Zajednički album dva instrumentalna sastava koji traje skoro 60 minuta odvojen je na dva dijela - lagani post-rock i vrlo brzi koncizni math/noise-rock.
MAJMOON - Majmoon
Prvi dio pripada skupini
Majmoon i traje 32 minute. Sastav je osnovan 2003. godine u Munchenu pod utjecajima psihodelične, post i noise-rock scene (Tortoise, Can, Do Make Say Thing, Don Caballero, Peach Pit, Gone Bald, Shellac...), a u sastavu su Josip Pavlov (gitara), Andreas Schuster (bas), Daniel Tanner (bubnjevi), Gene Aichner (vizualizacije) i Burkhard Hill. Prvo su se pojavili na nekoliko lokalnih kompilacija "Kult Zone" i "Die rache der erholungs suchenden", da bi prvi album "Shimponauts Journey" objavili 2006. (Rats-n-Reavens), a između ostalog sudjelovali su i na "12.bombardiranju New Yorka" (2007, Slušaj najglasnije). Održali su stotine koncerata po Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Austriji, Sloveniji, BiH..., a posljednji puta u Hrvatskoj su nastupili u 4. mjesecu 2008. u KSET-u. Tokom karijere imali su znamenitih nastupa sa Don Caballero, Karate, Red Sparowes, Tranis, Ansatz Der Machine, Colour Haze..., a nastupali su i sa domaćim izvođačima (i onima koji obitavaju u inozemstvu) poput Vuneny, Mandelbrot Set, Gone Bald, Razorblade Jnr... Kao relativno mlađi i ne toliko poznat sastav domaćoj publici uspjeli su realizirati i dva dokumentarna filma "Haleli" i "Josip" u proljeće 2007.
Na ovome drugom albumu riječ je o suvremenom post-rocku koji je pokušao eliminirati uobičajene stereotipove gitarskih minimalizacija i posvetio se djelomičnoj zamijeni istih sa nekim drugim zvučnim riješenjima kako bi se izbjegla pomalo već i monotona priča oko ovog preforsiranog i podosta pohabanog stila u posljednjih 10-tak godina. Doduše nekoliko kompozicija je tipične letargične gitarske post-rock naravi (primjerice uvodna "Autumn leaves" i "Of fast and slow movements in the city"), no ako ništa drugo, barem su melodije zdrave i konkretne naravi s ugodnim i ne previše dosadnjikavim minimalističkim aranžmanom s povremenim korištenjem ksilofona i saxa. Vrlo dobro ostvarenje upriličeno je u najduljem broju "As I feel now" (10 i pol minuta) s laganim gitarskim psihodeličnim reverbom, sjetno-tugaljivim ambijentalnim ugođajem i stepenastim nadogradnjama bez korištenja bubnjeva. Nakon polovine kompozicije pojavljuju se sporedni ritmički efekti koji asociraju na zvuk marimbe i ksilofona, te potpuno preuzimaju ulogu vodeće melodije koja odlazi u fade-out, a sve skupa je vrlo blisko radovima David Sylviana, osobito s instrumentalnog dijela albuma "Gone To Earth" (1986). Potpuno oslobođenje od gitarskog post-rocka Majmoon se hvataju u "Trumpets first" gdje uz ritam sekciju (bas i bubnjeve) melodijsku okosnicu čine solo melodije za trube a'la Lu Van Lieshout (Tuxedomoon) koje su nadosnimljene u 2-3 gradacije i prepletena sazvučja ksilofona, te površno prisutne gitare u ležernom jazzy izdanju. Posljednja "Don't go, when I need you" uz gitarske melodijske sintagme s laganim uplivima u spori math-rock sadrži efektnu ritmičku potporu kongi koje donose šarm njihovom vrlo letargičnom zvuku.
Po prikazanome, Majmoon slijede novovjekovne tendencije melodičnog post-rocka s laganim natruhama minimalističke psihodelije, ne forsiraju stil kao nužno sredstvo i prema aranžmanima su vrlo otvoreni za daljnja usavršavanja, eksperimente i glazbene nadogradnje. Čitav album je laganog i prilično snenog tempa s relaksirajućim melodijama obogaćenim ambijentalnim dekorom bez ikakvih izleta u čvršći rock zvuk što je u odnosu na drugi dio ovog cd-a kojeg zauzima žestoki izraz Peach Pit vrlo dobra protuteža.
Ocjena (1-10): 7
Shimponauts Journey (2006)
Majmoon/ Peach Pit - Sportrock, split album (2008)
peach pit @ kset 07.02.2009 © horvi
PEACH PIT - Sportrock
Drugi dio ovog zajedničkog albuma je materijal zagrebačke underground rock-grupe
Peach Pit koja je doživjela nesretnu sudbinu da je nakon objavljivanja materijala i jednog promotivnog koncerta (
7.II 2009., KSET, Zagreb) najavila razlazak i transformiranje u neke nove formacije. Startali su još davne 1994. pod utjecajima američkog noise-rocka i u to vrijeme vrlo čvrste domaće underground scene na kojoj su tada bili aktivni sukladni bandovi poput Brujača, Ha-Det-Bra, Achtung Dichtung, Neurotische Keruzo, Why Stakla, Zona Industriale, Big White Elephant, Fancy Lazy, Mamojebac, Šumski... Sve njih je uglavnom inspirirao alternativni rock žestokog izraza, kao i neprikosnoveni gurui scene - zagrebačka Sexa i riječki Regoč koji su se tada razilazili, da bi nakon pionirskih demo kasetnih izdanja startao i poduzetni Ivica Baričević - Bara osnovavši etiketu Earwing Records. Peach Pit su svoj prvi javni nastup održali 1995. na festivalu kojeg je organizirao Zdenko Franjić (Slušaj najglasnije) u zagrebačkom kinu Stenjevec, a po prvi puta se zvanično pojavljuju na nosaču zvuka u sklopu kompilacije "Ho-urk" (1998, Kekere Aquarium) gdje se nalazi njihova kompozicija "Gut'n'morgen". Zahvaljujući vrlo dobrim koncertima, čvrstom svirkom i suvremenim instrumentalnim noise-rock izrazom, njihov rad nije mogao biti neprimjećen kod Ivice Baričevića koji ih uvrštava na čuvenu kompilaciju "Feathers, Wood & Aluminium" (1998, Earwing Records) sa još 22 hrvatska underground banda. Na kompilaciji su između ostalih The Bambi Molesters, Overflow, Šumski, Very Expensive Porno Movie, Gone Bald, Glasshopper, Lunar... Budući da je Bara imao izuzetan njuh i smisao za posao, te je oformljen privatni studio Kozmo, podigla se čitava scena koja je do tada bila praktički zatvorena u garažama i podrumima, tako da su Peach Pit uz čitav niz bandova dobili izuzetnu šansu da isplivaju na površinu. Sam band je u nekoliko navrata mijenjao postavu od kvinteta, preko kvarteta do trija (jedno vrijeme su svirali Branko Beštak i Tomica Ščavina), Mihael Bele je u početku svirao gitaru da bi se kasnije specijalizirao za bas, no uz Mihaela u stalnoj postavi su bili Bruno Vidović (bubnjevi) i Franjo Glušac (gitara) koji su čitavo vrijeme okosnica njihovog zvuka. Potom 1998. u vlastitom angažmanu objavljuju izuzetan album "Tricky Slaughter Operation" koji ih prikazuje u žestokom noise-rock izdanju sa sklonostima ka eksperimentima, da bi 1999. objavili u također vlastitoj nakladi dupli EP "Autom/ Christmass Greeting Card '98" koji je izašao samo na audio kaseti. Tu su zvuk orijentirali ka eksperimentima i minimalizaciji koju su posve okrenuli u post-rock izraz na debi albumu "Suspicious Cargo" (1999, Earwing Records) gdje su gotovo nestali njihovi žestoki noise-rock elementi. Tada su bili sastav koji je puno obećavao i od kojeg se mnogo očekivalo jer su mahom održavali fantastične i neurotične koncerte, a potvrđena je istina da je Mihael znao biti toliko lud i praviti razne lucidne grimase da ga je na jednom koncertu vlastita supruga gađala jabukom. Izgledalo je da će band isplivati u sami gornji dom tada mlade novostasale rock struje koju su predvodili The Bambi Molesters, Lunar, Kawasaki 3P, Minus Cway, Svadbas, Gipss, The Babes... (a kasnije i Don't Mess With Texas, Erotic Biljan & His Heretics i Ramirez), no Peach Pit se sve više zatvarao u uske underground krugove, napravio video spot za kompoziciju "Vision" s albuma "Suspicious Cargo", 2001. učestvovao u soundtracku za film "Vinko na krovu" Nebojiše Sljepčevića i potom gotovo prestao s aktivnim radom. S vremena na vrijeme su odsvirali poneki koncert da daju do znanja kako band još uvijek postoji, no nakon Barine smrti 2002. (ili 2003.?), band gotovo obustavlja sve aktivnosti, a paralelno s time i veliki dio dotadašnje scene koju je on promovirao i gurao rasipa se gotovo u paramparčad. Od svih bandova, izvođača i frakcija koje je Bara okupljao oko sebe, Peach Pit su jedan od rijetkih koji su preživjeli i uspjeli opstati. Nastupi su im bili sve rijeđi, no i dalje su komponirali i povremeno snimali u novoj postavi gdje je uz Belea, Glušca i Vidovića bio prisutan gitarist Bruno Motik, inače bubnjar lucidnog banda Tigrova mast i jedan od nekoliko postava 7 That Speels. Nekolicinu snimaka napravljenih u novoj postavi preuzeo je nezavisni austrijski Interstelar Records iz Linza za objavljivanje na dvostrukom 10'' vinilnom EP-iju čija sudbina u trenutku objavljivanja ove recenzije još nije bila poznata, dok je materijal za drugi album "Sportrock" kompletno snimljen u 12. mjesecu 2006., naravno u studiju Kozmo.
Album iznosi 26 minuta, ima svega 4 instrumentalne kompozicije u trajanju od 4 do 10 minuta, te se u njima konačno prikazuje sav kreativni naboj kojeg su Peach Pit isporučivali na svojim rijetkim koncertima u posljednjih 5-6 godina. Veliku novinu u zvuku omogućio im je math-rock stil gitariste Brune Motika koji je unio svježinu u njihov koncept. On je svojim matematički proračunatim konciznim i veoma zavrzlanim melodijama u stepenastoj nadogradnji koji u nekim sekvencama ima dodirnih točaka sa stilizacijama nekad čuvenog klavijaturističkog virtuoza Keith Emersona (EL&P), pa i klasične glazbe donio duh onih najkreativnijih radova Don Caballera s konca '90-tih, dok su Bele, Vidović i Glušac svoju dotadašnju noise i post-rock tehniku usavršili do najkompliciranijih detalja. Skladbe praktički nemaju imena, a prve dvije naslovljene kao "I" i "II" su žestoki i kraći zavrzlani math-rock brojevi sa zgusnutim slojevima strukturne melodijske nadogradnje. "III" u svojim kombinacijama melodičnog math-rocka koji je sastavljen od minimalističkih dionica različitih oblika, harmonija i tempova sadrži i nekolicinu lakših i umjerenijih taktova s blagim izletima u jazz-rock teritorij, dok je posljednja "4 x 100 m" u svojih 10 minuta najkompleksniji komad albuma. Tu isprepliču početne plesne taktove sa brzim virtuoznim gitarskim nadogradnjama baš kao da je riječ o trčanju-štafeti gdje se izmjenjuju sprinteri na 100 metara. Ima i dijelova gdje se personificirano opisuje iščekivanje trkača na start i preuzimanje štafetne palice, bespoštedna trka na osvajanje naslova, pa i obaranje svjetskog rekorda. Samo s razlikom što uobičajena štefetna utrka iznosi oko 50-tak sekundi koje su Peach Pit pretvorili u pravi glazbeni serijski film pun emocija, brzine, sprinteva kreni-stani, uspona, padova i okončali sa usporenim taktovima koji asociraju na sportsku iscrpljenost. Po svemu prikazanome, ovo je najkonkretnija skladba albuma djelomično i zbog samog naslova koji imaginarno sugerira o tematici i toku fabule, dok se preostale tri upravo zbog izostanka naslova daju slušatelju da slobodnom voljom dokuči čitav smisao "Sportrocka". Ovim albumom su Peach Pit pokazali svoju pravu sportsku kondiciju pretvorenu u vratolomno koncizne detalje koji se mogu odnositi na gimnastiku (konj s hvataljkama, vježbe na ručama i strunjačama, salto, špaga), atletiku (skok s motkom, utrka s preponama, skok uvis, udalj, bacanje koplja, kladiva, kugle), plivanje, biciklizam, skijaške skokove, skokove u vodu, automobilizam, ekstremne sportove... i još mnoštvo vrlo teških i napornih sportskih disciplina gdje jedna nesmotrena sitnica i pomanjkanje koncentracije može ugroziti život. Veoma dobro smišljeno, aranžirano i prije svega koncizno glazbeno djelo koje odudara ne samo od recentne, već i hrvatske underground rock scene. Šteta je što su Peach Pit vrlo skromni ljudi s ogromnim tehničkim glazbenim iskustvom, vještinom i znanjem koje nikako da materijaliziraju u opipljiv rezultat i zadovoljavaju se minornim dostignućima. Album je vrhunac njihove perfekcije i valjalo bi napraviti poneki 'sportski' video kako bi na vidjelo došla do izražaja njihova superiorna glazbena kondicija.
Nakon promotivnog koncerta 7.II 2009. u KSET-u, Bele je rekao da su došli do točke gdje više niti sami ne znaju kuda dalje. Zbilja, kamo dalje nakon ovakvog strahovito zahtjevnog glazbenog djela? Možda početi koristiti i vokale, a sudeći po ovom nadahnutom albumu, njima inspiracije za pronalaženje tema zaista ne manjka.
Ocjena (1-10): 9
Suspicious Cargo (1999)
Majmoon/ Peach Pit - Sportrock, split album (2008)
horvi // 17/02/2009