarac - žena, a sudeći po njegovoj dugogodišnjoj prisutnosti na hrvatskoj rock-sceni, na ovom materijalu je ponovno vratio djelićak duha vremena kojeg su nažalost uzeli neki hohštapleri-probisvjeti koji s rockom blage veze nemaju. Nije da je Turobni Moyer nešto specijalno kvalitetan band na ovome zapisu u trajanju od 40 minuta, ali pjesma poput "Pravi dan" da je primjerice objavljena u vrijeme ex-Yu novog vala i "Zamisli život u ritmu muzike za ples", postala bi sigurno legendarni hit. Zoran kao i spomenuti Jura Stublić nije osobiti pjevač, ali ima sasvim jednostavne i direktne tekstove koji pogađaju bez obzira na rockerski svjetonazor. Najbolji primjer je sjajna surf-new wave skladba "Teški dani" sa sljedećim tekstom 'sjedim kraj telefona, listam adrese i brojeve/ očajan osjećaj, zamišljam nekadašnje prijatelje/ skupljam hrabrosti, želim doznati što se desilo sa vama, ali bojim se da ste zaboravili mene/ I zajedno kada smo dizali u vis čaše, sretni što smo skupa slavili vrijeme koje je tada bilo naše... jeste li stigli, tamo kamo ste željeli, ili je sudbina prekinula vaš put/ želim da to što ste poznavali mene, nije bilo uzalud'. Kompozicija je vrlo emotivna, te je Zoran tematski pogodio točno u međuljudske, privatne odnose koji su u ovom strelovito brzom suvremenom životu postali sve lošiji i lošiji. Kada se ovo usporedi s onom katastrofom od banda zvani Kolodvor, ovo je pravi procvat iskrenih emocija. Prekrasna je stvar, bez ikakve sumnje... Nema veze što su neki likovi prilikom njihovog nastupa u Saxu govorili da je ovo retro band, neka... Mladi ljudi iz današnje rock generacije uglavnom ne mogu prepoznati snagu njihovih pjesama zato jer od nesretnog rata naovamo nisu doživjeli romantično doba ex-Yu rocka koje zamišljaju prema brojnim retro parametrima koje im serviraju mediji.

Šteta, jer Zoran Kamčev ima brdo pjesmi s kojima može napraviti pravi put za naprijed. Ostatak materijala je posve u duhu novog vala, pa se tako ovdje nalazi svojevrsni ska ("Promašaj") uz podosta luzerskih tema ("Spas", "Kratak rastanak", "Posljednja nada"), no o autor, a i band nikako nisu poput cijelog niza demo izvođača koji ne znaju kuda bi sa sobom i doslovce se vrte u krug. Zoran je izgrađena osoba u zrelim godinama koja zna vladati svojim postupcima, samo je velika enigma što je taj čovjek čekao tako dugo... Neznam koliko može uspjeti lagana skladba "Dani do penzije", ali u njoj postoji generacijski osjećaj, onako kako bi primjerice trebali zvučati Prljavo kazalište koji su odavno postali sami svoja parodija. Tekst glasi 'ženu čudnu imam, želi samo glavom da klima, kad među nama ne štima, pokazujemo to svima/ glavu ćelavu imam, slijepe ulice uvijek nađem, ali za sad uspješno sam svoj život krojiš, pripremio si se dobro, dane do penzije brojiš". Vrlo lijepa pjesma je "Jučer, danas, sutra" s vrlo banalnim i nevinim tekstom, a da ga je kojim slučajem napisao i otpjevao Morrissey, bio bi jedan od hitova brit-popa. Čudni su ti putevi r'n'r-a...

Ima tu sijaset vrlo dobrih i uglavnom veoma iskrenih, te radiofoničnih pjesama kojima treba samo kvalitetna produkcija da bi sjele na pravo mjesto u eteru. Da su ove pjesme kojim slučajem plasirali Bregović, Ripper ili Hladno pivo, sasvim sigurno bi postale veliki hitovi. Paralelno sa ovim demo materijalom objavljen je i prateći DVD sa video zapisima s koncerata u KSET-u (24.V 2004), Praćki (2.VI 2005) i sa studijskog snimanja tokom proljeća 2004.

Turobni Moyer je trenutno u fazi dovršavanja novog albuma na kojem će se pronaći 16 autorskih skladbi i dvije obrade.

Naslovi: 1.Pravi dan, 2.Cilj, 3.Teški dani, 4.Promašaj, 5.Među nama, 6.Spas, 7.Kratak rastanak, 8.Posljednja nada, 9.Loš savjet, 10.Dani do penzije, 11.Jučer, danas, sutra, 12.Više sreće

Ocjena (1-10): 8

Web: www.myspace.com/turobnimoyer

horvi // 23/06/2009

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Desperado

SANTORIUS SANTORIUS: Desperado (2017)

| 20/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Refractions

MENISCUS: Refractions (2017)

| 19/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Između ostalog

ZLATAN HADŽIFEJZOVIĆ: Između ostalog (2017)

| 18/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: Inerte

ATAVISMO: Inerte (2017)

| 17/08/2017 | horvi |

>> opširnije


cover: The Verdict

WAR ENGINE: The Verdict (2017)

| 16/08/2017 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: DEMO IZVOĐAČI 2009., 4.dio
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*