Caribou je još jedan od izvođača čija se legenda prenosi s koncerta na koncert i oko kojeg kod nas vlada prava manija. Dokaz tome bio je i što su sve karte unaprijed rasprodane, ljudi su na koncert hodočastili iz svih dijelova zemlje i šire, a mnogo je i onih koji su nažalost morali ostati na zimi jer nisu uspjeli užicati kartu više. Dan Snaith ove je godine već nastupio u Zagrebu, ali u ljetnom ugođaju, i glazbeno u nešto ogoljenijem obliku koji je i više pristajao nastupu na otvorenom, uz povjetarac i u sumrak na In Music festivalu. U ovom pak zimskom klupskom okruženju i aranžmani su bili žešći i puniji, a pjesme koji ionako zvuče besprijekorno i u detalje promišljeno i skladno, uživo su dobile još nekoliko dimenzija. Uz Ryana Smitha i Johna Schmersala u pozadini na gitarama i vokalu u nekoliko pjesama, Snaith je u prvom planu naizmjenično svirao gitaru, klavijature, def, svoju malu frulicu i naravno bubnjeve u duetu s glavnim bubnjarom Bradom Weberom, a iz tog vatrometa zvukovlja izdizao se i njegov zvonki vokal. Naglasak je ovaj put bio na aktualnom albumu "Swim" s nekoliko izleta na materijal iz vremena Manitobe i nažalost (ako se ne varam) samo Melody Day s "Andorre" i sve to s velikom dozom preciznosti i usklađenosti ali i maksimalnim učinkom. A Dan se na ovom jubilarnom petom nastupu u Zagrebu zahvalio publici koja ga ovdje oduvijek podupire i voli, a mi smo mu uzvratili potpunim oduševljenjem bez zadrške i veselim plesanjem i skakanjem. Ipak, usprkos vrlo moćnom i žestokom nastupu koji je trajao nešto preko sat vremena, ostavio nas je mrvicu gladnima za još, a Caribou se nisu dali izvući na drugi bis čak ni nakon višeminutnog nagovaranja i pljeskanja. A što se mene tiče, usprkos tome što danas stvarno volim Caribou, nisam mogla predvidjeti ništa osim da će koncert biti stvarno odličan. Nisam znala hoću li, kako je jednom napisao jedan kolega, pustiti da mi moja osobna povijest curi ispod prstiju, ili ću se naprosto prepustiti bujici Danove elektronike i u transu uživati u njegovim bubnjevima i tisuću malih zvukova koji izviru iz svake pjesme. Koncert je u svakom slučaju bio fenomenalan, a ponekad je bolje samo uživati u glazbi uz drage ljude i ne puno filozofirati o tome. A nakon deliričnog finala u obliku velebne desetominutne izvedbe Suna koja je sludila sve u dvorani, mogu samo reći, mislim da jako volim matematičare. I jelene.

andrea // 07/12/2010

> vidi sve fotke // see all photos