Već i sam dolazak pred mjesto događaja naslućivao je bregovitu zabavu. Taman kad mi je simpatični dečko u kućici zalijepio narukvicu oko ruke, oprala nas je kiša. Kiša koja se pretvorila u olujno nevrijeme koje je nosilo tende, a čuli smo i šatore. Tako da smo prva dva sata festivala provele u lokalnom kafiću uz zvuke Magazina i ostalih uspješnih sastava naše velebne estrade. Mislim da smo propustile prva dva benda (Feuacid i Romeo And The Snake), ako su uopće svirali.

Dolazmo u skoro potpuno prazan prostor, dugačkom cesticom idemo prema štandu s pivom gdje nema natpisa o bonovima. Organizacijski fail broj jedan. Na štandu s bonovima radi slatki tip. Možda i dvojica. Nije sve izgubljeno!
Na flooru nema nikoga. Muzike također. Sve je mokro i prazno. Prvo što je zasviralo bili su EPePe, punk rock bend iz Koprivnice koji postoje od 2008. i trenutno rade na izdavanju demo albuma. Simpatično i catchy, vokala koji bi priličio hard rock bendu. Biće to je "rock" u punk rock opisu. Dobra muzika za cupkanje i ispijanje pive. Kiša polako ponovno napada, malobrojno ljudstvo se nema kuda skloniti osim ispod tendi okolnih šatora s pivom. Još jedan organizacijski fail ili marketinški trik? Idući izlaze Angry Cows, još jedan bend iz Koprivnice koji se nakon četverogodišnje stanke, opet odlučio predstaviti domaćoj publici.
Mom laičkom uhu, nenaviknutom na dopiranje panka iz velikih festivalskih zvučnika, puno ugodniji i slušljiviji od prethodnika. Melodičniji, brži i energičniji. A imaju i stvar naslova "Ann", što se svakako ne može zanemariti.

U pauzi između bendova, ekipa (koje je sada bilo barem malo više nego na početku) se selila na drugi kraj prostora, suprotno od stejđa, gdje je simpatični dj puštao razno razne, većma punk i rock klasike. U kasnijim, mnogo pijanijim satima, naći će se tu čak i Prodigy. Treći bend koji smo osluhnuli tu večer, Šank?!, još jedan je punk rock bend (kako iznenađujuće!), ovaj put iz Zagreba, nije me pretjerano fascinirao niti glazbeno niti tekstualno, nažalost, pa sam većinu vremena njihovog nastupa provela u ispijanju piva, pričanju i potraživanju nečega za stavit u usta.
Ponuda je bila slaba, pa sam uzela jedino što sam mogla, a to je palačinka s nekakvom marmeladom čokoladnim preljevom, posipana šećerom u prahu i stavljena na kartonski tanjur na kojem se u prvih 5 minuta sva raspala jer je bila pretanka da bi je se razvuklo toliko koliko su je razvukli prilikom pečenja, i prevruća u odnosu na to koliko je bila tanka. Imala sam osjećaj i da je mlijeko u pripremi zamijenila voda. Idući su nastupili Flamethrower, teški metalci, koprivničanci, kojima je u prvim redovima skakalo i headbangalo iznenađujuće mnogo (očigledno) vjernih fanova s obzirom da je brojka ukupnog ljudstva jedva prelazila sto. Dečki su mladi i nadobudni, iako zaista ne shvaćam metal bend koji ima jednu gitaru. Pogotovo kad za zadnju stvar odaberu Battery. Ali, budućnost je pred njima, pa možda odluče i dodati kojeg člana. U bloku metala, organizatori su valjda odlučili da moraju imati i industral, a kako na ovim prostorima baš takvog i nema, odlučili su se na drastične mjere te su angažirali Kein Engel, Rammstein tribute bend iz Bjelovara, nešto najgroznije što sam u zadnje vrijeme vidjela i čula. Sam koncept sviranja isključivo tuđih stvari, umjesto autorskih, je meni potpuno nevjerojatan i besmislen. Još je gore kad čuješ u živo kako netko trančira jedan od dražih ti bendova. Ne znaš bi li plakao ili smijao se, ili samo stajao u čudu jer ono što su inače dijelovi scenskoga nastupa karakteristični za original, u imitaciji postaje urnebesno smiješno i treš, a čitanje teksta pjesama benda kojeg valjda nadzemaljski voliš (jedino ovdje vidim logiku u samoj ideju tribute bendova) sa skrivenih papira, cijelu situaciju čini pomalo tužnom. Koliko god vjerno oni željeli reproducirati zvuk popularnog njemačkog benda, na kraju to sve skupa izgleda jako loše.

Slijedi utapanje tuge u alkoholu i zujanje po ostalim floorovima, koji su orijentirani na pravce elektroneske muzike na kojima, na moje razočaranje, nije bilo apsolutno nikoga. Ali baš nula ljudi. Što je možda i očekivano zbog činjenice da je a) pala kiša, b) prvi dan je uvijek posjećenost manja, c) ovo je ipak rock festival, no svejedno je bilo tužno vidjeti ne tako maleni prostor skroz na skroz prazan i dj-a koji pušta muziku za sebe i za ponekog zalutalog metalca koji traži mračno mjesto za ispovraćat se u miru. Iznenađenje večeri su barem za mene bili Cold Snap, varaždinski metal bend koji je na sceni od 2005. godine i iza sebe ima dva snimljena albuma, "Empty Promises" izdan 2008. i "Perfection" 2010. 2008. godine nagrađeni su Zlatnom Kooglom za najbolji mladi bend, a do sada su odsvirali preko 150 gigova širom Europe te su dijelili stage s bendovima poput Limp Bizkit, Soulfly i Disturbed. Meni osobno najbolji nastup prvog dana, definitivno. Skakanje, divljanje, guranje. Polijevanje pivom. Gdje ćeš bolje.

After party (ili nešto slično) bio je isto tamo gdje smo odlazili u pauzama između bendova. Mnogo maloljetnih pijanih polugolih ljudi, glasna muzika prejakih visokih tonova i poneka kap kiše, baš kako i priliči kraju prvog dana.
Odosmo kući pješice u iščekivanju drugog, boljeg dana prvog RockLive festivala.

starometska // 07/09/2011