home > portret > Terapija u Tvornici - BOA, 1.VI 2012., Mali pogon, Zagreb

kontakt | search |

Terapija u Tvornici - BOA, 1.VI 2012., Mali pogon, Zagreb

Možete odahnuti. Na 11. rođendanu Terapije nastupiti će momentalno svirački i artistički najjači hrvatski bend. Provjereno ovog petka u Aquariusu. Boa ima odgovor na sve što se događa oko nas.

Vjerovali ili ne, BOA je hrvatski najstariji bend koji je još uvijek aktivan. Mada su hvaljeni album prvijenac s nezaboravnim hitovima "Milion", "Stol", "Živjeti od mraka", "Na nišanu", "Sela gore", "Melodrama", "Noćne sjene", "Davni trag" i "Pored zida", objavili početkom 1982. kada su svi ex-Yu novovalni bendovi obrali slast, mast i popularnost, Boa je već tada imala dulji staž od svih njih budući da su osnovani daleke 1974. još u vrijeme kada su Slavko Remenarić (gitara, tekstovi) i Mladen Puljiz (vokal, klavijature) pohađali osnovnu školu. Na klupi u parku su došli na ideju da naprave veliki bend premda su bili potpuno različite osobe. Slavko je samo čitao knjige koje mnoge ljudske ruke dodirnule nisu, a Mladen se bavio sportom. No, imali su viziju koja je kasnije eksplodirala u art-rock i sofisticiranost kakvu samo mogu izraziti najveći umjetnici.



Kroz karijeru su se tri puta razilazili i prekidali s radom, ali nikada nisu objavili službeni raspad. Svakako najznačajnija faza im je bila ona s prvom postavom u kojoj su osim Slavka i Mladena bili Damir Košpić (bas) i Igor Šoštarić (bubnjevi). Do 1983. su objavili tri albuma za Suzy - spomenuti čuveni debi "Boa", potom "Ritam strasti" (oba su po kritici i čitateljima magazina Džuboks uvršteni među najbolje albume godine), te "Govor tijela" s kojim su skrenuli u pop, ali su pri tome ostvarili jedan od komercijalno najuspješnijih hitova u karijeri - pop/rock evergreen "Tako lijepa". Prema starim podacima objavljenim u magazinu Start 1984. godine, Boa je imala odlične tiraže koji su varirali od 30 do 50 tisuća primjeraka prodanih albuma što u ono vrijeme i nije bila velika cifra spram Dugmeta, Bajage, Azre, Čorbe, Zane, Kazališta ili Valjka (i Čolića, Mandića, Danijela, Atomskog skloništa, Divljih jagoda) koji su imali brojčanike u stotinama tisuća, no uspjeli su puniti velike dvorane i klubove širom Jugoslavije. Njihove pjesme su se redovito emitirale svakodnevno na radio stanicama, a zahvaljujući tada aktualnom novom romantizmu i profinjenom vizualnom konfekcijskom i frizerskom dojmu za kojeg je najveći 'šmek' imao bubnjar Igor, Boa je neprestano bila na meti lijepih djevojaka, osobito u vremenu albuma "Ritam strasti" kada su napravili neke od najljepših ljubavnih pjesama te epohe poput "Vrijeme može čekati", "Sve što daješ", "Dođi", "Kriva priča" ili velikog hita "Jer ljubav je". Tu njihovu prvu fazu obilježila je i za to vrijeme fantastična produkcija Tinnie Varge i Sjunne Fergera u švedskim studijima, a ne treba nikako smetnuti s uma da su tada svi veliki jugoslavenski bendovi svoje ploče radili u Londonu, Milanu, po Njemačkoj i Švicarskoj, tada najboljim svjetskim destinacijama zvuka. Kada je Boa objavila debi album, gro tadašnje scene je pohrlio kod Tinnie Varge u Thorsby, a nije prošlo dugo da se i sam Varga skučio u Jugoslaviji - oženio je tadašnju veliku pop zvijezdu Zanu Nimani, a bendu Zana producirao dva mega tiražna albuma "Dodirni mi kolena" i "Natrag na voz" (navodno su do 1991. prodani u milijunskoj nakladi). Tada imati potpis Varge kao producenta značilo je već u startu barem jedan veliki hit i ogroman tiraž. Ali i bez obzira na tadašnju velebnu produkciju koju je Boa imala, kao i na ultimativno važni status kojeg danas imaju 80-te, njihove pjesme su se oduprle 'zubu vremena'. Bile su složene, literarno knjiški dotjerane (Slavko je jedan od najnačitanijih rockera ex-Yu), ponekad veoma mistificirane i zagonetne, te nikada nisu pokazivale slabosti klasičnog mainstreama - šablone i zamke trenda u koje su redovito upadali tadašnji bendovi sa željom da zgrnu pare. U vrijeme prva dva albuma, Boa je po magazinu Džuboks bila u samom vrhu gotovo svih kategorija u glasanju kritike i publike - album godine, bend godine, najveća nada, najbolji vokal, najbolji gitarist, najbolji tekstopisac, najbolji basist, najbolji klavijaturist, najbolja pjesma...



Drugi dio rada nastavljen je u novoj postavi sa Paolo Sfecijem (bubnjevi) koji je napustio Parni valjak, te sa stalnim, sada već legendarnim basistom Zvonimir Bučevićom - Bućom koji je zanat pekao svirajući u pratećem bendu Borisa Novkovića, Noćnoj straži. Povratnički album "Prvi val" (1990, Suzy) bio je nastavak plesne pop pjesmarice s dva velika hita "Svi tvoji poljupci" i "Stup od soli", a interesantno je da se na tom albumu po prvi puta javnosti predstavila Ivana Ranilović - Vanna kao prateća pjevačica. Boa je tada ostvarila jedan od fokusa hrvatske pop/rock scene nastupivši kao predgrupa David Bowieu na dupke krcatom maksimirskom stadionu pred više od 60 tisuća gledatelja uz enormni pljusak kiše i abnormalno skandiranje 'šminkeri' i 'pederi' glupih i zatucanih tisuća kretena koji uopće nisu shvatili umjetničku vrijednost i značaj Boe. Nedugo potom uslijedila je kataklizma Jugoslavije i domovinski rat u kome su napisali jednu od najljepših domoljubnih pjesama "Zemlja", te su napravili četvrti studijski album "Kraj djetinjstva" (1994, Orfej) s kojim su kao i na prva dva albuma ponovno zašli u sofisticirane teme o životu, ratu i nepravdama, no ovaj puta u znatno čvršćem i rockerski nabrušenom izdanju s primjesama sympho/progressive aranžmana. Uz sakralno miran hit "Kao mir" u duetu s Josipom Lisac, album je donio pregršt vanvremenskih pjesama poput "Pravda", "Čovjek je...", "Pobijedi me", "Sudnji dan", "Samo jednom ovdje", "Zauvijek mlad"..., a kritika je album uvrstila među najbolje albume 1994. godine. Osobito je bila dojmljiva recenzija pokojnog Darka Glavana u magazinu "Heroina, nova" potvrdivši vanserijski talent i fleksibilnost benda za tada aktualnu ratnu, sirotinjsku krizu. Boa je tim albumom nadvladala ono što im se do tada redovito spočitavalo - da su konformisti i šminkeri, međutim, oni to nikada nisu bili. Kod mnogih su vječito bili krivo shvaćani, bez obzira činio taj milje krug punk, rock ili alternativna orijentacija; stvar je kod Boe redovito bila ista kao i u slučaju debija - ostali su maksimalno sofisticirani bend koji ne sjeda na prvu loptu i radi izuzetne artističke pjesme. Zbog vrlo dobre obrade Talking Heads "Life during wartime" nazvane "To nije techno" u kojoj su ugostili Dragu Mlinarca i Dinu Dvornika na vokalima zaslužili su kratkotrajnu rolu po diskotekama, ali ta publika je zaboravila ovaj uspješan štos. Tada se uistinu činilo da je Boa uspješno zadavila samu sebe i ostavila svoj neizbrisiv 'davni trag' vezan za 80-te godine...



Proteklo je 12 godina pauze i onda se desio odličan, ali potcijenjen album "Dnevnik putovanja, skice ostanka" (2006, Dancing Bear) na kome se Mladen koncertno predstavio kao frontmen ostavivši klavijature samo za studijski dio zadatka. U osviježenoj postavi kratko vrijeme je proveo Gojko Tomljanović (klavijature) i Diana Maleš (prateći vokal), dok je na bubnjevima bio tada još samozatajni, a kasnije, tj. danas jedan od ključnih glazbenika u bendu - Mladen Malek. Album je iznjedrio veliki hit "Sve što imamo" i nekolicinu odličnih pjesama rađenih u različitim stilskim i žanrovskim formatima poput acid-jazz/popa, gothic-rock/metala, progressiva, elektronike, te nezaobilaznog funka s elementima post-punka i new-wavea. Bio je to najraznovrsniji album u karijeri, međutim nova generacija kritičara ga je dočekala neprijateljski, no njegovi stvarni kreativni potencijali još uopće nisu 'otkriveni'. Kao što je sam Mladen rekao u interviewu za Terapiju 2007. godine, 'ovo je album kojeg će ljudi s vremenom otkrivati'. Na žalost, za publiku (a i kritiku) bio je previše sofisticiran tako da je promocija obuhvatila jedva desetak koncerata.



I naposljetku, svjesni da samo sa direktnim i beskompromisnim stavom lišenim 'svaštarenja' koje nije bilo dobro prihvaćeno mogu nastaviti dalje, Boa je 2012. objavila svoj najdotjeraniji, najljutitiji i najkreativniji album jednostavnog naslova "VII". Velika većina materijala su angažirane i socio-politički osvještene pjesme, bez konformizma i onog šminkeraja kojeg su im lupale nove 'usijane' kritičarske glave. No, Boa nikada, ama baš nikada nije bila šminkerski bend mada su tako djelovali mulcu na mješalici za beton i intelektualcu u uredu kojem je jedina razbibriga porno film, kladionica, šank i skupi auto. Njihova snaga su maksimalno produhovljeni i sofisticirani tekstovi o novoj nepravdi i lopovluku u Hrvatskoj. Premda oni nose prkosni akcent, najbuntovniji u cijeloj karijeri Boe, iza njih se sakriva daleko više toga - od poetičnosti do bezvremenosti značenja koji može biti i pakao i raj. Dešifrirati liriku Slavka je jako težak, ali i sladak zadatak. Napisao je neke od najboljih stihova u životu koji ne moraju striktno biti vezani samo uz Sanadera, Čačića i ostatak 'milion' kompanije 'spretne braće u odijelima' koja se vezuje uz lošu klimu države. Nikoga nije spomenuo kao što to rade angažirani punkeri i metalci, već je na globalnom nivou kritički ocrtao ono što nije u redu i što ne funkcionira u ovoj nesretnoj zajednici lišene bilo kakve socijale. Drugačiji je od Štulića i puno inteligentniji, a u njegovo djelo morati će se uložiti godine i godine predanih analiza da se uđe u sav taj pravi značaj izuzetnih tekstova koje je napisao.

Elem, Boa je na zadnjem albumu više od muzike, ona otvara percepciju političke angažiranosti i duhovnosti koje su bile vidljive od samih početaka bez ikakve predaje klišejima. Pjesme poput metaforičkog hita "Pijavice" i "Fake" opstati će jako dugo, vjerojatno i za narednih 30 godina, a neke i dulje od toga. Nije krasno predviđati, ali sigurno je da Boa ima vanvremenske, avangardne pjesme koje će nadživjeti ovu našu generaciju, a vjerojatno i generaciju naših nasljednika. Možda i nećemo doživjeti stvarnu snagu i moć tih pjesama, ali kad ih imamo prilike upiti i doživjeti u ovom vremenu kad su nastale, zašto ih ne bi pokušali 'skontati'?

Pjesma "Crni put" je potpuno mistificirana i do sada je nisu izvodili na koncertima; najmističnija je u njihovoj karijeri (hm, otprilike poput "Davni trag" s prvijenca), a daleko nisu odmakle "Zlatna groznica", "Tajne" i "Lavina" koje otvaraju niz enigmi. Uglavnom, novi album Boe je najbolji rad u karijeri i uopće nije upitno da li Slavko i Mladen mogu napraviti nešto još bolje. Njima inspiracije nikad nije manjkalo, niti u onim slavnim 'konformističkim' danima kada je Slavko ostao bez goriva u autu i s karnisterom u ruci tragajući za benzinskom pumpom u tramvaju ugledao najljepšu djevojku na svijetu i napisao jedan od nezaboravnih rock evergreena bivše Jugoslavije - "Tako lijepa".

horvi // 28/05/2012

Share    

> portret [last wanz]

cover: BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

BRYAN ADAMS: Nepopravljivi romantičar (2004.-2017.)

| 08/10/2017 | veda |

>> opširnije


cover: THE CURE: Finalni zvuk

THE CURE: Finalni zvuk

| 22/09/2016 | veda |

>> opširnije


cover: MORRISSEY - Da li ste znali…

MORRISSEY - Da li ste znali…

| 28/09/2015 | pedja |

>> opširnije


cover: Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

Combichrist - Furiozni industrial razbijači ponovno u Zagrebu!!!

| 05/11/2014 | terapija |

>> opširnije


cover: Mark Lanegan - portretić

Mark Lanegan - portretić

| 15/10/2012 | edi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*