Već smo nekoliko mjeseci na ljetnom računanju vremena,evo je i kalendarski stiglo najtoplije i najsvjetlije godišnje doba,iako je meteorološki(barem na Mediteranu) započelo unatrag nekoliko tjedana.
Prilika je da se stoga okrenem naslovima koji određenje imaju u većim slanim vodama stajaćicama - negdje konkretno i poduže,negdje metaforički,no posvuda takvim bazenima inspirirano.
Iskoristite vrijeme dok visoke temperature gotovo jednosmjerno neumoljivo tjeraju na osvježenje,pa makar u ranojutarnjim i večernjim satima,kada je plivati slađe,ali i tijekom dana,kada ćete pripaziti da vam je hladovina na dohvat ruke.
Tamo možete slušati pjesme koje govore o prostorima dubljim ili plićim,valovitim i mirnim,no obezbijedite si dovoljno hladne napitke dok iste sviraju.

OCEAN OF NOISE - Arcade Fire (2007)

Nema te sile koja može osujetiti bogatstvo melodije u raskošnim,toplim i hladnim,bliskim i udaljenim,no čarobno opisanim krugovima pjesama sa fenomenalnog Neon Bible albuma.
Npr. kod Ocean Of Noise buka se skriva u stihovima,slikovito,jer tamna spora traka kojom se valja produkcijska širina,a koju doduše nije bilo toliko teško postići,znajući da su ovaj album najvećim dijelom snimali u prostoru nekadašnje crkve u Quebecu,njeguje sviračku melankoliju koja svoje finale doživljava u zadnjoj minuti pjesme puhačkim mariachi ulogama. Do tada Winovo pjevanje fatalističko i bolno,klavirska dionica magličasta i bajna,te gitarske linije koje pristižu iz udaljenih krajeva,tvore prigušenu neonsku putanju melodije kakvu su u stanju postići samo oni.
A tu i jest suština koju vežem uz sjajne Kanađane - i dar i užitak je mogućnost stvaranja nečega lijepog i iznimnog,a ovdje je svega navedenog u izobilju.

"But all the reasons I gave
Were just lies to buy myself some time"



MORE - More (1974)

Grupe More je snimila morski,mediteranski poetski darak splitskom akvatoriju sa,zamislite,Meri Cetinić kao glavnom pjevačicom,dok se Oliver Dragojević držao u pozadini pjevajući prateće vokale.
Svima kojima je Mediteran više od prostranstva,ovaj zvonki pozdrav galebova i šum vala koji oplahuje žal,ništa je manje lijepa čuvstvena iskrenost od Pupačićeve istoimene ode koja seže od obale do obzora.
Tipičnost kakvu ima vonj jadranske pjesme ovdje osjetimo udišući je punim plućima,sa karakteristično prekrasnim pjevanjem tada mlade Meri,finom akustičnom gitarom koja pluta mirnom valom i bude vam svejedno nalazite li se u plićacima Šolte,kod hridi Hvara,ili u hladu borova Brača - ova se fantazija brzo proširila duž cijele obale. Sjajna će se pjevačica prije nego zaplovi u solo vode zadržati u grupi More do pred kraj 70ih,gdje će joj društvo primjerice na bubnjevima činiti Jasmin Stavros,a na basu autor ove ponajljepše dalmatinske pop skladbe Slobodan Kovačević.
No jedno je jasno: ništa ne može baciti sjenu na ovaj krasni mirišljavi dalmatinski blues koji sa pramca gleda sunce ravno u oči.

THE OCEAN - Led Zeppelin (1973)

Upravo mi je sjajna činjenica kako je Robert Plant inspiraciju za stihove o oceanu imao u valovitom mnoštvu glava publike,za vrijeme najčešće uzburkanih koncerata ovog fantastičnog banda.
Sa Zeppelinima sam na ti od srednjoškolskih dana,te sam u međuvremenu iskristalizirao mišljenje i stav o najdražem mi njihovom albumu (a koji je najbolji,to je pak malo teže pitanje) i to je Houses Of The Holy iz 1973. na kojem se nalazi The Ocean kao posljednja numera B-strane.
I kakav je to furiozni završetak albuma!? Page i Bonham kradu sinkope jedan drugome, obojica su briljantni u izmjenama,Jimmy je dodao i odličan solo nakon kojeg dodatno tematizira svirajući si tercu,dok Plant pjeva samouvjereno i precizno,te daje besplatne poduke hard rock/heavy juniorima,ali i ne samo njima - našlo se mjesta i za a capella trenutke gdje se Robertu priključio John Bonham,a završna minuta pjesme i albuma, ulazak je u brži blues session sa sviračkim best of nadopunjavanjima pa je red da spomenem i sjajan Jonesov bas.
Englezi su nepovratno i obilato mijenjali tok i povijest poopularnoj glazbi,a Zeppelini su to činili kao nitko prije i nakon njih,sa mističnim pričama,nedokučivom energijom i alatima kakvi se ne proizvode,nego rođenjem dodjeljuju.

HEAVY SEAS OF LOVE - Damon Albarn (2014)

Osobiti rukopis koji također rado čitamo i pozorno slušamo,čiji uskličnici zahtjevaju divljenje i savršenu koncentraciju,dao nam je na uvid Damon Albarn.
Nakon fenomenalnih albuma sa Blurom i Gorillazima,a u pauzi djelovanja kroz The Good,The Bad And The Queen,okolnosti su donijele prigodu i za samostalan album Everyday Robots,dašak simfoničnosti koja pridonosi činjenici da je Albarn Olimp aktualne glazbe već poodavno.
Kada dobijete ovakav u osnovi pop produkt,sa zborom i istaknutim vokalistima (Leytonstone City Mission Choir) koji mirišu na gospel,a ipak to nisu,u kutu pjesme čuči intrigantna nepokolebljivost Briana Enoa kao desne ruke autora,pjesma poput ovdje istaknute nosi uvriježeni podnaslov svevremenske umjetničke priče dotjerane posebnim dress codeom,čiji se brand uklapa u sve prostore potpisan nitima gotovo bogomdanog tkanja.
Ničega previše,a opet toliko ukusno povezano,referenca je i odlika nevelike horde veličanstvenih,a kako sam navedenog autora i pjevača pozicionirao na planinu božanstava,gdje mu je i mjesto,zacijelo će naći načina da umjesto Apolonove lire rabi drugo glazbalo - koje će to biti,neka izbor bude njemu na volju.

"Counting out the new moons
On the heavy seas of love"

SEA OF JOY - Blind Faith (1969)

Kada se raspala grupa Cream,dvije trećine banda,Baker i Clapton,uz Stevea Winwooda i Rica Grecha,uskočili su u epizodu zvanu Blind Faith snimivši nažalost tek jedan album,istoimeni Blind Faith koji se u izuzetnoj konkurenciji fenomenalnih ploča te godine (Stones,Zeppelin,Beatles,Who,Velvet Underground...) ističe rikošetom bluesa,rocka i ovlaš jazza,gotovo znanstveno sintetiziranih,a što dakako niti ne čudi,vidimo li tko su autori sjajnih šest kompozicija.
Istinski genijalna ploča sadrži dakle i eklatantan primjer,fuziju različitosti koja blista u Sea Of Joy,puteno efikasnom šušuru kojim prednjači Winwoodov visoki glas,stereo magija ritmičkih vladara Grecha i Bakera,te naravno Claptonova renesansna pretakanja iz akustične u električnu frontalnost. No prekrasna Ricova dionica na violini svileni je užitak,odnosno utisak koji vijori ovom pjesmom,a ponajljepši je trenutak jednokratne fantazije nastale iz prijateljskih pobuda,osobina unikatnih i dopadljivih,smjera koji ih je odveo u vječnost zaštićenog glazbenog parka.

OCEAN SIZE - Jane's Addiction (1988)

Snimljena prvotno 1986. kao demo,Ocean Size se kasnije našla na debi albumu banda,Nothing's Shocking.
Sjajna grupa čvrstog hard/alter izraza okupila je istomišljenike voljne šokirati,vizualno stilizirana poput porno djelatnika,no sviračkog nauma,umijeća i karakteristika daleko iznad prosjeka kakav je stanovao u žešćem glazbenom iskazu svjetskih scenskih zbivanja.
Frontman Perry Farrell,zaljubljenik u daskanje po kalifornijskim valovima,pomaknuta je i čudna biljka čiji nastupi uživo bivaju poput ritualnih seansi svih seksualnih određenja i sklonosti,ali način pjevanja iskričav i naviknut na grlatu prodornost jednostavno nosi pehar originalnosti,dok Navarrove gitare cijepaju atome trenutno i poput cirkulara,komešajući se dinamično od ruba do ruba otvorenog ritma kakav zakotrljaju Averyjev bas i Perkinsov bubanj.
Neponovljivo,nepoderivo i beskrupulozno,osnove su i navade hard L.A. ratnika,uniformiranih u tkivu Ocean Size numere dizajnirane da baci na koljena,što i čini voljno znojna i kaosom omeđena.

"I was made with a heart of stone
To be broken with one hard blow"

JADRANSKO MORE - Eva Braun (2023)

"I malo po malo ja iz tvog daha nastajem..."

Maestral koji nosi miris mora tekstom i melodijom nastalom na osjetilnim pravcima Vlade Divljana,itekako je svojstven i pitomoj teksturi vojvođanskih kradljivaca srdaca,čiji fenomen učeničke poniznosti preslikava manire dragog im spomenutog učitelja,pjevajući milo i eterično,kako smo i navikli od njih i zbog čega ih volimo.
Unisona navedenom je i ova morska vibracija koja nosi skladne i uhu ugodne gitare i klavijature,dok se bossa ugođaj nasmiješeno ziba dajući priliku raspoloženom klaviru,sampleovima vibrafona i flaute,a staloženi Vasovićev glas kao da odbrojava primicanje nužne popodnevne sieste uz osmijeh na licu.
Jedan od posljednjih uradaka banda,nažalost tek u formatu zasebne singlice,ima očitu korespondenciju sa bazom pratitelja,te je potvrda kako je ovo band velikih glazbenih prizora.
Nadam se ipak još ponekom ovako ugodnom broju.

"Kad svaka me tvoja upije pora
Kad budemo jednom na obali mora"



OCEAN PIE - Shed Seven (1994)

Kada je početkom 90ih eruptirala grunge scena sa američke,te Britpop pokret sa engleske strane Atlantika,valjalo se nepregledno mnoštvo sastava većim dijelom za zaborav,no znalo je isplivati dobrih imena koje i danas rado slušam.
Što se tiče Britanaca,poglavito to vrijedi za rane Suede albume,kao i kasnije Blur ploče,a vrlo draga pjesma Ocean Pie sastava Shed Seven,četvrti je singl sa albuma Change Giver,jedinog koji mi se tada našao u playeru,a za koji mogu reći kako je više nego solidno ostvarenje,nastupni uradak neizbježno engleski prgave samodopadnosti u stavu,nešto manje izražene u Witterovom pjevanju.
Banksove gitare odmjerene i dobre,naravno poput gotovo svih žanrovski usmjerene na naučene lekcije Marra i Squirea,no ne može se negirati zbilja dobar Gibson sound i u solu,a poglavito u ritmu; strše povremeno poput lijepo pozicioniranih pjevanih visokih tonova Ricka Wittera,a poslovična 90's himničnost koja se morala zaoriti ili refrenom,ili bridgeom, bješe jamac dobrim kritikama u stupcima Melody Makera ili kasnije mlađeg i jačeg brata,NME-a.
Uhvatili su tako dečki iz Yorka svojih pet minuta slave,usporedbe sa nadolazećim Oasisom,kao i prigodna folklorna blaćenja od strane istih,no meni je ova vožnja oceanom bila dovoljna stanica koju volim pamtiti po lijepom,stoga dalje nisam,a niti ću,kvariti drage uspomene.

OVER THE OCEAN - Low (1996)

Skupina koja savršeno miješa molske sa durskim izmjenama,a da to zvuči toliko skladno i primamljivo,dolazi iz omanjeg grada Dulutha u Minnesoti i svi koji su ih jednom čuli,zacijelo su tražili utvrđivanje gradiva kroz nove materijale.
Njihova glazba je usporediva sa usporenim snimkom,gdje kristalno bistro čujete svaki ton,gotovo da ih i vidite,kao što ih je vidio naveliko utripani Eric Stoltz u jazz klubu u filmu Killing Zoe; u osnovi indie-rock umočen u katarze ili natuknice countryja/Americane,tempa sporijeg i od težim opijatima uništenog slabašnog organizma,dok se bol i nada,čini se,dream popom objedinjuju (može i slowcore,premda mi sasvim dostaje indie-rock),lijepe za srce i zadržavaju u mislima,pod kožom,u gustim šumama i među oblacima...
Sve su to mjesta kojima treba užitak kakav su skladali Alan Sparhawk i Mimi Parker - uska neosvijetljena cesta provlači se ravno u središte srca,a takve su puteve gradili na svim svojim albumima (odlični Long Division,Secret Name,možda i najbolji Things We Lost In The Fire...),produkciju su im radili čak i Jeff Tweedy i Dave Fridmann,a nesretna bolest Mimi Parker ugasila joj je prije tri godine svjetlo života,nakon čega se okončala i smisao postojanja Lowa.

"And if I'm wrong
The mighty and strong will be rejected"

OCEAN OF DREAMS - Joe Strummer & The Mescaleros (2022)

Razgovarajući nedavno sa prijateljem,ustvrdio sam kako ću Clash slušati i u poznim godinama,budem li te sreće i doživim ih.
Uvijek sjajni,za sve prigode,svadbe i sprovode,vrućine i zime,imali su jedinstvenog rock'n'rollera Joea,punkera u duši i u stihu,koji je nakon matičnog sastava,u sam osvit novog milenija okupio kliku našpananih Mescalerosa odmetničkog stava,dovoljno zaprljanog zvuka i tradicije okovane punkom i post-punkom,ali evidentno i Jamajkom inspiriranih,tek za pola koraka distorziranijih od primjerice Grace Jones,a što se odnosi na Ocean Of Dreams - stvar reggae temperature i obrisa sa kompanjonom iz juniorskih buntovničkih serijala Steveom Jonesom na gitari,magličastim dimom cigarete zapuhnute i sa pozivom na cool praćenje ritma engleskog clubbinga up & underground lokacija.
Lirik i mangup čiju će auru jako zavoljeti sveamerički sin Bruce Springsteen,zadužio je glazbu svojom osebujnom pojavom dečka iz kvarta kojemu stoji i kožnjak i kaput,i urlik i šapat,i mikrofon i gitara,dosanjao je i živio svoje snove,te ako nekoga pomišljate nazvati trubadurom punka,odabrali ste pravoga - kao što je pjevao Bowie,Joe The Lion,post mortem kralj betonske šume čije će se ime poštovati i pamtiti dok se god Zemlja bude okretala.

dario b. // 22/06/2025