home > mjuzik > We Were Exploding Anyway

kontakt | search |

65DAYSOFSTATIC: We Were Exploding Anyway (Hassle Records, 2010)

Koncem 70-ih Britanija je imala tri značajna tabora iz kojih je niknulo sve što je vezano uz historijat punka, new-wavea i post-punka. Osim Londona, glavnu riječ su vodila imena iz Manchestera, dok je avangardni i eksperimentalni dio tog ogranka pristigao iz Sheffielda. O toj, nekada čuvenoj sceni Sheffielda (Cabaret Voltaire, The Human League, Clock DVA, B.E.F., Heaven 17, ABC, In The Nursery, Comsat Angels...) danas se govori samo sa sjetnim uspomenama. Najznačajniji od njih, The Human League još uvijek rade i pokušavaju već tri desetljeća pronaći svoj novi "Dare!", Richard H. Kirk (znan i kao Sandoz) i Stephan Mallinder iz nekadašnjih čuvenih Cabaret Voltaire održavaju prilično nezapažene solo karijere, a Heaven 17 su obavili nekoliko kratkih reuniona, posljednji put 2008., uglavnom nakon 25 godina lutanja između pauziranja i aktivnosti kako bi održali povratničku blic britansku turneju. Nedavno su se ponovno okupili i Comsat Angels... Sheffield je zapeo u stagnaciju scene tokom 90-ih kada su djeličak nekadašnje kreativnosti održavali Pulp i Moloko, tek u 21. stoljeću su se pojavila neka imena koja su uzburkala tokove britanske glazbe (Arctic Monkeys, The Long Blondes, a odnedavno i pop-folk duet Slow Club), no odavno se sav značaj britanske glazbe stacionirao u Londonu.

Pokušavajući revalorizirati barem djeličak nekadašnje velebne scene koja je sezala od krajnjeg undergrounda do ogromne svjetske slave, 2001. u Sheffieldu se okuplja band 65 Days Of Static (službeno 65daysofstatic ili 65dos) kojeg su prvotno činili Paul Wolinski, Joe Shrewsbury i Iain Armstrong. Dugi niz godina su se potezale teorije po britanskom undergroundu da im je ime nastalo prema malo znanom filmu John Carpentera "Stealth Bomber" ili prema tajnoj operaciji CIA-e koja je 1954. godine izvršila presing na onesposobljenje komunikacija u Gvatemali. Pravo porijeklo imena objasnio je sam band 2009. kada su u jednoj emisiji Radio BBC1 kazali da se ustvari '65 days of static' odnosi na opsadu Adolfa Hitlera u Berlinu 1945. i njegove posljednje dane. Inače, band nema apsolutno nikakvih konotacija ili insinuacija na nekakav politički aktivizam, a još ponajmanje na neo-nacizam i slične subkulturne djelatnosti. Trojac je u početku radio kao uslužna servis ekipa za remikseve nekih pop izvođača (primjerice Justin Timberlakea, Natashu Beddingfield i Christinu Milian), a neka od tih djela nalaze se na dvije kompilacije "Boomselection" i "Unreleased/ Unreleasable vol.1&2" (2003-2005). U proljeće 2003. pridružuje im se Graham Clarke - Feedle, povremeni član Tefosav Collective i bubnjar Rob Jones. Band je tek nekoliko mjeseci djelovao kao kvintet; Armstrong i Feedle su u ljeto iste godine napustili postavu, a došao je bas gitarist Gareth Hughes, tako da su nastavili rad kao kvartet. Koncem godine objavljen je prvi EP "Stumble.Stop.Repeat" za njihovu etiketu Dustpunk Records i prionulo se radu u sheffieldskom studiju 2fly Studio na prvom instrumentalnom math/post-rock elektronskom albumu "The Fall Of Math" koji je objavljen ujesen 2004. i iznjedrio singl "Retreat! Retreat!" kojeg je djelomično napisao Feedle, tada već bivši član. No, već nakon albuma, napušta ih basista Hughes, a na njegovo mjesto dolazi Simon Wright. Za potrebe koncerata bandu su se povremeno pridruživali neki od članova The Mirimar Disaster i Youthmovies. S debija su još realizirali EP "Hole" (proljeće 2005) koji je sadržavao neke od pjesama s albuma. U jesen iste godine objavili su drugi album "One Time For All Time" sa simpatičnim singlom "Radio protector" koji je zajedno sa trećom kompilacijom "Unreleased/ Unreleasable vol.3: The Kids Have Eyes" bio posljednje izdanje za Dustpunk Records. Nakon toga sva njihova naredna izdanja objavljivao je Monotreme Records koji je ponovno izdao neke ranije radove. Radeći punom parom paralelno kao studijski i live band nastupajući između ostalog 2006. u Japanu sa Metallicom, Linkin Park, Lostprophets i Deftones, te održavši prvu europsku turneju (Belgija, Nizozemska, Italija, Njemačka, Francuska), 65dos su prve uspjehe svojeg truda osjetili s trećim albumom "The Destruction Of Small Ideas" objavljenog u travnju 2007. koji je doduše stidljivo, ali ipak dodirnuo i oficijelnu britansku listu albuma gdje je zauzeo UK no.151, a singl "Don't go down to sorrow" ih je po prvi puta plasirao i u medijsku orbitu. Naredni EP "The Distant And Mechanised Glow Of Eastern European Dance Parties" izdan u travnju 2008. bio je zbirka nekoliko novih pjesama i alternativnih verzija s prethodnog albuma, a onda su ih na veliko iznenađenje pozvali The Cure da im budu predgrupa na dvomjesečnoj američkoj turneji 2008. Nakon toga bandu su se širom počela otvarati vrata, te su na nekim manjim pozornicama u sklopu velikih open-air festivala nastupali kao headlineri. Sa američke turneje realizirali su svoj prvi, dvostruki live album "Escape From New York" (2009) sa snimcima iz Madison Square Gardena i Radio City Music Halla, a na njemu su između ostalog ponudili i dvije posve nove skladbe "No use crying over" i "Four score".
[  ]

U glazbenom pogledu 65dos su neprekidno šarali sa stilovima pri tome rapidno napredujući ispreplitanjem instrumentalnog math/post-rocka, elektronike, hard/heavy-progressive gitarskim dionicama i kombinacijama živih i sampliranih bubnjeva koji su nalik na one čudnovate ritmove Aphex Twin. Kroz cijelu deceniju izgradili su mali, ali kultni status kojeg Sheffield kao nekadašnji bastion britanske avangarde nije imao dugo vremena, mada je teško za 65dos tvrditi da imaju ikakve veze s avangardom budući da su sasvim drugačija vremena. Više se za njihov stil može pronaći poveznica sa eksperimentalnom glazbom i nekim 'art' teritorijima nego li sa avangardom koja je danas uistinu rijetki pojam na globalnoj svijetskoj razini. No, mora im se priznati da imaju inovantne konotacije u kojima spajaju sve i svašta iz dugačkog nasljeđa ne samo nekadašnje čuvene sheffieldske scene, već i iz povijesti rock i pop-glazbe od 60-ih naovamo (od psihodelije, sympho/progressiva, elektronike, eksperimenata, ambijenta, noisea, post-rocka, alternative, math-rocka do Prodigy, d'n'b-a i techna).

Kao prethodnica četvrtog albuma kojeg su pripremali gotovo dvije godine, prvo su potpisali ugovor sa Hassle Records, a zatim se 12.III 2010. pojavio čudnovati EP znakovitog naslova "Weak4" koji je osim istoimene, vrlo plesne elektronske pjesme u zvrzlanom ritmu punom prelaza i d'n'b tehniciranja donio još tri instrumentala. Psihodeličnu "Pacify" punu pijanističkih staccato tonova, gitarskih ambijenata i naglašene ritmičke ekspresije u formatu post-rocka, zatim eksperimentalnu "Antique hyper mall" s brojnim glitch/ elektro-akustičnim elementima, te svime i svačime prošaranu "Goodbye 2007", nastalu još u vrijeme rada na albumu "The Destruction Of Small Ideas". Ova posljednja sadrži različitu mješavinu stilova - od gitarskih heavy distorzija, industrial ritma, glitcheva sve do posve neobičnih zvučnih eksperimenata. Po EP-iju se moglo naslutiti da će album biti više orijentiran na elektroniku i eksperimente, a da će gitare biti potisnute u drugi plan. To jest djelomična istina, mada su gitare i dalje sastavni dio njihovog izraza, osobito na drugom, vrlo plesnom electro-funk/big beat/ rock singlu "Crash tactics" koji je objavljen 30.III 2010., mjesec dana uoči samog izlaska albuma.

Cijeli album je uvijen u naglašeno elektronsko ruho puno vrlo kompliciranih, ali plesnih ritmova koji odmah lupaju direktno u glavu sa otvarajućom skladbom "Mountainhead" u kojoj se još uvijek naziru njihovi math-rock elementi. Basovi su prošarani klasičnom bas gitarom i elektronskim sintagmama, gitare podjednako korespondiraju sa klavijaturama i synthovima, ubačene su i simfonijske sekvence, a za bubnjeve je zaista teško odrediti šta je izvedeno na živom setu, a šta na digitalnoj aparaturi. Otprilike slične tehničke karakteristike nosi cjelokupni materijal ovog 50-to minutnog djela koje jednostavno pršti obiljem studioznog angažmana i vrlo dosjetljivih produkcijskih poteza koji su zajedno sa glazbom jedan od inovantnijih pogodaka 2010. godine. Ono što se u standardnom smislu naziva eksperiment, 65dos su isprepleli u svoj koloplet različitosti podjednako dajući šarm elektronici i analognom instrumentariju ostavljajući dovoljno prostora za melodije, podizanje dinamike i prije svega naglašavajući plesne, a ponekad i urnebesne ritmove, primjerice u "Dance dance dance" gdje koriste insinuacije na plemenske obredne rituale. Jedan od rijetkih 1/1 tempova rabe u "Piano fight", barem u početku skladbe koja se od nazovimo igrarije pretvara u tehnički koncizan i melodičan spoj math i post-rocka sa psihodelično prozračnim gitarističkim ambijentima. No, najveće iznenađenje albuma je gostovanje samog Robert Smitha koji im se vokalom u potencijalnom singlu "Come to me" odužio za sudjelovanje na američkoj turneji. Pjesma je jedini pjevani komad na albumu, a zajedno sa vrlo dugačkim ambijentalnim post-rock uvodom uvijenim u elektroniku i klavijature razvija se i vokal koji funkcionira u sampliranim extended-play repeticijama, da bi tek oko šeste minute eksplodirao zajedno s urnebesnim ritmom u kompaktno plesni standard. U vrlo neobičnom broju "Go complex" dodiruju se u dva navrata i nekih dub-reggae elemenata koje kasnije ponovno vraćaju na svoj urnebesni math-rock mlin. Najlakša po tempu "Debutante" je gotovo cjeloviti spoj klasičnih 'žica' i nezaobilaznog elektronskog šliha sa ambijentalno-progressive potkom, a na kraju albuma 65dos su si dali oduška i satkali gotovo 11 minuta dugačku "Tiger girl" u sjajnom techno-trance komadu koji postiže fantastičnu dinamiku psihodeličnim pasažima klavijatura, melodijama gitara i mnogobrojnim bubnjarskim prelazima. Ovo je također jedan od sakrivenih bisera na albumu koji sa čitavim materijalom predstavlja bez ikakve sumnje pun pogodak na tržištu zasićenim kojekakvim retro i plagijatorskim izdanjima.

Hvaliti album kao vrhunsko djelo nije potrebno, on će s vremenom pokazati svoje reference, no Paul Wolinski, Joe Shrewsbury, Simon Wright i Rob Jones su sposobni za još tko zna kakve poduhvate, a ovo im je, valja se nadati, samo odskočna daska za konačan proboj na svjetlo velike scene. Album je dobio izuzetno visoke ocjene, odmah po izlasku, 26.IV 2010. se po prvi puta ušetao i na UK-top 100 najprodavanijih albuma (okey, no.99 nije zaista nikakav osobit uspjeh), te je zauzeo no.7 na UK independent listi. Slobodno se može reći - Sheffield je sa 65 Days Of Static ponovno zauzeo značajno mjesto na britanskoj glazbenoj karti.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 17/08/2010

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Vile Nilotic Rites

NILE: Vile Nilotic Rites (2019)

| 29/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Ono bitno o njima

KING UBU: Ono bitno o njima (2019)

| 26/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Libertin

VEDRAN RUŽIĆ: Libertin (2019)

| 24/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*