Ravnajući se po omotu i imenu benda, a i naslovu albuma, laički bi se moglo pretpostaviti da je ovo neki crni izvođač, možda iz Afrike, Jamajke, s Kariba u nekom afrobeatu, možda reggaeu, funku, možda r'n'b, hip-hopu ili nekom sukladnom žanru. Osim ove prve pretpostavke, elem da je crni bend - izvorni projekt stanovitog frontmena Anaiah Lei-ja (paralelno radi kao bubnjar i u vrlo sličnom kalifornijskom Dare, a ranije je s bratom imao indie-rock bend Bots i Culture Abuse), sve drugo je potpuno pogrešna konotacija jer bend svira hardcore! Crnci kao hardcoreaši, e pa to je vrlo rijetko na današnjoj površini, zadnji takav slučaj imali smo sa Soul Glo www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31327 pred cirka godinu dana. Pa i zarolati ovaj zalogaj u prvi mah ne aludira instrumentalnim uvodnikom "Africa" na takav rasplet događaja mirnim neo-classical laid-backom protkanim disonantama orkestracija i klavirskih staccata; prije bi se dalo zapaziti kako u susret dolazi mogući free-jazz, no već naredna "For sista Humphrey" iskače tromim sludge serpentinama RATM u kombinaciji Rollins Banda s NYHC svega 1 minutu, da bi onda finiširao u neočekivanom laganom revijalnom soul ugođaju, dalo bi se tvrditi sampliranom, a takvih izleta ima skoro u svakoj od ovih ukupno 15 kompozicija. To su, dakako izabrani lajt-motivi inače vrlo kratkih, ali ne baš osobito energičnih pjesama s duet vokalima, oba su growlovi u dvojakom crustu - tenoru i dubljem baritonu. Bubnjarka Christine Cadette tu i tamo odvali kraće mahnite sekvence neprestano šetajući iz galopa u srednje, pa čak i lagane tempove uz pratnju basiste Satchel Browna, a da imaju i čisti soul 'moody' svjedoči lagani instrumental "Shine eternally" nakićen prozračnim gitarskim figurama plaže i lagodnog lahora na njemu (gitaristi su Braxton Marcellous i Dez Yusuf). S jedne strane prikazuju kompleksniji aranžmanski pristup koji puta ulazeći čak i u gospel ("Lyfe az a short shun B so ruff"), klavirske minijature ("From tha gods to earth", ženski spoken-word "Crème da Cassis by Aleisia Miller and Precious Tucker"), pa u jazzy hip-hop ("We're more than this"), a kod završne i ujedno najdulje od čak 4 minute dotaknu se i indie-rocka, te obrednog voodoo paganizma ("Who Jah bless, no one curse").



Spomenuti Soul Glo upriličio je ovdje svoje gostovanje, točnije Pierce Jordan u pjesmi "Where I'm from" zajedno s Obioma Ugonnom iz Playtime, a oni kao predstavnici straight-edge estetike i etike, razmatrano gledajući, dali su veliki doprinos albumu koji s kratkim stihovima prikazuje traume crnaca u današnjem modernom svijetu kroz angažirani socijalni, politički i društveni pristup s nepokolebljivo sirovom, iskonskom snagom što je ponekad napeta i agresivno konfrontirajuća, a ponekad vrlo dirljiva s mnogo poštovanja prema velikoj crnačkoj zajednici otkrivajući ranjivost rasne degradacije. Kroz poetiku se nazire ključan retorički motiv što ne teži za izjednačavanjem, odnosno, zaobilaze se sve one mnoge greške u sukobima s bijelom vladajućom rasom, već se otvaraju daleko širi horizonti - da crnačka zajednica mora prije svega poštovati same sebe nezavisno od tlačitelja i okorijelih čistunaca, onih bijelih izroda u crnom stadu.



Ovih 28 minuta debija sasvim dovoljno prikazuje kontroliranu sukcesivnost osvježenja bazičnog, standardnog hardcorea s hormonalnim injekcijama koje mogu imati pozitivan feedback, a i utjecaj. Prednost je što nema steroida i umjetnih dodataka makar se ispočetka nakratko čini da se kemija ostvaruje dovitljivim sampliranjem. Kako god, pružen je veliki otpor i snaga na koju valja obratiti pozornost.

Naslovi: 1.Africa, 2.For sista Humphrey, 3.Our day is now, 4.Music to driveby, 5.Where I'm from, 6.Fakin' the funk (you get did), 7.Shine eternally, 8.Must I only share my pain (interlude), 9.Lyfe az a short shun B so ruff, 10.From tha gods to earth, 11.Crème da Cassis by Aleisia Miller and Precious Tucker, 12.We're more than this, 13. 52 fatal strikes, 14.Divine intervention, 15.Who Jah bless, no one curse

Ocjena (1-10): 7,5

horvi // 03/05/2023