home > topliste > 2013 by krešo - Najbolji albumi 2013. godine

kontakt | search |

2013 by krešo - Najbolji albumi 2013. godine

Od 12 albuma na ovoj mojoj godišnjoj listi čak polovica njih nepoznanica su na domaćem internetskom prostoru, Google na hrvatskom jeziku ne pronalazi ni spomena na njih (polovica prosnica 2013., op.a.). Slušam li ja to zaista toliko opskurnu muziku koja nikoga drugog ne zanima ili su brojni kritičari-volonteri po našim portalima izgubili entuzijazam za recenziranja novih albuma? Čak mislim da je druga tvrdnja bliža istini, odnosno da ovdje nabrojani albumi nisu ništa veća opskurnost od većine ovakvih osobnih listi ove godine.

Doajeni glazbene kritike nekada su godišnje preglede počinjali sa "Iznimno plodna godina". Takav pomalo pretenciozan uvod zaista više nema smisla. "Ajde!" - rekao bi Bili Piton. Pa naravno da je bila plodna godina, kakva će biti, kada danas albume izdaje svatko tko to zaželi. Široka dostupnost glazbe, količina objavljenog i disperzija toga po Internetu dovodi to toga da samostalno biramo svoj put kroz nova izdanja i teško je danas definirati što je to mainstream ili što bi bio sveobuhvatan pregled glazbene scene. Ako je nekad definicija mainstreama bila "ono što diskografske kuće masovno propagiraju", sada to nema više značajnu ulogu. Progledajmo to kroz ovaj primjer: koji su bili široko iščekivani novi albumi u 2013. godini? Možda tu možemo smjestiti Daft Punk ili recimo Arcade Fire. Oba primjera su daleko od onoga što bi se smatralo mainstreamom prije 15 godina. S druge strane uzmimo primjer koji albume sam ja napeto iščekivao ove godine. Novi Okkervil River? Moguće da niste niti čuli da je izašao ovo ljeto? Prošli tjedan svjedoci smo tihog gašenja The Walkmena. Nas nekoliko pustilo je suzu, većina vjerojatno nije niti primijetila vijest da se ugasio bend koji kod mene zauzima visoko mjesto na listi vrijednosti. Dakle ovo je izbor iz mog glazbenog pogleda, nemam nikakvu namjeru da budem sveobuhvatan nego biram ono u čemu uživam, a to je jedini mogući način praćenja ove pomahnitale široke dostupnosti nove glazbe.

Prije godinu dana prvi puta sam napisao svoju godišnju top listu albuma. S godinu dana odmaka poprilično sam zadovoljan što sam napokon tada to napravio pa ću i ove godine ponoviti trud te par sati utrošiti na sistematizaciju preslušanog 2013. godine. Prošle godine radio sam izbor po kategorijama, ove godine okrenuo sam na mjesečni pregled koji donosi kronološki 12 albuma u kojima sam najviše uživao tokom ove godine.

Siječanj > Low - The Invisible Way
Pioniri Slowcorea izdali su u prvim danima 2013. godine, po mom doživljaju, najbolji album u njihovom bogatom opusu. Nikada ranije nisam bio veliki Low poklonik, ali nakon The Invisible Way cijelu godinu planirao sam kako bi uživo negdje čuo trojac iz Minnesote. Ako i niste nikada ranije zagrizli na Low, poslušajte The Invisible Way, dio albuma s Mimi Parker na vokalu je nestvarno lijep. Album je producirao Jeff Tweedy, vjerojanto ni to one odmaže u konačnom rezultatu.

Veljača > Eels - Wonderful, Glorious
Stari čangrizavac Mark O Everett okupio je kompletan bend i snimio izvrnuti album koji smireno kreće, da bi završio u kovitlacu distorzija i hrskavih gitara sa završnom naslovnom pjesmom. Album nije introspektiva na kakvu smo navikli od Eelsa, ali je uradak s kojim Eels mogu bez straha i bez praznog hoda izaći na stadionski koncert u nekom paralelnom svijetu gdje cijene čudake poput Everetta. Album koji raste svakom narednom pjesmom i svakim ponovljenim slušanjem.

Ožujak > Nick Cave and The Bed Seeds - Push The Sky Away
Kod Cavea imam crno-bijeli pristup: njegovi albumi su mi ili fantastični ili neslušljivi, s time da su u novije vrijeme zaredali ovi potonji. Krenimo od početka devedesetih kada sam počeo redovno pratiti nove Nick Cave uratke. Tada nije bilo praznog hoda, tri odlična albuma zaredala su u prvoj polovici devedesetih. Nakon toga dolazi Murder Ballads, valjda najnepotrebniji album u povijesti glazbe. Boatman's Call, kojeg sam u ponoć na dan izdavanja čekao ispred CD shopa u Tkalči (kako li se ono zvao taj CD shop, tamo iznad Zagorkinog kipa), je naravno remek djelo. Naredni No More Shall We Part iz 2001. je odličan. Nocturama blijeda i zaboravljena, ništa tamo rekao nije. Lyre of Orpheus je star sada već 9 godina i zadnji je uspješni uradak prije dugog perioda lutanja. Zaboraviti ćemo ovdje njenu većinom bespotrebnu B stranu naziva Abattoir Blues. Iza toga imamo Dig Lazarus i dva Grindermana na koje nije potrebno trošiti vrijeme. I kada sam već izgubio nadu da će Nick Cave više snimiti išta zanimljivo, ovo proljeće pojavljuje se sjajan album, u rangu s njegovim najboljim radovima. Bed Seedsi su utišani i svedeni na minimalizam, gitare je jedino uključuju u centralnoj pjesmi albuma, masivnoj Jubilee Street. Album je možda najbliži Boatman's Callu, po zvuku i kvaliteti. A to je najveća pohvala Nick Cave albumu koju mogu dati.

Travanj > Iron and Wine - Ghost on Ghost
Negdje početkom 2011. godine bio sam u Bologni pogledati dva koncerta koja su se lijepo poklopila na isti vikend. Petak je bio Bend Of Horses u velikoj i ružnoj hali tamošnjeg sajma, subota puno manji Iron and Wine nastup. Dok su Bend Of Horses bili poprilično razočaranje, Iron and Wine uz potporu divne Tift Merritt bio bi vjerojatno koncert godine da sam tada vodio takve liste. Bila je to promo turneja Kiss Each Other Clean albuma, ali nastup nije imao veze s zvukom tog albuma. Čak je i prvi single albuma Walking Far From Home bio izbačen iz setliste jer se nije uklapao u priču. Sean je okupio jazz bend i sve pjesme iz setliste preradio u starinskom soul ritmu s neočekivanim instrumentalnim improvizacijama. Nastup koji je zadivio mali bolonjski teatar. Spominjem ovdje taj koncert jer je ovogodišnji Ghost on Ghost nastavak tog nastupa i siguran komercijalni neuspjeh koji će free jazz dionicama vjerojatno otjerati dobar dio Iron and Wine poklonika. Album koji zaslužuje onu "a new kind of soul, a new kind of country" Lambchop naljepnicu za ovo desetljeće.

Svibanj > Mark Kozelek and Jimmy Lavelle - Perils From The Sea
Ako ste ove godine slušali samo Marka Kozeleka, imali ste ispunjenu godinu. Nevjerojatnih šest izdanja ugledalo je svijetlo u 2013. godini, od toga čak tri studijska. Mark je godinu otvorio s albumom covera Like Rats, a zatvorio s Desertshore albumom. Između ta dva izdanja, pred ljeto izašao je Perils From The Sea, iznenađujuća kolaboracija s kalifornijskim elektronskim glazbenikom Jimmy Lavelleom. Rezultat pomalo podsjeća na ono što su nekada radili Arab Strap, a elektronička tekstura iznenađujuće uspješno ističe detalje Kozalekovih priča. Album ljeta.

Lipanj > Jason Isbell - Southeastern
Here We Rest, prijašnji album divljeg sina Alabame Jason Isbella, tada s pratećim 400 Units bendom, bio je remek djelo i meni najbolji album 2011. godine. Ovogodišnji Southeastern može ravnopravno stati uz njega. Uvodna Cover Me Up, koja zvuči poput izgubljene Ryan Adams pjesme kakvu on nije u stanju napisati više od desetljeća, otvara album jednako dostojno kao Alabama Pines na prethodnom albumu. Flying over Water je pandan Go it Alone. Traveling Alone je Stopping By. Ovdje na Southeasternu nema Codeine, što i nije nužno loša stvar, ali su tu zato prekrasne Live Oak i Different Days. Southeastern je trebao biti akustičan album, na kraju je samo nekoliko takvih pjesma. Tijekom snimanja Jason Isbell se predomislio i skupio studijske muzičare, a njih barem ne nedostaje u Nashvillu, da pojačaju većinu pjesama na novom albumu. Zažmirit ću ovdje na neke bespotrebna iskakanja na albumu, poput jeftinog countryja na završnoj Super 8, te ću maksnimalni nahvaliti Southeastern. Jason Isbell, momak koji je svojevremeno izbačen iz Drive-By Truckersa zbog alkoholizma (to je kao da vas iz HČSP-a izbace zbog desničarenja) snalazi se izgleda odlično u novim okolnostima, godinu dana bez alkohola i u braku s kantautoricom Amandom Shires (koja svira violinu na albumu). Znate li koliko Europa mari za Jasona Isbella? Na koncertu u Bruxellesu bilo je stotinjak ljudi. Zato sam se i razveselio kada sam recenziju Southeasterna pred neki tjedan ugledao na Kultivator portalu. Pola godine sa zakašnjenjem, ali nikad nije kasno.

Srpanj > Amelia Curran - Spectators
Album je izašao 2012. godine, ali u moj radar je ušao ovo ljeto kada sam krenuo kopati po katalogu "ženskog Leonarda Cohena" nakon oduševljenja njenim koncertom u Calgaryju. Dok maloprije spomenuti Jason Isbell na Southeasternu ipak ima slabih momenata, ovdje je sve dotjerano do savršenstva, 12 kantautorskih remek djela otpjevanih valjda najčišćim vokalom u povijesti glazbe. Volim testirati suputnike u autu tako da im tobože slučajno pustim drugu polovicu Spectatorsa i čekam kada će primjetiti "što ovo svira? odlično je".

Kolovoz > Tamikrest - Chatma
Tamikrest sam otkrio na koncertu tu po svojim prozorom. Pred koju godinu zagrebački INmusic s njima je popunio svoju obaveznu kvotu world music bendova, vjerojatno iz razloga što ih je te godina kao producent preuzeo u našim krajevima sveprisutni Chris Eckman. Ovo je njihov prvi studijski album nakon tog nadahnutog jarunskog nastupa. Ali kakav album. Na standardnu podlogu saharskog bluesa ovoga puta puta Tamikrest je nabacao šarenilo elemenata, od indie rocka do psihodelije i reggea, ali sve u skladnim malim dozama. Obzirom da je INmusic ove godine odlučio organizirati ozbiljan festival, barem sudeći po prve dvije objave headlinera, te obzirom da to da često vraćaju bendove koji su već ranije nastupili na festivalu, možda se i Tamikrest spektakl opet ukaže na Jarunu?

Rujan > Cass McCombs - Big Wheel and Others
Shvatili ste već do sada, kantautori (singer-songwriter) je glazbeni izričaj uz koji provodim najviše vremena. Ipak sve do ove godine uvijek sam nekako preskakao nomada Cassa McCombsa, na prva slušanja nije me privukao, a nisam ni uspio uloviti njegov nastup na nekoliko festivala gdje se pojavio. Ovogodišnji dupli album me zadivio odmah na prvu, tu je tematska priča koja ne stane u ovaj krati osvrt, ali tu je i autoritativno poigravanje s folkom, countyjem, jazzom i bluesom. Sve to u čak 22 pjesme. Ako ćete poslušati jedan kantautorski album iz ove godine, uzmite Cassa. I Isbella. I Moonface. Nemojte ni Ameliu Curran zaboraviti.

Listopad > Dave House - Devour
Dave House, poprilično redovni član Revival Tour karavane Chucha Ragana, snimio je svoj drugi samostalni album. Povući ću usporedbu s poznatijim Frank Turnerom, pionirom springsteenizacije punka: nije mi jasno zašto Frank puni Wembley dok Dave House jedva napuni garažu na svom koncertu. Vjerojatno je tako i bolje, svaki komercijalni uspjeh punk ikone nekako nije primjeren. Kao moj koncertni promašaj godine vodim neodlazak na koncert Dave Housea u Grazu početkom prosinca.

Studeni > Moonface - Julia with Blue Jeans On
Iza imena Moonfacea stoji Spencer Krug, ovo je jedan od njegovih projekata nakon razlaza Wolf Paradea. Album sam nedavno lijeno krenuo poslušati na preporuku Bira, očekujući nešto potpuno drukčije od onoga što je Spencer snimio. Album ću najlakše opisati da zvuči kao da je pobjegao iz Nick Hornby romana Juliet, Naked. Je li "Julia" u nazivu albuma zaista samo slučajna koincidencija s knjigom? Dakle album je introspektiva, prekid veze i jedan naglašeni instrument, taj brutalno iskreni klavir. Što svaki poklonik prvo gugla nakon što ga oduševi neki album? Datume turneje naravno. Moonface nažalost samo dotiče Europu s nekoliko koncerata u veljači, počevši s londonskim Royal Albert Hallom, pozornicom kakvu ovakav album u potpunosti zaslužuje.

Prosinac > Spain - The Soul of Spain, The Morning Becomes Eclectic
Popunio sam prosinac sa Spain albumom jer je ovih dana izašao The Morning Becomes Eclectic koji sadrži live izvedbe većinom s The Soul Of Spain albuma iz 2012. godine. A The Soul Of Spain sam otkrio sa zakašnjenjem, tek pred koji mjesec. Spain sam pratio u njihovo doba u devedesetima sve do razlaza, zapazio sam vijest o reunionu 2012. godine, ali nisam vjerovao da mogu više snimiti nešto zanimljivo. Kakva greška. Već u prvih par taktova The Soul Of Spai osvaja, uvod u album na basu ravan je Shedowplayu Joy Divisiona. Josh Haden, sin proslavljenog jazz basiste Charlie Hadena, okupio je novu postavu te na ovom albumu čak i nadmašio visoko postavljene standarde iz devedesetih. Njegov vokal ovdje više nije Spain slaba točka, a Spain kombinacija slow rocka i jazza nikada nije zvučala moćnije. Poslušajte I'm Still Free dva puta i neće vam izaći iz glave tjednima.

krešo // 06/01/2014

Share    
> chek us aut!
> moja terapija
Glas naroda 2017

> login

emajl pazzword autologin?

> lost pazzword?

> wanna dzojn?


> topliste [2013]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*