Sjajan blues-rock album koji dolazi 'direktno iz srpske provincije'. Ljudi moji, ovo je skoro bolje od Majki, No Rules i Partibrejkersa!
U nizu novih Franjićevih otkrića nameće se kao prijatno retro iznenađenje srpski sastav Big Charmin' Men kojeg čine Andreja Vlajić, Mihajlo Belolule i gost Saša Marinković - Sarma na usnoj harmonici. Oni su iz Svilajnca, gradića udaljenog nekih 100-tinjak kilometara jugoistočno od Beograda, taman na pola puta do glasovitog Bora ili još točnije, 40-tak km sjeveroistočno od Kragujevca. Sviraju pravi i punokrvni blues-rock sa prljavim hard distorziranim gitarama, pjevaju na srpskom jeziku i zvuče veoma moćno i autoritativno. Pomisliti će te da ovo možda i nije tako zanimljivo osim što dolaze iz malog provincijskog gradića, no kada promotrimo da su album praktički snimile dvije osobe, onda je to već druga priča. Oni naime, zvuče i djeluju kao da ih ima barem četvoro-petoro u postavi jer se filaju brojne nadosnimljene gitare uz uobičajenu sekciju s bubnjevima, gitarom i basom. Produkcija je solidna i dosta raznolika, a takve su i pjesme koje variraju po svojim tempovima i stilskim osobinama u kojima se mogu pronaći elementi stare blues-rock škole još od vremena Muddy Watersa, Chuck Berrya, Stonesa iz 60-ih i ranih 70-ih, preko klasične regionalne scene poput Majki, No Rules, Mlinskog kamena (koji su ipak malo drugačija priča), Sheitansa, a djelomično i Partibrejkersa, sve do svjetskih vedeta poput Black Crowes i The White Stripes.
U prva četri broja imaju proširenu postavu (šteta što je nisu naveli na omotu) i zvuče opako nabrijano. Uvodni kratki instrumental "28 miles" je jednostavan, ali vrstan riffoidno prljavi komad distorzije, u "Mlad i sposoban" odmah drito šibaju u oldschool-blues sa klasičnim taktom pojačanim usnom harmonikom i još dvije odlične solo gitare koje dižu tenzije nalik na relaciju Keith Richards - Brian Jones, dok u "Hajde tata" upravo zvuče kao Majke iz sredine 90-ih ili ovovjekovni daleko primjereniji aduti, tuzlanski majstori No Rules uz pripomoć dionica slide-gitare. "Mama blues" po svojim produkcijskim performansima iskače sa svojom čudnovatom prostornošću nalik na zvučni zid čuvenog Phil Spectora (koji uzgred rečeno nikada nije radio ovakvu glazbu), a prva skladba koja je minimalizirana i uglavnom svedena na dva glavna instrumenta - vrsno dizajniran bas i tromi ritam bubnjeva, "Isus" (tekst Miodrag Belolule) donosi sintagme mogućeg hita koji je prilično diskutabilnog teksta 'nije mi jasno zašto je na raspeću Isus bio vesela lica'. Kako god, stvar je fino je upakirana sa pratećim kongama (čini mi se) i wah-wah gitarama koje su razdvojene na prostorno ugodan pasaž. A onda počinju prave garažne ružione - odlična minimalistička "Svaki Božiji dan" u stilu The White Stripes, pa hard-rockerska "Odlaziš" sa fantastičnim bubnjarskim prelazima i razlomljenim tempovima. A tu je i a'la Majke, pjesma "Ja sam momak iz malog grada" (otprilike negdje na razmeđi "Ja sam budućnost" i "Mene ne zanima") koja je u brzom boogie ritmu sa usnom harmonikom, da bi potom uslijedio još jedan urnebesni boogie - "Skella boogie". Odličan tretman tremolo gitare prikazan je u još jednom potencijalnom hitu "Strast rock'n'rolla" koji je upečatljivo naglašen tambourinom i nevjerojatnim aranžmanom koji se u finišu nakratko pretvara u tex-mex punk-polku! E, kad smo već kod punka, tu se nalazi i najbrža, troakordna stvar "Voli me, volim te" pojačana psihodeličnim baražama. Ma, to je jednostavno rečeno, opičeno do daske! Posljednja, naslovna "Novi život" je u svojem umjerenijem, pa čak i sporijem tempu najkompleksniji dio albuma koji drži slušatelja svojim himničnim tekstom 'želim da promenim, svoj život izmenim/ imam snagu da izdržim, imam veru da pobedim, suncu da se prepustim, snove da ispunim/ moram da dohvatim novi život, osetim'.
Moram priznati da o lideru i pjevaču Mihajlo Beloluleu nemam pojma tko je i što je, te kakvu biografiju ima iza sebe, ali sve mi se čini da ima neke opake sive eminencije u svojoj prošlosti koje želi skinuti sa sebe. Jer njegovi su tekstovi puni prezira u svijetlu marginalnosti kojima pokušava odagnati crne slutnje (primjerice 'ja sam društvu nepotreban' - "Mlad i sposoban", 'hajde tata, pomozi mi, da prebrodim traume/ ...hajde tata, mrak je u meni, zaboravi na alkohol/ ...otrezni se, vrati veru pobede' - "Hajde tata"), bore se sa tegobama i unutarnjim demonima, ali su kratko i jasno rečeno sjajno uklopljeni u sraz sa frenetičnom svirkom. Nevjerojatno šta nam je to došlo iz gradića za kojeg do sada nikada u životu nisam čuo.
Vraški dobro i kvalitetno sviraju, mora im se priznati, svirka im pršti sa adrenalinom, a kada će zagrebački klinci Revolts dosegnuti ovakav stupanj, onda će se s pravom o njima govoriti kao o punokrvnom i zrelom rock bandu. Big Charmin' Men su svirački fantastični. Jedva čekam prvu priliku da ih vidim uživo.
Sve skladbe su im fino dorađene, pune su tempa i dinamike, a aranžmanski prepletene sa odličnim (ma šta odličnim, fenomenalnim!) solažama kojima dižu prijeko potrebne tenzije, tako da bi se ovaj album trebao pronaći u katalogu svakog profinjenijeg rock/blues diskofila, a i onih koji vole izazove indie-rocka. Tekstovi su im osim navedenih individualnih preokupacija prožeti uobičajenom hard-rock/ blues lirikom uglavnom baziranoj na emocijama i odnosima između muškarca i žene s povremenim socijalnim prizorima ("Skella boogie") ili nabojem provincijalnosti ("Ja sam momak iz malog grada"), tako da je u kompletu gledajući, "Novi život" jedno od, mada retro, ali veoma iskrenih blues-rock djela 2010.
U svakom slučaju, ovo je veliko i ugodno iznenađenje!
ocjena albuma [1-10]: 8
horvi // 01/07/2010