Tamo negdje sredinom osamdesetih (i početkom devedesetih) godina kada se sa sigurnošću tvrdilo da je rock miljama iza nas i kada smo dočekivali novu eru plesne "dancefloor" glazbe, nismo mogli ni predvidjeti njen toliko brz razvoj, prvenstveno uzrokovan eksponencijalnim razvojem elektronike, a time i njene primjene u glazbi. Tih davnih osamdesetih svi smo pokušavali osmišljavati plesne pokrete kojima bi izrazili svoje oduševljenje bip-bip-stop, bip-bip-stop formama koje su u ono vrijeme prevladavale (u tada vodećem) powerpop usmjerenju, a njihovo logično ishodište - disko klubovi - uživali su svoje najbolje dane.

25 godina kasnije dvojica kanađana (Jeremy Greenspan i Matthew Didemus) pod imenom "Junior Boys" odlučila su odati dužno poštovanje toj (prerano upokojenoj) eri primitivne elektronske glazbe, ali i priključiti se svjetskom trendu koji redovno doživljava toliko moderne flashbackove, vjerojatno zato da bi bio (i ostao) trend. "Begone Dull Care" treći je studijski album zasnovan na istim odrednicama poput svog prethodnika "So This Is Goodbye", no ponešto homogeniji i zatvoreniji. I baš poput riječi iz naziva albuma "dosada" je ono prvo što ćete percipirati ukoliko površno i nekoncentrirano uletite u slušanje. Pa iako sadrži samo osam pjesama i 45 minuta glazbe, svaka pjesma činit će vam se duža, a sam album sporo će protjecati i trajati "satima". Tome će uvelike pridonositi i strukturna podudarnost većine kompozicija što ga zatvara još i više i sasvim je očigledno da ovaj album, kao nijedan do sad u karijeri banda, nije za svakoga. No pravu ćete vrijednost doživjeti pomno se koncentrirajući i slušajući ga sa slušalicama na ušima. Tek onda će njegovo sporo otvaranje i višedimenzionalnost doći do izražaja. I tek tada će se kristalizirati karakternost pjesama koje su dotad bile izgubljene ili blago rečeno - slijepljenje. No ono što ostaje osnovni problem jest da je karakternih pjesama ipak premalo. Tako "Parallel Lines" brzo prepoznajemo kao adiktivni (i tekstualno najpametniji), "Bits & Pieces" kao najplesniji (i potencijalno najhitoidniji) trenutak albuma, a "Dull To Pause" kao najveći (i jedini) pravi odmak albuma direktno u indie vode. Za izdvojiti su i lijepe, iako premonotone, eighties balade "Sneak A Picture" i "What It's For". I to je manjeviše to, ostale pjesme vežu karakterne u probavljivu cjelinu.

Zanimljiva je činjenica da će "Begone Dull Care" savršeno funkcionirati kao nenametljiva background glazba, ukoliko niste raspoloženi za pomno analiziranje, naravno, opet u varijanti sa slušalicama, pa ga možemo grubo nazvati kao idealnog mp3-player-kandidata uz misaono zahtjevne procese. No, da bude jasno, ovaj album nema loše pjesme, ali ni iskakajuće. A to je očito osnovna nakana "Junior Boys"-a, pa sam uvjeren da će i ubuduće svojom neeksponiranošću, ali i umijećem postepenog građenja i "odmotavanja" albuma uvijek priskrbljivati naklonost kritike na svoj mlin. U prilog im svakako ide i suša konkurencije u 2009. godini, za razliku od lanjskih izdanja Hot Chip, Friendly Fire ili pak Cut Copy, a kako je to glazba (ipak) kraćeg roka trajanja, osigurana im je ovogodišnja titula kraljeva (inteligentnijih) plesnih podija. Hvale vrijedno, bez dvojbe.

ocjena albuma [1-10]: 8

danko // 05/11/2009

PS: "Begone Dull Care" promo-cd ide u Veliku Goricu Mariu Stipanoviću.