home > topliste > 2013 by krešo - Najbolji koncerti 2013. godine

kontakt | search |

2013 by krešo - Najbolji koncerti 2013. godine

Kada sam prošle godine radio listu najboljih koncerata objasnio sam zašto odvajam listu iz Zagreba od one s puta. U istom konceptu složio sam i ovogodišnju listu, s time da sam se ovoga puta malo zamislio da pronađem deset favorita za koncerte na domaćem terenu. Dojam mi je da se nažalost ove godine ispuhao onaj zanos kada smo Zagreb proglašavali koncertnom zvijezdom šire europske okolice. Moglo bi se sada razglabati da li je tome uzrok financijska kriza ili općenita apatija u društvu, ali opadanje broja relevantnih koncertnih događanja vidljiv je na svim područjima.

Nikada nisam bio poklonik velikih koncerata, ali svake godine zainteresirala bi bar 2-3 imena u Areni ili Domu Sportova koje bi otišao pogledati. Ove godine ništa. Jedino na što sam planirao otići, Peter Gabriel, otkazan je zbog bankrota organizatora. Velika imena izgleda prolaze još samo na obali u sred ljeta, poput Leonarda Cohena ili Rogera Watersa, Zagreb je takvu scenu izgubio.

Što se tiče festivala, također godina dugo nije bila lošija. Brojni manji festivali nisu u 2013. niti pomišljali na organizaciju nakon financijskog fijaska prijašnjih godina (DOF, Glory Dayz, Rokaj itd). Ako maknemo elektronske orgije za Engleze po obali, ostanu nam dva ozbiljna festivala: INMusic i Terraneo, a za oba je 2013. bila najgora godina do sada. INmusic nikada nije imao tanji lineup, a Terraneo je očekivano zaokrenuo smjer kako bi privukao veći broj publike te time navukao razočaranje dijela pionira koji su bili oduševljeni prvim Terraneom 2011. godine. Ja sam ga naime iz revolta tim programskim izmjenama ove godine preskočio.

Ostaju nam "mali" zagrebački koncerti stranih izvođača, ali i ta scena se ove godine nažalost malo osušila. Mate Škugor je smanjio organizaciju nakon što je ambiciozno otvorio godinu s lijepim Žedno Uho klubom na Gornjem gradu koji je radio jedva dva mjeseca sve dok nije upao u vidno polje nekog nebitnog provincijskog političara koji je smatrao kako takav oblik kulture nije dostojan Klovićevih dvora. Cijelu 2013. odradio je novi Vintage Industrial Bar koji je dosta podigao koncertnu scenu domaćih i regionalnih bendova, ali vjerojatno svojim programom i odnio dio publike recentnim svjetskim gostovanjima koji su se povukli na margine u Močvaru i Kset gdje se uz Škugora pojavilo i nekoliko novih manjih promotora, ciljam na ZEZ i Lynx, koji su naznaka nadam se zanimljivije 2014. koncertne godine u Zagrebu.

Domaća nezavisna scena doživjela je procvat, s dosta zanimljivih koncerata, ali preskočio sam tu kategoriju u slaganju lista jer nisam dovoljno toga odgledao za iole kompletnu listu.

10 najboljih koncerata van Zagreba

1. Dawes - End Of the Road festival, Engleska
Na Dawes nastupu sve je jednostavno i sve je savršeno. Koncert koji prosvjetljuje i otvara horizonte. Dawes su najbolje što je danas ostalo od klasične američke The Band/CSNY ostavštine, bend pored kojih jedni Band of Horses izgledaju poput Mamićevih pulena u Sofiji.

2. Phosphorecent - Primavera, Barcelona
Matthew uz pratnju kompletnog benda bio mi je veliko otkriće na Primaveri. Gledao sam ga u solo izdanju pred par godina pa valjda zato nisam očekivao ovakvu energiju nastupa. Matthew upravlja svojim bendom poput Bob Dylana u najboljem izdanju. Nema ovo puno veze s nježnim folkom protkanim elektronikom kojeg očekujete od Phosphorecenta na osnovu zadnjeg albuma, bend uživo suvereno šeta između hard rocka i countyja, često i više puta unutar iste pjesme. Phosphorecent je na moje iznenađenje od opskurnog gubitničkog lika postao veliki igrač. Prvi puta je i napisao hit, Song For Zula je možda i najbolja pjesma godine, i to ne samo po mom izvrnutom odbiru.
Neil Young & Crazy Horse

3. Neil Young & Crazy Horse - Brussels
Dočekao sam europski nastup Neil Younga u tom euforičnom Crazy Horse izdanju. Naredno ljeto Crazy Horse karavana opet jaše Europom. Ako nešto mogu preporučiti za koncertnu 2014. godinu: odite u Beč 23.7.

4. Nick Cave and the Bed Seeds - Primavera, Barcelona
Nastupi Nick Cave-a prate kvalitetu njegovih albuma. Ovo je bio sedmi put da sam ga gledao u 16 godina, bilo je loših nastupa (npr. zagrebački INmusic), bilo je odličnih (recimo Lisinski 1997), ali ovogodišnji Cave je možda i najbolji. U Barceloni je setlista bila loša koliko to može biti. Zašto netko s takvim opusom svaki puta izvodi Jack The Ripper, Stagger Lee i Red Right Hand? Ali ni takva setlista nije smetala, Nick Cave na Push The Sky Away turneji nezaboravan je doživljaj, mnogi su se uvjerili u to i na koncertu u Ljubljani krajem godine.

Par riječ ovdje o Primaveri, festivalu s čak tri koncerta u ovih top 10. Primavera svake godine dovlači maksimalno aktualan lineup začinjen s nekoliko iznenađujućih reuniona poput JAMC, Blur ili Breedersa ove godine. Festival je pozicioniran na uskom području uz more dosta blizu središtu Barcelone.

Zvuči vam idelano? Stvarnost je drukčija. Primavera je festival smješten na nekoj nedovršenoj betonaži, bez trunka zelenila, gdje armatura viri iz golog betona. Pozicija je uz more, ali su sve pozornice odmaknute od obale iz razloga što približavanjem moru riskirate trovanje mirisima kanalizacije. Razvodnjena piva je pet eura. Hrana na festivalu je gora od food štanda pod istočnom tribinom Maksimira. Publike je beskonačno, baratalo se brojkom od 120 tisuća, što dovodi do toga da je jednin način praćenja nekog koncerta taj da se zauzme mjesto pred pozornicom pola sata prije željenog nastupa. Uski prolazi između pozornica dovedu do prometnog kolapsa kada stojite u nepreglednoj masi ljudi koja se ne pokreće niti u jednom smjeru. Kada ovaj objektivan opis festivala spojite s mojim subjektivnim doživljajem Barcelone iz dva posjeta, a nikako mi ovaj grad nije sjeo, mogu dati samo jednu preporuku: ne idite tamo.

5. Low - Scorndorf, Njemačka
Spori tempo slowcorea u svom najboljem izdanju može biti intenzivan poput najluđeg punka. Ili pak dosadan poput uzorka tapeta ukoliko vas ne pogodi u žicu. Indie rock verzija Gram i Emmylou harmonija u njemačkoj nedođiji imena Schorndorf sadržavalo je punk energiju i pobožnost pune koncertne dvorane koja tih sat i pol nije ispustila šapta. Ako bi birao što bih od ovogodišnjih koncerata prvo ponovio i nagodinu, mislim da je Low na vrhu liste.

6. Titus Andronicus - Primavera, Barcelona
Lani kada sam pisao godišnju listu stavio sam Tituse na vrh liste želja za 2013. godinu. Par mjeseci kasnije kada je Primavera na velika zvona objavljivala kompletan lineup navijao sam za Titus Andronicus te u prvi mah ostao razočaran, da bi ih naknadno pronašao u listi nebitnih bendova predstavljenih sitnim slovima. Eto toliko se moje viđenje poklapa s mainstreamom, čak i na hipsterskoj Primaveri. Shodno tome Titusi su dobili neki suludi Primavera termin u 4 ujutro na skrivenoj maloj pozornici u kutu opisanog najružnijeg europskog festivalskog poprišta. Samo nekoliko stotina prisutnih, a Primavera je inače prezagušena publikom na svim ostalim nastupima, dočekalo je Tituse i vjerojatno ih svi prisutni sada stavljaju na svoje godišnje liste. Patrick je koncert odradio s puknutim glasom, poznavajući njegove vokalne sposobnosti to možda i nije bio hendikep ovog nastupa, ali s energijom koju je u potpunosti prenio na premorenu publiku u taj neprimjereni koncertni sat, barem za ljude u godinama poput nas.

7. Spain & Astronaute - Antwerpen
Prijašnjih godina često sam potezao do Bologne koja mi je bila omiljena koncertna destinacija: odličan program, mali interesantni koncertni prostori i grad po mjeri. Izgleda da tu titulu preuzima Antwerpen, hipsterski centar zapadne Europe i iznenađujuće pozitivno otkriće ove godine. Upravo sam bez puno razmišljanja uzeo karte za Drive-By Truckerse u svibnju 2014. godine i veselim se povratku u Antwerpen. Ovoga puta pronaći ću i taj Korsakov bar po preporuci Valdeta iz Orange Stripsa. Osim Antwerpena ovu jesen otkriće mi je bio i zadnji Spain album, a sve to zajedno uguralo je ovaj koncert na godišnju listu. Astronaute je flamanska Tracy Chapman, predgrupa na Spain koncertu, koja također zaslužuje spomen na godišnjoj listi.

8. Eels - End Of the Road festival, Engleska
Show pod engleskom kišom koja nikome nije smetala. Eels su neočekivano moćni uživo, ona kategorija bendova čiji koncert bi bez straha preporučio nekom tko ih nikada nije slušao. Poput recimo Okkervil River. Ili The Walkmen.

9. Grant Lee Phillips i Amelia Curran - Calgary Folk festival
Oboje su imali samostalne koncerte u Calgaryju, ali ovdje ću staviti njihov krasan zajednički session. Ima neka posebna kemija kada velikani zajedno izađu na pozornicu.

10. David Byrne & St. Vincent - End Of the Road festival, Engleska
Nisam bio nešto entuzijastičan pred ovaj nastup jer me nije nimalo privukao njihov album, čak sam razmišljao preskočiti ovaj spektakl i u tom terminu pogledati neki manji festivalski nastup. Srećom bio sam lijen istraživati nepoznato tu večer te sam ostao ispred glavne pozornice odgledati cirkus začinjen svevremenskim Talking Heads hitovima.

10 najboljih koncerata na domaćem terenu

1. Mark Eitzel - Žedno uho
Koncert ne mora trajati tri sata da bi se našao na vrhu liste. Kratki nastup Mark Eitzela na otvaranju kluba Žedno uho je ona vrsta koncerata kakva je nedostajala ove godine u Zagrebu.

2. Team Ghost - INMusic festival
Nisu me oduševili ni AM, ni Editorsi, ni Block Party. Ali da festival ne bude promašen pobrinuli su se francuski Team Ghost o kojima sam prije festivala znao samo da je jedan iz Teama bio osnivač M83. To je onaj koncert kada SMS-om skupljaš ljude po otoku s "dođi obavezno čut ovo". Team Ghost uživo zvuče onako kako sam se ja nadao da zvuče MBV.

3. Dinosaur Jr. - Tvornica
Zid od Marshalla na pozornici pred rasprodanom Tvornicom. Na velikane sam kasnije naletio još dva puta, na Primaveri i End Of The Roadu, ali subotnji klupski koncert gdje je sve na svom mjestu ništa ne može nadmašiti.
Purling Hiss

4. Purling Hiss - Tvornica
Par desetaka posjetitelja u Malom pogonu i divne gitarske bravure majstora iz Philladelphije. Može li bolje.

5. Leonard Cohen - Arena Pula
Nije više ovo ono oduševljenje kao u Areni 2010. kada sm prvi puta gledo Cohena, sada je to ponavljanje, ali ponavljanje u iznimnom ambijentu Pule. Da je barem svaka repriza ovakva.

6. Mark Lanegan - Kino SC
Nažalost ona opjevana Kino SC kvaliteta zvuka na ovom mislim jedinom ovogodišnjem tamošnjem koncertnom ukazanju nije bila na očekivanom nivou, ali su Mark Lanegan i pratnja vrlo živahno predstavili dva lijepa ovogodišnja albuma.

7. Kurt Vile and The Violators - Tvornica
Nisam nikako shvatio hajp oko meni napornog albuma Walking on a Pretty Daze, ali uživo je sve dobilo smisao. Smušeni Kurt Vile u drugoj polovici koncerta oslobodio se treme i u zanimljivoj postavi s tri gitare, bez basa, poprilično razgalio okupljene.

8. Built to Spill - Močvara
Veterani američkog gitarskog rocka napunili su Močvaru i skinuli Cowgirl in the Sand bolje od originala. Više od toga ne tražim.

9. The National - Šalata
Prvi EU zagrebački koncert u lijepu ljetnu veče. Došao sam vidjeti čemu taj kult Nationala i recimo da sam shvatio.

10. Two Cow Garage - Močvara
Kao predgrupa uvijek dragih gostiju iz Ohia nastupili su My Buddy Moose kojima je tu večer sve sjelo, njihov najbolji nastup koji sam gledao. A Two Cow Garage? Da je koncert bio subotom navečer popeo bi se i više na listi.

Ispod crte.


Nisu stali na gornje liste, ali su zaslužili spomen još i Peter Hook sa svojim Pozdravom Azri imena The Light koji su testirali opremu u zagrebačkom Pauku. Koliko god prezirao cover bendove, bilo mi je drago čuti taj bas, uostalom ako itko ima pravo danas zarađivati na Joy Division ostavštini onda je to Hooky. The Barr Brothers bili su mi otkriće ovogodišnjeg EOTR festivala. Doživljaj Stevea Earla s pratećim bendom The Dukes u okruženju tisuća kanadskih kauboja je posebno iskustvo. Rika ranjena zvijeri Swansa Mihaela Gire uvijek pogađa. Spomenuti ću i The Walkmen koje sam gledao dva mjeseca prije razlaza benda i čudio se za njih pomalo apatičnoj atmosferi na pozornici. Nažalost postalo mi je jasno pred mjesec dana.

Razočaranja.


Ima ih dosta. Krenimo od Sigur Ros: kada sam ih prvi puta gledao 2008. godine smatrao sam da gledam najoriginalniji svjetski bend. Ove godine je to okrenulo na tešku pretencioznost, od post rocka nije više ništa ostalo. Zatim The Jesus And Mary Chain. Ono kada redovito svake godine kupite neki njihov album i čujete njihov utjecaj u hrpi novih bendova, a na koncertu vas dočeka škotsko Prljavo Kazalište. Belle and Sebastian. Slična priča kao i Sigur Ros. Nekada najveći, sada hrpa zamjerki. Nije čak pomoglo niti to što su valjda i oni sami shvatili da im je diskografija zadnjih deset godina za smeće pa su svirali uglavnom prekrasan Sinister album iz devedesetih. Japandroids. Ono što izgleda moćno u malom klubu izgubi se na velikoj pozornici. Alabama Shakes. Prekrasno okruženje Rocky Mountainsa u Wyomingu, ali stvarno su toliko naporni da ih moram ponoviti u listi razočaranja gdje su bili i lani. I na kraju najveće razočaranje: The Gaslight Anthem. Sada vidim da su svi bendovi osim JAMC na negativnom dijelu liste ovdje nakon mog drugog odgledanog njihovog koncerta. Sindrom drugog koncerta. Ko me je tjerao da idem drugi put gledati Gaslighte u London, a mogao sam ih pamtiti po lijepom iz Njemačke 2010. godine.

krešo // 06/01/2014

Share    
> chek us aut!
> moja terapija
Glas naroda 2017

> login

emajl pazzword autologin?

> lost pazzword?

> wanna dzojn?


> topliste [2013]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*