Uspjeh silovanja.

Iza obećavajućeg imena benda i albuma (pa i omota), te dva nastupna singla "The motivation" i "The wretched" stoji gomila paradoksa.

Odakle uopće početi?

Spomenuti singlovi ovog američkog metalcore/electrocore kvarteta iz Colombusa (predgrađe Westervilla, Ohio) svojim su kombinacijama niskih gitarskih štimova, urlikajuće-zapomagajućim vokalima Caleba Shoma i njegovim elektronskim melodijicama i ambijentima posve simpatično najavili da bi od albuma moglo biti 'ono' nešto. Ali avaj... Kad se stavi cd u player, prvo vas dočekaju bombastični gitarski headbangers rafali, elektronska potkica i stadionski refren s djelomičnim industrial nabojem, kao i dvojaki Calebov vokal (urlikajući i čisti emo/pop-punk) u "The revolution". Reći ćemo solidno i pomalo pretjerano, no onda slijedi reciklaža za reciklažom, potom grčevi u stomaku izazvani jednoličnom zvučnom ishranom, a naposljetku i proljev. I onda pogledate popis pjesama - sve imaju dvije riječi - 'the' i još nešto (uglavnom imenicu ili pridjev). A onda se počinju redati pjesme - "The betrayal", "The hopeless", "The reality", "The abduction", "The motivation", "The wretched", "The family", "The confrontation" i "The eradication". Od prve do posljednje imate osjećaj kao da su sve iste, samo su se s nekima malo više, a s nekima malo manje poigrali u aranžmanima i tempovima, nekima su nadodali kurentni dubstep ritam, malo elektronskih ambijenata, no u principu, već nakon 3-4 pjesme počinje se stvarati teška dosada od pretjerano živčanih, neurotičnih i nezrelih preseravanja pod očitim utjecajima Enter Shikari, Korn, Slipknot, Mushroomhead, August Burns Red, Hero Destroyed, Meshuggah, Sleeping With Sirens, a bome i Of Mice & Men, benda kojeg je osnovao njihov nekadašnji frontmen Austin Carlile koji ih je napustio 2009. godine. Ama baš u svakoj od tih 10 pjesama koriste iste riffove, iste štoseve, iste intonacije, pa gotovo i iste akorde. A tekstovi, o moj Bože... sve same goruće implicitne poruke koje zovu na pobunu zbog tjeskobe, izgubljene kontrole, nekakvog razjebanog djetinjstva, loših tuluma, zbunjenosti i beznađa istetoviranih tinejdžera nakićenih drangulijama i piercingima, no u tome svemu nema nikakve određene svrhe, konkretne simbolike, neke znakovite metafore ili cilja osim što je cilj postići što veći urnebes kod današnje djece kao jedan određeni pandan, tj. nekakav žestoko-bijesni metalcore odgovor na sve one hitove Lady Ga Ge, Britney, Jennifer Lopez, LMFAO i sličnih dance-pop produkata. Za nezrelu djecu i tinejdžere ovo je vjerojatno 'teška alternativa' na koju valja otkidati da bi se izdvojio iz te mase koja sluša pop zvijezde.



Elem, osim toga, album je dosegao USA no.9 i prosto je nevjerojatno da ovakvo bezidejno djelo prolazi poput alve kao da je riječ o nekakvoj novoj revoluciji. Međutim, to sve se baš ništa ne razlikuje od stereotipova prastarih hard-rock i 'sweet/hair' heavy metal bendova, posebice iz 80-ih koji su prangijali jedne te iste metode do iznemoglosti na uglavnom površno sklepane modele pjesama koje nisu govorile o ničemu bitnome.

Bend kao takav je ovaj album sastavio od 5 riffova (uglavnom slatkastih), 4 instrumenta (bas, elektronika, gitara, bubnjevi), 3 tempa (ultrabrzi, umjereni, spori), 2 vokala (vriskavi i čisti) i 1 ideje (komercijalna pjesma), a rezultat je, što se umjetničkog dojma tiče - 0 bodova. Ali za to Caleb i ekipa nimalo ne mare. Američki klinci su ih prihvatili kao svoje nove generacijske idole koji bi mogli potrajati sve dok djeca ne odrastu i ne shvate da su prerasli ovakve bedastoće.

Sramota za metalcore.

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 18/02/2012

PS: Ej, skoro zaboravih. Ne treba brkati ovaj bend sa velškim Attack! Attack! Oni imaju dva uskličnika i posve su drugačije (pop-punk) orijentacije...