Bosanski rockeri dosegli su fokus kreativnosti donoseći tradicionalan američki blues-western zvuk prilagodivši ga domaćem podneblju s nekoliko potencijalnih hitova.

Na trećem albumu tuzlanski rockeri No Rules su definitivno potvrdili svoj trade-mark stil koji se do sada najjasnije izražavao na furioznim koncertima. Ovaj puta nisu išli u neke eksperimente kao na prethodnom albumu "Probaj me" gdje su imali kratkih izleta u reggae i soul, već su čitav rad usmjerili ka bazičnom rhythm'n'bluesu s nekolicinom različitih, isključivo tradicionalno američkih rock predznaka. Naoko linearna crta povezana inačicama blues-rocka u diferenciranim tempovima ustvari je njihova 'betonaža' temeljnog stila kojem su stremili još od debija "Pasje vrijeme" potvrđujući pravilo da je vino bolje što je starije.

S ponovno novim izdavačem, ovaj puta mariborskim Front Rock, No Rules su gotovo prisutni na cijelom teritoriju ex-Yu sa svojim izdanjima. Podsjetimo, prvijenac "Pasje vrijeme" objavljen je za beogradski Active Time, proslavljeni "Probaj me " za sarajevski Hayat Production, a imali su izdanja i u Hrvatskoj (kompilacija "9.bombardiranje New Yorka", Slušaj najglasnije). Još im jedino manjka neko izdanje u Makedoniji i Crnoj Gori da bi regionalni krug izdavaštva bio i teritorijalno popunjen.

Za razliku od prethodnog albuma na kome su ugostili niz glazbenika (između ostalih Damir Avdića i band Defence), "Homesick blues" je čvrsto baziran na sviračkoj jezgri ovog kvarteta s tek samo jednom gošćom - Biljanom Pejić koja je otpjevala posljednju skladbu "San", klasičnu country baladu u 'valcer stiskavac' mid-tempu s aranžmanom za slide-gitaru i finom ritmičkom potkom vrlo rijetkog instrumenta u rocku - mandoline. Još jedna od vitalnijih razlika je i samo trajanje albuma koje je ovaj puta znatno kraće i iznosi 37 minuta, no u njih su uspjeli ravnomjerno i simetrično nafilati 11 vrsnih kompozicija striktno okrenutih ka radiofoničnom mainstreamu sa preglednim, brzim i mid-tempovima u prvom dijelu, do laganijih u drugom dijelu albuma. Prvi singl "Ne reci da me voliš" odmah cilja svojim melodičnim boogie/blues-rockom, interludijima usne harmonike i mačoidno gubitničkom lirikom na ciljani auditorij koji se kreće u rasponu od Partibrejkersa do Majki i nekadašnjih Kojota, a takvih pjesama koje sadrže hitoidni potencijal na albumu ima još nekoliko. Primjerice uvodna, vrlo optimistička "Uzmi moje srce" sa melodičnom legato bas linijom i klasičnim The Rolling Stones manirom, te dvije najbrže u tex-mex ritmu - galopirajuća "Sirovi i bijesni" o osnivanju rock banda i inspirativni maliganski blues brzanac "Preko neba" posvećen Rory Gallagheru, velikom, na žalost pokojnom uzoru banda. Frontmen, gitarist i autor većine skladbi Čampi (Goran Čampara) svoje je vokalne hrapavo naglašene, ali i ograničene opservacije taktički smjestio u linearno posložene paralelne gitarističke melodije izbjegavši kompromis da glasom sazida novu melodiju, tako da u cjelini gledajući, čitav materijal prati šablonski sistem gradnje aranžmana. Može mu se zamjeriti na predvidljivim vokalnim sekvencama, no one su odavno postale jednim od zaštitnih znakova banda. Danas će se malo tko osvrnuti na 'loše' pjevanje Caneta i Bareta ili na sve one falš interpretacije Mick Jaggera, Iggy Popa, Jimi Hendrixa ili Johnny Rottena, odnosno Lydona koji su prepoznatljivi simboli r'n'r-a, tako da nema potrebe peglati vokal sa stotinama otpjevanih sati u studiju kako bi ispalo 'savršenije', već se osloniti na čisti rock svjetonazor koji se ne uči u školama nego se stiče iskustvom na ulici i prašnjavoj cesti. Upravo u takvom šlihu koji dočarava bluesersko opori vokalni senzibilitet imaginarnih prerija, beskrajnih putovanja po neuglednim cestama i lutanja po zadimljenim i prljavim saloonima, Čampi i ekipa uvode slušatelja u svoju inačicu bosanskog blues-rocka pretvarajući baščaršiju, ćevapdžinice i kafane u prašnjavu benzinsku crpku, honky-tonky bar i stari otrcani motel pored željezničke pruge po kojoj tek povremeno prodefilira teretni voz sa stokom, whiskeyom i najnužnijim provijantom. Idilična kohezija glazbene atmosfere i mahom gubitničkih tekstova, osobito u laganim komadima "Ne okreći leđa sreći", instrumentalu "El pussy", tromom hard-bluesu "Umrli su u čizmama" i brzim hard-rockom nabrijana "Pjevajući blues" upravo predočavaju tradicionalnu sliku Amerike od Arizone, Colorada i New Mexica do Texasa i Louisiane kao da su No Rules tamo rođeni, gonili stada stoke i radili na naftnim bušotinama. Njihova imaginacija i opčinjenost ruralnim westernom ipak nije samo senzibilna maštarija kratkog daha. Pjesme su vješto i jezgrovito adaptirali za podneblje u kojem žive na vrlo jednostavan i pristupačan način bez ikakvih sofisticiranih sadržaja, te kao takve dokazuju zrelost banda koji je dosegao potpuni fokus stvarateljskog opusa. A sama luzerska crta albuma najbolje je dočarana kroz naslovnu skladbu "Homesick blues", hard-rock riffovima i usnom harmonikom oivičen blues u kojem se osim vječitim gubitnicima, beskućnicima i damama osvrću i na lošu moralnu i društvenu klimu koja ne donosi ništa drugo nego individualni bijeg u privatnost.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/09/2010