Bili su ovo lijepi mladi momci iz najpoznatije države krumpira u USA, pogađate, iz Ohia, a to je blizu Boisea, glavnog grada Idaho kamo je pokojni Richard Pryor u čuvenoj komediji "Moving" (1988) morao preseliti vlastitu porodicu iz New Jerseya. Momaka u bendu je znalo biti čak i šestorica, svi nasmješeni, ravnih rusih kosa na kojima bi im i bosanske mome pozavidjele. Taman za rozganje kada je fasada važnija od sadržaja. Bili su nevjerojatno uspješni i izvan vlastitog krumpirišta kad je Caleb Shomo (danas vođa nevjerojatno popularnog Beartooth, čak i na europskom kontinentu) bio alfa i omega, a onda se bend razišao 2013. da bi se ponovno okupio taman u vrijeme najžešće COVID-19 pandemije 2020. godine. I tu sad počinje vrlo slična štorija o jednom bendu s dvije frakcije poput Prljavog Kazališta, Pekinške Patke, The Specials, švedskih Ghost itd. jer ime je - brend što peca ciljanu publiku. Samo u ovome slučaju od originalne postave, ma čak nije niti izvorna, ostao je bubnjar Andrew Wetzel, a miša li mu tetoviranog i depiliranog, nova ekipa baš i nema neki rejting, a niti dosje. Od okupljanja su objavili 3 EP-ija koja i nisu dobro prošla na tržištu, a evo, ovdje je i konačan album nakon 13 godina pauze. Zanimljivo, nema niti jedne pjesme s prethodna 3 EP-ija. Danas, sigurno ama baš nitko sa stare slike ne bi prepoznao Wetzela, ali recimo Tihomira Fileša, Čontu, Terry Halla, Jerry Dammersa ili Tobias Forgea može svatko prepoznati. Činjenica jest da je Wetzel ostario između ova tri momka da ga ne možete prepoznati. I onda bi valjalo očekivati da se i stil benda promjenio, da je ostario sukladno s vremenom, ali brus, kurac i kiselo zelje. Meni je nevjerojatno da se bubnjar nekoć slavnog tinejdžerskog metalcore benda i dalje drži tih starih ofucanih tendencija pucanja najblesavijih tekstova za generacije koje redovito imaju od 15 do 17 godina. Nije da novi frontmen Chris Parkently nema dobar vokal, sve je to u odavno znanom pop-metalcore stilu za kurentnu adolescenciju 'ja sam čudo od jednog udarca, nema cheat kodova' kao što zbori uvodni, energični singl "ONE HIT WONDER", a praktički je i najljući, ali kako pjesme odmiču jedna za drugom, opet isti problem.



Ako ne znate bend od prije 15-ak godina, onda ste dovoljno mladi da ga zavolite. Nimalo nisu promjenili plitki electro-metalcore stil na kojeg bi se kad-tad mogao ušlepati Thompson isporučivši poneki growl 'motherfucker' vrisak uz elektronske matrice plesne teme "Dance" s Will Ramosom, vokalistom u usponu iz, vidi vraga, New Jerseya, sastava Lorna Shore. Interesantno, kad se najvljivao album, na društvenim mrežama je osvanula slika Wetzela kao kauboja sa šeširom i konjem, a obećavao je lansiranje nekih novih hrabrih ideja i radikalnu transformaciju spoja metalcorea i country glazbe. Alo? Jeste, to je bilo vrlo zanimljivo, ali kad bi bilo istinito i kada bi u tome bilo imalo ičega smislenog. Umjesto toga dobila se otrcana zabava ekipe koja misli da je urnebesna, ali nemaju ama baš nimalo smisla za šalu. Ustvari, ovo je samo bio trik s generičkim metalcoreom za privlačenje pozornosti poput djeteta koje oblači halloween kostim uz totalno stupidan tekst s pozivom na ples, prosto je nevjerojatno da je Ramos pristao gostovati u ovakvoj bedastoći.



Bili vi veliki ili strasno zagriženi fan ovog benda, a vjerujem da ih ima i na našim prostorima za primjerice napuniti zagrebačku Šalatu, najtužnije jest to da su im raniji albumi imali koliko-toliko sirovu iskrenu tinejdžersku energiju i budalaštinu koja se shvatila kao otkačenost, no ovdje se to pretvorilo u jezovitu ironiju poput teksta 'hot dog voda na mom noćnom ormariću/ zovite me Cred Durst, jer kučko, ja sam najgori'. Ali, nije samo stvar u blesavoj lirici nego i kompletnom pristupu. Ove 33 minute ostavljaju dojam benda koji se stalno koška s idejama poput onih frajera na tulumu što vam svakih 10 sekundi puštaju neku drugu pjesmu jer niti jedna nije 'ubola' u živac. Ili onih tipova što bulje u mobitel lansirajući vam neko svoje saznanje i otkriće o atomskoj i kvantnoj fizici. Tipičan primjer je stvar "i complain on r/metalcore" s početnim jeftinim hip-hopom i nespretnim šaltanjem u trap/techno/r'n'b da bi došao trenutak samosvijesti 'što jebate govorim u ovoj pjesmi?/ što god želim'. Hvala na pojašnjenju. Bilo je teško zaključiti. Ako ovdje ima nečeg smislenog, to je onda jedino pjesma "Chainless" bliska arena dance-metalcoreu, no ionako sve ove pjesme se, možda, slušaju samo jednom izuzev ako se ne nađete na njihovom festivalskom nastupu u popodnevnim satima kada vas pivo osvježava s pogledom na zadrte tinejdžere koji skaču u prvim redovima ispred pozornice. Njima su ovakve pjesme hit, dovoljno moćne da uz njih dižu utege u teretani kako bi podigli muskulaturu i zadivili djevojke. Možda će vas i nasmijati ova čitava bedastoća revivala s pun kufer auto-tune vokala za Eurosong preseravanje na electro-industrial razini ("Live, love & die"), površnoj d'n'b Pendulum furki ("Big booty britches", "Sacrifice", usput Pendulum ovih dana objavljuju novi album!) i slatkastih Skrillex dubstep/ r'n'b balada ("Without you"). Čak bi i ja volio vidjeti ovaj bend uživo jer je toliko plitko prozirno bezopasan poput Marka Bošnjaka i svega onoga što vole mladi.

Naslovi: 1.ONE HIT WONDER, 2.Dance! (feat. Will Ramos from Lorna Shore), 3.Chainless, 4.Walk on water, 5.Karmageddon, 6.Live, love & die, 7.i complain on r/metalcore, 8.Big booty britches, 9.Without you, 10.Sacrifice, 11.Jump jump!

ocjena albuma [1-10]: 2

horvi // 13/08/2025