home > mjuzik > The Valley

kontakt | search |

WHITECHAPEL: The Valley (Metal Blade, 2019)

Jako me zanimalo kuda će krenuti ovi američki deathcoreaši iz Knoxvillea nakon svih onih silnih komercijalnih uzgona i mahom kreativnih posrtanja mnogih velikih metal bendova u zadnjih 5-6 godina što su se toliko razmekšali olabavivši karike posrtanjem u takozvani zdravi, skoro pa sportski život kojeg prati jutarnja fiskultura, đoging, popodnevna teretana, dijetalno pravilna ishrana, odricanje od poroka, apstinencija od koječega, redoviti pregledi kod doktora, odlazak na spavanje u 22h i naposljetku, propagiranje elitističkog svjetonazora u čijem je epicentru humanizam, ljubav, pravda, poštenje i mir u svijetu.
[  ]

Hej, ček', stani malo deder... Ko' da pratim izbor za miss universum i slične medijske trivijalnosti ponukane iznenadnim napadom hipsterskog entuzijazma nakon što je mnogo popularnih zvijezda napravilo samoubojstva, overdose ili umrlo prirodnom smrću od starosti (ima i toga) ili neke opake boleštine za koju nisu našli lijek pa makar imali i milijune dolara... Al', đavo šegu tjera s ljudskim emocijama na visokim razinama, no kako stvari stoje, frontmen Phil Bozeman nema niti najmanje primisli usmjeriti se na ovakve nerockerske-nemetalske-nepunkerske-nehardcoreaške stupidne stavove jer se na ovom sedmom studijskom albumu silovito obrušio na različite oblike zlostavljanja, mentalnih nesklada i jasno odbacivanje sterilnih teorija nekakvog zdravog života.



Kad su nanizali čak 5 promotivnih singlova uoči izlaska albuma, zrno sumnje se pojavilo najavom da Bozeman u trećem, laganom "Third depth" pjeva 'clean' vokalima koji bi mogli stubokom promjeniti percepciju, no na svu sreću dijagnoza je pozitivna - čistoća mu samo služi u nekoliko dionica poput kombinacije pop-pjevača Dave Gahana (Depeche Mode) i Rolanda Orzabala (Tears For Fears) kao i na još nekoliko pjesama, ali definitivno je obrazloženo kroz tijek albuma da on i bend ne namjeravaju posrnuti u zamku komercijalnih frekvencija tobožnje indie scene. Danas bend jest, istina daleko otišao od klasičnog poimanja vrištavog deathcorea; grubim, ali melodičnim Bozemanovim arijama dobila se privlačnost vrlo uspješnih studijskih prethodnika, međutim kad zaori uvodna "When demon defiles a witch" ili treća po redu "Brimstone" s vraški tromim headbangingom i otvorenim grlenim krikovima, unosi se jedan sasvim drugačiji vokalni doživljaj koji je ranije bio možda čak i preopterećen baritonima uglavnom u pravocrtnoj relaciji što evidentno dokazuje Bozemanov vokalni napredak i sazrijevanje u gromkog metal pjevača, a ne urlatora. Ono što su nekad bili njegovi krikovi, ovdje postaju više nego dobrodošla melodija kojom demantira ustaljene fraze da death i core vokalisti ne umiju ništa drugo osim urlikati s obiljem slinavosti i glumatanja režavih grčenja. Gotovo od pjesme do pjesme se upušta u djelotvorne kombinacije idealnog performansa nizanjem metaforičkih spojeva realnog i iracionalnog, a baš upravo za to mu i služi ovakav tehnički patent koji, doduše nije nov, ali je u slučaju Whitechapel iznimno osvježenje na kreativnoj razini. Jedna od najjačih pjesama "We are one" je najčvršći dokaz izuzetnog groove komada koji nije singl, bar za sada, a rado će se slušati kod fanova zbog najbolje eksplozije i najboljeg Bozemanovog vokala.



Bend je i dalje moćan stroj s nešto friškijim zvukom u kome se osjeti i stanovita eksperimentalizacija u samoj svirki, a shodno tome i neophodan dašak prijeko potrebnih novosti za ne tako popularan žanr poput primjerice metalcorea kojeg su šminkersko-rutinski u Zagrebu obavili velški Bullet For My Valentine 2.IV 2019. ostavivši vjerne fanove preneraženo zadovoljne nakon jedva jedvice nategnutih 60 minuta koncerta. Nadalje, razlika između deathcorea i metalcorea nije velika, ne barem u postavkama kako ih ovdje prikazuju Whitechapel, ali je velika između BFMV i Whitechapel: Ameri su brutalno energični onoliko koliko su primjerice sjajni Kanađani Fuck The Facts drugačiji spram zvjezdano oivičenih Suicide Silence. Whitechapel ovdje prikazuju bol, jad i tugu, osobne preokupacije, živčane slomove, živu energiju, traume iz djetinjstva i možda čak najkritičniju pjesmu koju su do sad napravili - laganicom "Hicktory creek" se upuštaju u razglabanje o heavy izvođaču koji ih je uputio u sentimentalnije, 'mekše' stvari. A to bi mogli biti mnogi od Metallice, Pantere i Filtera, pa čak i do Alice Coopera.

Izuzme li se ova posljednje navedena ko' rođena za budući hit singl, čak i klasičan stiskavac kad bi diskoteke vtjele nove rock-metal sentiše, ovo je uvjerljivo najbolji album Bozemana i benda: energičan i fiskulturno moćan bez šminkeraja i hipsterskih prenemaganja. Deathcore je prevalio svoju prvu fazu postojanja opravdavši underground status u prvorazredne senzacije. Whitechapel su tu jedni od nasljednika stjegonoša stila. S pravom se mogu dičiti zasluženom titulom jednog od najboljih i najoriginalnijih bendova nakon Suicide Silence i daleko eksperimentalnijim Fuck The Facts koji spadaju u death-grindcore, ali jako je slična poveznica koja niti jednim, a niti drugima kao kompliment ne znači, ali niti ne oduzima ništa bitno.

Naslovi: 1.When a demon defiles a witch, 2.Forgivness is weakness, 3.Brimstone, 4.Hickory creek, 5.Black bear, 6.We are the one, 7.The other side, 8.Third depth, 9.Lovelace, 10.Doom woods

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 05/04/2019

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Live From The Artists Den

SOUNDGARDEN: Live From The Artists Den (2019)

| 17/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Pozdrav iz Karina

EDVIN ČANDIĆ: Pozdrav iz Karina (2019)

| 09/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Dead Lotus

MERZBOW: Dead Lotus (2019)

| 05/08/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Na vrućem krovu

MARINADA: Na vrućem krovu (2019)

| 30/07/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: The Soft Cavalry / Tiny Changes: A Celebration of The Midnight Organ Fight

THE SOFT CAVALRY / VARIOUS: The Soft Cavalry / Tiny Changes: A Celebration of The Midnight Organ Fight (2019)

| 30/07/2019 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*