home > koncert > End Of The Road festival, 01 > 04/09/2011, Dorset (Engleska)

kontakt | search |

End Of The Road festival, 01 > 04/09/2011, Dorset (Engleska)

Uvod. U prvom vikendu rujna održano je šesto izdanje engleskog End Of The Road (EOTR) festivala. Bila je to i treća godina festivala s našim prisustvom. Karte za festival i letovi za London kupljeni su još 2010. godine, prije objave lineupa, i svi smo nestrpljivo iščekivali 1.9. da napokon sjednemo u taj EasyJet i krenemo na naš omiljeni festival (upućujem vas na članak za najavu festivala gdje sam objasnio zašto mislim da je EOTR najbolji festival koji možete posjetiti).
[ Need a lift ]

Need a lift   © Krešo

Idemo odmah na bitno. U četiri dana festivala puno smo bendova pogledali, u ovih godinu dana pripreme za festival puno smo albuma preslušali, tako da nam je sada problem kako sažeti ovaj izvještaj na ono što je bitno. Zato ćemo istaknuti odmah glavno, prije nego izgubimo čitatelje s količinom teksta: Okkervil River i The Walkmen vjerojatno su najbolji klupski koncerti koje možete vidjeti. Točka. Proglašeno konsenzusom među autorima ovog izvještaja i temeljeno na ponavljanju gradiva (koncert u klubu, EOTR nastup). Energiju i doživljaj njihovog live nastupa ni blizu ne možete zamisliti slušajući studijske albume. Nakon svakog njihovog odgledanog nastupa krene rasprava na koju nitko nema suvislog odgovora: zašto ti bendovi ostaju relativno nepoznati usprkos dugogodišnje karijere i zašto ih zaobilazi komercijalni uspjeh?
[ Okkervil River @Garden stage ]

Okkervil River @Garden stage   © Krešo

Ima još nešto bitno. Organizatorska ekipa EOTR-a pokreće novi festival na proljeće, termin je drugi vikend lipnja. Festival nosi naziv No Direction Home (u upotrebi je i kratica NDH koja kod nas ima ne-festivalske asocijacije) i smješten je na novoj lokaciji, Welbeck Abby u Šervudskoj šumi, središnja Engleska. To je u osnovi sve što se za sada zna o novom festivalu, ali i to je dovoljno da razveseli sve nas kojima je godinu dana između dva EOTR-a preduga pauza.

Izvještaj s ovogodišnjeg EOTR-a koncipirali smo na drukčiji način od uobičajenog festivalskog: redoslijed nije po odgledanoj kronologiji nastupa nego je posložen po našoj subjektivnoj ocjeni. Zato su i headlineri ispali iz izvještaja, neki od njih nisu oduševili niti jednog člana našeg tima ili smo jednostavno imali druge koncertne prioritete u njihovom terminu. Uz pojedine izvođače naveli smo i preporuke najboljih momenata diskografije, naročito kod onih manje poznatih koji još nemaju recenzija na Terapiji. Ipak iza ovog našeg odlaska na EOTR stoji cjelogodišnja priprema, morao bih se dobro zamisliti da nađem izvođača kojeg sam pogledao u ova četiri EOTR dana, bez da sam ranije istražio i probavio njegove studijske uratke.
[ Bir pronalazi šumska mala vrata ]

Bir pronalazi šumska mala vrata   © Bir

1. Okkervil River (Bir, Garden Stage, Subota 21:30) Jedna od već u najavi spomenutih čari EOTR festivala su i pozornice razmještene po šumi botaničkog parka, na kojima neočekivano možete naletjeti na nenajavljeni tajni nastup nekog od izvođača. S obzirom da u ranim poslijepodnevnim satima nikako nisam uspio naletjeti na neki band koji bi mi zadržao pažnju, odlučio sam se upoznati s parkom i šumom obilazeći sve instalacije, igraonice i ostala čuda porazbacana uokolo. Osim što sam pronašao male ljude i skrivena vrata, tumarajući šumom naletio sam i na članove Okkervil Rivera, koji su bili u izviđanju mjesta na kojem bi mogli nastupiti. Nažalost, njihov tajni nastup (koji je ipak bio objavljen na Twitteru) sam unatoč tom susretu propustio, ali ono što nikako nisam smio propustiti bio je programom najavljeni nastup kojim su tu večer zatvarali Garden Stage. Zbog nesretno složenog rasporeda, sa žaljenjem propuštam nastup glavnog headlinera Mogwai na Woods stageu, i nakon M. Warda natisnut u prvi red na ogradi željno iščekujem nastup mini headlinera večeri. Veći dio izvođača pričali su s oduševljenjem o ovom festivalu, njegovoj lokaciji, odnosu prema izvođačima i publici, te posebno o bebama paunima koje šetaju livadama, pa ni Okkervil River nisu bili izuzetak. No oni su, čini se, posebno inspirirani svirajući ovdje (već su stari gost EOTR festivala), jer osim već spomenutog tajnog giga, ono što su nam pružili bilo je nesputano zadovoljstvo sviranja rock'n'rolla u svojoj najdivljijoj varijanti. Krenuli su snažno s Wake up and be fine, da probude sve koji su se možda uspavali uz M. Warda te nam zajamče dobro raspoloženje i zabavu. I odmah se energija sa stagea prelila u publiku i sinergija je bila potpuna. Svi su pjevali sve tekstove sudjelujući u Okkervil histeriji. Will je divljao, skakao i razvlačio kabel mikrofona, bacio naočale (nakon čega mu je lice poprimilo izraz pomahnitale japanske bube iz crtića), a naše najveće udivljenje izazvala je sitna Lauren Gurgiolo na gitari koja je kao srođena sa svojim ogromnim fender jaguarom razvaljivala rifove i solaže. Izmjenjivale su se stvari s posljednja 3-4 albuma, da bi na posljednjoj (od divljanja i urnebesa zaboravih više kojoj) Will napravio totalni rusvaj, potpuno izgubivši kontrolu i porazbacavši sve instrumente, mikrofone, iščupavši kablove. Rusvaj je bio toliki da nije više bilo šanse za oporavak kako bi se odsvirao bis, iako smo svi u publici bili gladni nastavka i još dugo ih pozivali da se vrate. Na koncu je Will sav izvan sebe od oduševljenja (i tko zna čega još) izašao i ispričavao nam se što to nisu u stanju učiniti. Ne znam u kojem su trenutku Okkervil River prošli preobražaj od amerikana outsajdera do bogova rokenrola, ali ovo pred nama je bio savršeno odsviran, otpjevan, odskakan set rokenrol zvijezda. Stvarno velik-mali band i svakako naj nastup festivala. (Op. Krešo: zadnja stvar na kojoj je Will razvalio svoje gitare bila je Unless It's Kicks, još mi zvoni taj rif u glavi)
[ The Walkmen @Garden Stage ]

The Walkmen @Garden Stage   © Krešo

2. The Walkmen (Mirna, Garden Stage, Petak 20:15) U petak smo na Garden Stageu posvjedočili jednoj od najboljih svirki na festivalu. The Walkmen su američki indie rock band s 11-godišnjim stažem i članovima rasutim između Philadelphije i New Yorka. Osobno nisam pobornik veza na daljinu, ali ova očito funkcionira. I to savršeno. Band iza sebe ima 6 studijskih albuma od kojih bi izdvojila "You and Me" iz 2008. kao jedan od onih koji su "ljubav na prvo slušanje". Hrapavi ton vokala Hamiltona Leithausera zvuči kao da iza sebe ima bezbroj fajrunta u kafanama i isto toliko kutija crvenog Marlbora. Iza takvog glasa ne očekujete gracioznu pojavu visokog, plavog momka u odijelu … Ali njegova pojava uz ovakvu svirku je svakako plus! Ipak, zvijezda koncerta je definitivno bio bubnjar Matt Barrick … čovjek koji je većinu vremena izgledao kao da će iskočiti iz vlastite kože ... to se cijeni … kad netko svira kao da mu je to zadnje u životu! Ta manična energija je uspješno prenesena i na publiku koja je dala do znanja da su The Walkmen dostojni i headliner termina na glavnom Woods stageu. Zašto oni nisu planetarno popularni, nemam pojma.

(Bir) Sa znatiželjom i veseljem očekivao sam ovaj nastup. Glavno mi je pitanje bilo mogu li The Walkmen ponoviti onu magiju svirke u malom prostoru, no već sa prvom stvari moj strah bio je otklonjen i do kraja nastupa The Walkmen su se potvrdili kao jedan od najjačih live izvođača danas. I The Rat je naravno opet rasturila sve prisutne. A kao plus, Hamilton je očito bio pod utjecajem okolne prirode i beba paunova, pa nas je, iako pomalo uštogljeno, ipak počastio pokojom pričicom između pjesama, što nažalost nije bio slučaj u Ljubljani.
[ Gordon Gano @Big Top Stage ]

Gordon Gano @Big Top Stage   © Krešo

3. Gordon Gano & the Ryans (Krešo, Big Top Tent, Petak 21:00) Zbog nastupa bivšeg vođe Violent Femmesa pojačanog sa braćom Ryan napustio sam na polovici savršeni The Walkmen set i požurio u olinjali Big Top Tent poslušati legendu. I nisam nimalo zažalio. Niste znali da Gordon Gano izdaje solo albume? Izgleda da niste jedini, na nastupu se skupio manji broj znatiželjnika i čim je Gano krenuo po stvarima sa zadnjeg albuma primijetio sam da sam jedini u publici koji urliče tekst pjesama. Nastup je nudio miks čvrstih električnih pjesama sa zadnjeg (i jedinog) studijskog albuma ove postave (Under The Sun iz 2009) i folk akustičnih izvedbi Violent Femmes hitova. Kada Gano i bro Ryan odlože gitare te uzmu violinu i mandolinu, bio je to siguran znak da slijedi jedan od Violent Femmes klasika koji su dizali euforiju u malobrojnoj publici do razine koja mislim da nije ponovljena na ovogodišnjem EOTR-u. Moram ovdje i naglasiti kvalitetu spomenutog Under The Sun albuma, meni jednog od najboljih izdanja te 2009. godine. Riječ je o albumu koji je uredno ignoriran od medija i publike. I danas je problem na Googleu pronaći dvije normalne recenzije tog albuma, tako da me i nije toliko začudila spoznaja da naslušana engleska publika na EOTR-u nije bila upoznata s tim materijalom. Ali to ih nije spriječilo da toplo prime pjesme s albuma koji je na kraju odsviran u cijelosti. Naslovna pjesma sa zadnjeg albuma zatvorila je regularni dio koncerta. To sedmominutno savršenstvo za koje sam se nadao da će ponoviti nabrijanu youtube izvedbu. I jesu, bio je to onaj moment ovogodišnjeg festivala koji zauvijek ostaje upamćen. Ta izvedba nije samo mene ostavila oduševljenog. Malobrojna, u pravilu rezervirana, engleska publika ovoga puta nije odustajala od pozivanja na bis. Znate već da je to na festivalima uglavnom uzaludna misija. Ali ovoga puta band se zaista vratio nakon duže pauze, Gano je izjavio kako ga nije briga za davno probijeni vremenski termin, uzeo svoju violinu i prstima odsvirao uvod u Blister in the Sun. Nastavak možete lako zamisliti. Flashback Jabuke od prije 20 godina. Meni je Gordon Gano bio možda i najdraži nastup ovogodišnjeg EOTR-a: vrhunski prateći band, odličan novi repertoar upotpunjen starim hitovima i karizma punk institucije Gana. Ne smeta ni što izgledom sve više vuče na Ala Bundyja. Ili na Mladena Stubljara na ovoj slici gore, što je primjetio prijatelj.
[ Doug Paisley @Tipi stage ]

Doug Paisley @Tipi stage   © Krešo

4. Doug Paisley (Mirna, Tipi tent, Nedjelja 19:30) Početkom prosinca prošle godine izašao je prvi popis bendova koji će nastupati, njih 20ak. Popis je isti tren ispisan i zakucan za pluteni pano. Neka igre počnu! Skidanje albuma, preslušavanje, križanje popisa, slaganje naše EOTR 2011 kompilacije. Krvav posao, dabome! Treće ime na popisu bilo je Doug Paisley. Nakon samo par slušanja i on-line uhođenja postao je moj favorit, eventualni donor i budući otac moje djece, osobni trubadur i zamjena za persen nakon napornog dana! (ovo zadnje sam izmislila, ali Doug zaista ima umirujuće djelovanje). Taj simpatični Kanađanin već više od 10ak godina nezapaženo luta alt-country scenom, između ostalog i kao pratnja na turneji Bonnie Prince Billyju. Tek 2008. godine izdaje svoj prvi album jednostavnog imena Doug Paisley, a pjesmu "What About Us" objavljuje i Mojo Magazine na jednoj od svojih kompilacija. Dvije godine kasnije izdaje još jedan izvrstan album, "Constant Companion ". Iskreno, ne znam koji bih prije preporučila. Poslušajte oba i prosudite sami. A sad … koncert. Mislim da je nedjeljna Paisleyjeva svirka ogledni primjer zašto se ljudi svake godine vraćaju na EOTR festival. Iako postoji hrpa dodatnih aktivnosti, lokacija je prekrasna, hrana i jabukovača božji, ljudi su tu prvenstveno radi glazbe. Loša sam u procjeni pa ću bubnut brojku, ali recimo da je tu večer 500-tinjak ljudi sjedilo u šatoru i u grobnoj tišini poslušalo cijeli koncert. Naravno, bilo je smijeha i interakcije s publikom u pauzi između pjesama, ali s prvim taktovima bi glasovi utihnuli, a šatorom bi odzvanjali samo njegov glas i akustična gitara. Nastup je počeo sa, meni najdražom pjesmom, "No One But You". Nakon prvog refrena "Who would be so cruel/To someone like you/No one but you" ja sam već umrla i uskrsnula 100 puta. Doug nije jedan od onih izvođača koji vas ostavlja bez daha bogatim aranžmanima, popratnim efektima i virtuoznim svirkama. On je tu da svojim tekstovima o pitanjima srca, i života općenito, pritisne sve prave botune i ostavi vas s knedlom u grlu te da vas u pauzi između pjesama nasmije i osvoji jednostavnošću i duhovitošću. Ako ste ljubitelj alt-country glazbe, neka vam Doug svakako bude domaća zadaća!
[ Bob Log III @Woods stage ]

Bob Log III @Woods stage   © Krešo

5. Bob Log III (Krešo, Woods Stage, Subota 16:00 i surprise nastup oko 2 ujutro) Napisao sam kako mi je teško pronaći odgledani nastup kojega nisam ranije proučio na albumima. E pa evo jednoga. Bob Log III je EOTR veteran, na nastupima prijašnjih godina pridobio je veliki broj poklonika pa je tako ove godine smješten na najvećem Woods stageu. Riječ je o blueseru koji uvijek nastupa sam, obučen u neko svemirsko svjetleće odijelo s kacigom na glavi. Desnom nogom lupa bas bubanj, lijevom činele, a glas mu je provučen kroz telefonsku slušalicu. Gitaru svira u stilu nekog prljavog bluesa, u velikoj brzini, tako da to poprima i plesne elemente. Zvuči vam sve ovo blesavo? I meni bi da čitam. Nije tu riječ o muzici koju bi preslušavao kod kuće, ali uživo na neki način to sve odlično funkcionira. Prema legendi nitko nikada nije vidio lice Bob Log-a III. Pričali smo o tome s engleskom promotoricom koju smo upoznali na festivalu pa nam je ispričala kako je jednom odsjela u istom hotelu kao Bob Log III, doručkovala sa "grumpy old man" i htjela mu reći "please put your helmet back on". Ali nećemo sada kvariti stvoreni mit. Bob Log III nas je ponovo dočekao i na nenajavljenom surprise gigu kasno u noći. Na malom stageu u malom prostoru njegov show još bolje funkcionira. Ili možda to nema veze s prostorom nego s konzumiranim Ciderom? Svejedno, zabava je bila vrhunska. Vidjeli smo i točku kada predstavlja svoj band: "On cymbals, left foot. Over here on the bass drum we got right foot. This is my left hand that does all the slide work.." te nakon toga poziva cure iz publike da mu sjednu na svaku nogu dok on svira bubnjeve. Potvrdu kvalitete Bob Log III nastupa dobili smo naknadno i od naše prijateljice Danielle iz Newcastlea koja je prvi dan po povratku sa EOTR-a ponovo otišla na Bob Log III nastup u Newcastleu. Tri puta Bob Log III u tri dana. I kaže da je svaki puta sve bolji. Čak i bez Cidera.
[ Bob Log III @Tipi stage ]

Bob Log III @Tipi stage   © Krešo

6. M. Ward (Bir, Garden Stage, Subota 19:30) M. Ward i ja nikad nismo bili na ti. Hoću reći da, iako čovjek ima vjerno sljedbeništvo, te je hvaljen i cijenjen u singer/songwriterskom svijetu (a koji čini velik dio mojeg uobičajenog repertoara za slušanje), kad god sam pokušavao slušati njegove albume, nijedan se nije zalijepio. Tako mi je nekako promakla i sva veličina dotičnog, a o njegovima nastupima kod nas mogao sam suditi samo iz onog što sam čuo od drugih. Iz ovih razloga, M. Ward mi uopće nije bio u rasporedu za poslušati. Taj dan su mi favoriti bili isključivo Okkervil River, a sve drugo mi je bilo usputno. M. Ward čak niti to, jer nisam imao volje prije glavne atrakcije slušati "još jednog melankoličnog singersongvrajtera". No, jedna od čari EOTR-a je i da stvari ne budu onako kako ste si to u početku zamislili, pa sam se tako i ja našao na Garden stageu u vrijeme kad je počinjao M. Ward. Na stage izlazi lik u kariranoj košulji i šilterici, nalik radniku s crpke u Arizoni koji vam je došao natočiti gorivo i provjeriti ulje. A kad se uhvatio gitare, bio je to najživahniji singersongwriter kojeg sam gledao u zadnje vrijeme. Umjesto čovjeka s gitarom za mikrofonom, pred sobom sam gledao i slušao lika koji kao da je izgubio sposobnost bivanja na jednom mjestu. Svaki dio njegovog tijela micao se, a on je bio čas tu, čas tamo. Za čas mi je nepoznavanje repertoara nadoknadila opčinjujuća izvedba. Ostatak brojne publike poznavao je repertoar i nije imao mojih problema. S oduševljenjem su pozdravljali svaku novu stvar, a u potpunom miru i tišini slušali i uživali tijekom izvođenja iste. Akustična gitara, klavir, električna gitara. Jedan glas, jedan instrument bilo je ono što nam je pružio M. Ward. Pravo osvježenje (ili čak raritet) nakon solo izvođača naoružanih loopovima u dosta nastupa odgledanih tijekom festivala. A kao poseban dragulj i magičan trenutak bila je izvedba Story of an Artist, cover Daniela Johnstona, kojeg je M. Ward izveo za klavirom, a na stageu mu se pridružila violinistica/kantautorica Jolie Holland (koja je taj dan nastupala na istom stageu u ranijim satima), te se priča o umjetniku transformirala u duet od kojeg zastaje dah i trnci vam prolaze rukama. Jedan od rijetkih nastupa na festivalu koji je imao i bis zatvorila je nadahnuta obrada Buddyja Hollyja koja je ipak završila u loop snimljenom melodijom i glasom M. Warda kako ponavlja "Rave on". Ovime je nas, oduševljene, pozdravio, a meni ostavio želju za podrobnijim preslušavanjem i upoznavanjem albumskog opusa.
[ Cider ]

Cider   © Krešo

7. Junip (Mirna, Tipi Tent, Četvrtak 21:00) Tko od bendova nastupa na tzv. "nulti" dan festivala obično saznajemo u zadnji čas. Bir je pribjegao CSI tehnikama te je za bendove o kojima se špekuliralo po forumima provjerio kada i gdje su na turneji (Op. Bir: zapravo sve je riješio newsletter samog benda o UK turneji i zgodna praznina na početku iste). Sve je ukazivalo na Junip koji je u vrijeme festivala bio na UK turneji. Junip je švedski trojac koji je, nakon 5-godišnjeg hiatusa, prošle godine izdao album "Fields" i pokupio lovorike na glazbenim portalima. Zaštitni znak grupe je pjevač Jose Gonzales koji je uz Junip ostvario i uspješnu solo karijeru. U Tipi Tent smo stigli dovoljno rano, uzeli pive na šanku i zauzeli mjesto blizu pozornice. I onda je krenulo … što? … beskonačna tonska proba. Ne znam je li bilo u pitanju naše nestrpljenje pa nam je bio iskrivljen pojam vremena ili su ga stvarno satrali?!? Kada su napokon počeli, prva pomisao je bila kako Joseov glas hipnotizira i sasvim mi je jasno zašto ga je posuđivao u marketinške svrhe! Uzrokuje instantnu ugodu i osobno bih kupila sve što se reklamira uz ovakav soundtrack! Antipod Joseovom smirujućem glasu i gitari je Tobias Winterkorn koji čini čuda na orguljama/sintesajzeru i dodaje dozu histerije! Sve to uokviruju Elias Araya na bubnjevima i pridruženi član na basu i efektima. Pjesme na trenutke zvuče kao uspavanke, dok su na trenutke na rubu distorzije! Ludilo! Nisam sigurna je li cijela svirka trajala dulje od tonske probe, ali su se svakako iskupili!
[ Steve Smyth @Tipi stage ]

Steve Smyth @Tipi stage   © Krešo

8. Josh T. Pearson (Bir, Garden Stage, Nedjelja 19:00) Slično kao dan prije s M. Wardom, još jedan autor iznenadio me i oduševio svojom izvedbom i osobnom karizmom, a da mi je prijašnje poznavanje lika i djela dotičnog bilo površno. O Joshu T. Pearsonu sam znao da je neki obrasli i kosati lik s velikim šeširom koji se voli fotkati s puškom u ruci nalik kakvom ludom pustinjaku iz Teksasa. Glazba je izrazito mračna i tužna te teško probavljiva i zahtjevnijem slušatelju. Također, priča o davno snimljenom jednom albumu s bandom Lift to Experience, nakon kojeg je Joshu trebalo 10 godina da izda svoj sljedeći, solo materijal, uklapa se u sliku o pomalo nestalnoj i mističnoj figuri. Bio je to nastup koji sam htio vidjeti iz čiste znatiželje, bez da sam puno očekivao od tog pustinjaka. No, predrasude su gadna stvar, pa iako se pred nama stvarno ukazao bradati pustinjak, ono što je slijedilo bilo je daleko od bilo kakvog mračnog i komornog iskustva. Da, glazba jest mračna, tugaljiva i teška, ali sam Josh je osoba koja se uvlači pod kožu svojom neposrednom i vedrom komunikacijom između pjesama. Naglasivši kako je loš u pričanju viceva i bolje izvodi tužne pjesme, svoje je riječi demantirao urnebesnim showom u kojem je podjednako oduševljavao svojim pričama između pjesama i hipnotičnim mračnim country baladama. Već na samom početku, dok je sjedio i prebirao po žicama gitare, naglasio je kako čeka da počne kiša, jer bez kiše i njegove pjesme ne zvuče kako treba. Ubrzo je krenula "Sweetheart I ain't your Christ", za koju je rekao kako je rado izvodi u crkvama, a koja zapravo vrlo satirično zvuči kad ju izvodi jedan ovako isusoliki tip. A kad je tijekom izvođenja iste kiša stvarno i počela, Joshovom oduševljenju nije bilo kraja. "I'm so proud of myself", rekao je izrugujući se nama koji kisnemo, dok on sjedi u zaklonu stagea. Zatim je krenuo na "Woman, when I raised hell", a nama u publici nadrealnost izvedbe pojačala je bakica obučena u prnje koja je puhala balone od sapunice i slala ih u Joshovom smjeru. A da ne bi sve samo ostalo na šalama i atmosferi, treba reći da pjesme sa za sada jedinog solo albuma " Last of the country gentlemen" u živoj izvedbi zvuče opčinjavajuće moćno i tužno. Iako nije neki gitarist, već usporeno prebire po žicama, svaka nota nalazi se na pravom mjestu i u stanju je prikovati cjelokupnu publiku u nepomičnom transu. Stvarno je impresivno vidjeti s kojom lakoćom je Josh doslovce okupirao pažnju svojim tugaljivim glasom i minimalističkim pristupom sviranju, gdje svaka neodsvirana doba i tišina u pjesmi imaju težinu jaču od gromoglasne simfonije, te u potpunosti zarobljavaju vašu pažnju. Magičan nastup.
[ Phosphorecent @Garden stage ]

Phosphorecent @Garden stage   © Krešo

9. Phosphorescent (Krešo, Garden stage, Subota 16:30) Dvije komponente koje čine EOTR toliko privlačnim već smo naglasili: vrhunski lineup odabran od organizatora i prelijepo okruženje šume sa stageovima na proplancima. Mislim da treću bitnu komponentu nismo dovoljno istaknuli, a to je publika. Popodnevni set Phosphorescenta po jakom suncu došlo je pogledati više tisuća ljudi i solidno popunilo Garden Stage. Phosphorescent je nastupio solo, bez pratećeg benda, dakle samo Matthew i njegova gitara. Preusporeno i pretiho za par tisuća ljudi? Nimalo. Tišina za vrijeme cijelog seta bila je tolika da je meni bilo neprikladno slikati kako zvuk okidanja SLR-a ne bi remetio savršenu tišinu. I onda pred kraj nastupa Phosphorescent kreće svirati uvod u devetominutnu Los Angeles sa zadnjeg albuma, a meni pomisao kako šteta da nema nikoga na stageu da mu drži one krasne prateće vokale. I pogađate, u trenutku kada se trebaju uključiti prateći vokali, cijela publika se budi iz one potpune tišine i pjeva melodiju back vokala. Jedan od najljepših trenutaka EOTR-a. Magičan trenutak, rekao bi Bir.
[ Midlake @Woods stage ]

Midlake @Woods stage   © Bir

10. Midlake (Bir, Woods Stage, Nedjelja 19:00) Magičan nastup pripremao se i na glavnom Woods stageu. Zatvaranje prije zatvaranja, Midlake su bili moj headliner zadnjeg dana, jer nakon što ih vidim i konačno čujem Roscoe uživo, mogao sam samo vrludati po festivalskom dobru, eventualno pjevušeći Head home. A prije puta kući, ovi teksašani, sada već mali kolektiv od 7 članova, su nam isporučili svoju verziju americane natopljene britanskim folkom i zvukom flaute, kao što smo i mi već bivali natopljeni laganom kišicom. Kiša i pašnjaci, noć i magična svjetla na Woods stageu, nisu mogli biti bolji dekor za čuti i doživjeti nastup ovih bradonja. Fotografija u pozadini, koja krasi i naslovnicu posljednjeg albuma, a na kojoj svi sjede u druidskim haljama, samo je naglašeno podsjetila kako se nalazimo u blizini velikog sjedišta druidske mitologije, Stonehengea. Stvarno nema bolje lokacije za pogledati ih. A to kao da su i sami osjetili, jer su nam pružili svoju magiju savršenog zvuka koji plijeni bravuroznim gitarističkim dionicama i pastoralnim melodijama. Možda im se može zamjeriti malo pretjerivanja u tom britanskom srednjovjekovnom zvuku (dečki, znamo da vam se to sviđa, ali ajd' lakše malo), jer je flauta ubačena i u one pjesme u kojima nije prije bila (kao da cijeli Van Occuphanter opet žele snimiti s flautom), pa sve stvari počnu sličiti jedne drugima, ali onda band naglo krene u peto-šestominutni gitaristički jam, kao da nas želi uvjeriti da su to oni stari Midlake i vratiti iz magovskih snatrenja. A jel' Roscoe upalila? Jesam li čuo savršenu stvar? Možda, iako ne u potpunosti. Krivac tome zove se Monkeywrench, festivalsko domaće pivo, koje me potjeralo od stagea do britanske verzije Toi Toi upravo prije izvedbe Roscoe, pa sam nešto samo načuo kroz filtar žuborenja u plastičnom okruženju. Bilo je to jedno magično pišanje.
[ John Grant @Garden stage ]

John Grant @Garden stage   © Krešo

11. John Grant (Krešo, Garden Stage, Nedjelja 21:30) John Grant, nekadašnji frontmen profinjenih denverskih The Czars, dolazi na EOTR ove godine kao velika zvijezda i u završnom terminu zadnjeg dana zatvara Garden Stage. Veliki uspjeh za čovjeka koje se nakon raspada The Czars 2004. godine povukao potpuno iz glazbe. Iznenađujući povratak uslijedio je 2010. godine kada izlazi njegov prvi samostalni album Queen Of Denmark snimljen uz pomoć i pratnju teksaških Midlake koji su ga time navodno izvukli iz bankrota i osobne propasti. Queen Of Denmark se tiho pojavio u proljeće 2010. godine, npr. sjećam se rujna prošle godine kada je brojna hrvatska publika pohodila Wilco koncert u Beču i ismijavala se sa bradatim medvjedom na klaviru što je svirao kao predgrupa. U intervjuu iz tog doba John Grant govori da mu je osnovni cilj da zaradi nešto novaca na turneji kako bi si mogao kupiti odijelo za nastup i platiti zubara da mu sredi propale zube. Samo dva mjeseca kasnije britanski magazin Mojo proglasio je Queen Of Denmark za najbolji album godine i prašina koja se digla oko toga još se nije slegla. Čak je i Sale Dragaš u onom malom prostoru (svake godine sve manjem) koji dobiva u našoj dnevnoj tiskovini uvrstio Queen Of Denmark u svoj izbor najboljih albuma 2010. Pred početak nastupa zatekla me već poprilična gužva na Garden stageu i razočaravajuće prazan stage sa samo jednim klavirom na njemu. Razočaravajuće iz razloga što se John Granta uživo može uloviti u dva različita izdanja: solo nastup ili uz Midlake pratnju. Obzirom da su Midlake završili svoj EOTR nastup samo sat vremena ranije, i obzirom da je EOTR poznat po međusobnim gostovanjima izvođača, nekako smo uzeli skoro pa za sigurno da ćemo čuti John Granta u onim bogatim aranžmanima uz kompletnu Midlake pratnju. Prvi pogled na stage bez bubnjeva odmah nam je dao do znanja kako smo se uzalud nadali. Midlake su se kasnije zaista pojavili u pozadini stagea, ali samo kao promatrači koji su upijali solo nastup svog kompanjona. A John Grant je izašao na stage u Fleet-Foxes-drvosječa-like outfitu, sjeo za svoj klavir i odmah nas uveo u središte svog hvaljenog albuma sa Mraz i Easier. Moćan vokal uživo zvuči čak i uvjerljivije nego na albumu. Prvi dio koncerta bio je rezerviran za Queen Of Denmark album, a drugi dio kada je na red trebao doći stariji The Czars repertoar nažalost nisam dočekao. Bila je to nedjelja navečer i moja leđa, koja su stoički trpjela četiri dana stajanja i nošenja kamere, ozbiljno su se naljutila i inzistirala na odlasku u sjedeći Tipi Tent na Darrena Hanlona. U svađi koja je nastupila morao sam popustiti i otići sa preprepunog Garden Stagea koji je uživao u solo nastupu velikog John Granta.
[ Šuma Stage ]

Šuma Stage   © Krešo

12. Lanterns on the Lake (Bir, Big Top Tent, Nedjelja 13:30) Najveća čar svakog festivala jest u otkrivanju novih bandova, odnosno slučajno pronaći onaj jedan band koji ti je skroz promaknuo u pripremama i proučavanju programa prije festivala. Takav band pronašao sam i ovdje. Zovu se Lanterns on the Lake i dolaze iz Newcastlea. Kad me Emmy The Great potjerala od velikog Woods stagea prema Gardenu, gdje sam htio uloviti Megafaun, čudni zvuci su me privukli i zaletio sam se u Big Top šator, te ostao zarobljen u njemu. Zarobljen u čarobnoj šumi zvuka koji me nosio nekim dalekim prostranstvima van ovih u kojima se festival održavao. Zamislite krajolike iz dokumentarca Heima, dodajte im vilenjake i patuljke i blizu ste doživljaju zvuka ovog banda koji bih opisao kao Sigur Ros s dodatkom elektronike, folk americane jedne Cat Power ili Hope Sandoval. Šteta što ovaj band nije svirao na Garden stageu u neko sumračno doba dana. Nadam se da će Lanterns on the Lake postati planetarno popularni vrlo skoro, jer oni su spremni.

13. Drum Eyes (Bir, Big Top Tent, Petak 17:30) Glasan i energičan nastup rano popodne već prvog dana festivala nešto je što obećava. Drum Eyes su peteročlani eksperimentalni psihodelični kolektiv iz Brightona kojeg okuplja japanski producent DJ Scotch Egg. Postava s dva bubnjara (jedan od njih je EDA iz japanskog noise kolektiva Boredoms), hrpom elektroničkih efekata, gitara i violinom izvodi totalno oslobađajuću mješavinu stilova koji uključuju elektroniku, drone, noise i kraut rock. Skakanje, vrištanje, muzika iz videoigrica, sastavni su dijelovi kompozicija, a Dj Scotch Egg se valja po podu, skače na leđa, napada publiku krpenim pijetlom na ruci, dok bubnjevi izvode plemenske ritmove. Ovo razorno iskustvo vas totalno hipnotizira, pa dok gledate nastup ovog "broda luđaka" i vi također bivate uključeni u kovitlac obrednog bubnjanja, vriskova, šumova i psihodeličnih solaža. Nastup Drum Eyes je doživljaj koji se prepričava i koji se ne propušta.
[ Micah P Hinson @Garden Stage ]

Micah P Hinson @Garden Stage   © Krešo

14. Micah P Hinson (Krešo, Garden Stage, Petak 14:30) Znate ono kada izvjestitelji s koncerata obzirno napišu kako neki nastup baš nije bio za svačiji ukus (hintovi: Gall, Benčić, Terraneo, The Fall). Ovdje nema potrebe biti obziran, nastup Micah P Hinsona nije bio za ničiji ukus. Katastrofa. Micah je u rano popodne izašao na sunčani Garden Stage s imobiliziranom rukom, dakle bez gitare, u pratnji svog gudačkog kvarteta. Nisam siguran na čemu je bio u tako rano doba dana, ali nikako nije uspijevao složiti dvije suvisle rečenice u pričama među pjesmama. A svirka gudačkog kvarteta uspješno mu je parirala u rastrojenosti. Zašto onda uopće uvrštavam Micah P Hinsona u izvještaj? Htio bih pokazati kako nije na EOTR-u sve idealno, ali bi prvenstveno htio skrenuti pažnju na njegove albume koji su mi jedno od dražih otkrića ove godine. Naročito debut album iz 2004. kojeg i dalje evo vrtim čak i nakon ovog lošeg koncertnog iskustva. Neki Englezi su me kasnije uvjeravali da Micah ima ili nezaboravan koncert ili tragičan. Nas je nažalost zapao ovaj potonji.
[ Megafaun @Tipi stage ]

Megafaun @Tipi stage   © Krešo

15. Ostalo. Nominalno su headlineri ovogodišnjeg EOTR-a bili Mogwai, Beirut i Joanna Newsom. A svi troje su ispali iz našeg izvještaja? Razlog je i u tome što smo početni dvojac nedavno recenzirali prilikom Terraneo i Pohoda nastupa. A Joannin solo nastup na harfi kojim je zatvoren ovogodišnji EOTR? Štojaznam, recimo da nije bio za svačiji ukus. Ne znam zašto mi je pala na pamet asocijacija sa Maksmagnus princezom? Ali zato smo vidjeli još puno drugih nastupa koji su potpuno zaslužili biti u društvu ovih gore četrnaest pa ću ih ovdje barem nabrojati: Darren Hanlon (Mirnin izbor ispred John Granta), Megafaun (najsimpatičniji band festival, napeto očekujem novi album ovih dana), Laura Marling (princeza, ali prava, ovoga puta ne Maksmagnusova), Wild Nothing (Britpop je živ), Kurt Vile (moćan Neil-Young-like distorzirani nastup s akustičnim početkom i završetkom), The Fall (znate sve s Terranea), Tinariwen (hipnotizirajuće), Lykke Li (rasplesala šumu), Gruff Rhys (super zabavno), Wild Beasts (ozbiljno, najbliža usporedba bio bi Elbow), Willy Mason (wannabe Dylan), Jolie Holland (country-jazz-blues), Steve Smyth (australski Bebe Ne Vole na speedu), Dan Mangan (americana otkriće ovog EOTR-a) itd.
[ Comedy stage ]

Comedy stage   © Krešo

Epilog. Stvarno ste uspjeli pročitati sav ovaj tekst gore? Čestitamo. U završnom dijelu još malo općenitih informacija o EOTR festivalu koje nismo napisali u najavi festivala. Osnovna razlika u odnosu na opisano u toj najavi je u veličini festivala. EOTR je narastao. Svih ovih godina bio je limitiran na 5.000 posjetitelja, ove godine je ta brojka bila negdje dupla. Najbolje čuvana festivalska tajna Engleske se pročula i organizatori su se odlučili za povećanje. Glavni stage više nije prekrasan Garden, sada su nabili novi veliki Woods stage na mjestu gdje je prijašnjih godina bio kamp te na taj novi stage postavili izvođače za koje su smatrali da će privući najviše publike. Je li EOTR bio bolji prije ili sada sa više ljudi? To je kao da pitate mog starog je li se bolji nogomet igrao u vrijeme Ike Buljana i Šurjaka ili danas. Naravno da je uvijek bilo bolje prije. Ali veliku ulogu u toj ocjeni ima činjenica da smo prije bili mlađi, s više entuzijazma i oduševljeni nečim novim. Realno, EOTR nije izgubio duplim povećanjem broja posjetitelja. I dalje je zadržao svoju magičnu atmosferu. I dalje nema pijanih engleskih tinejdžera. I dalje na festivalu upoznajete ljude sa sličnim pogledima na "Life, The Universe, and Everything" te nakon festivala ostajete sa njima u redovnom kontaktu. Neke stvari su čak i bolje ove godine: novi krasan Comedy stage za stand up komičare napravljen je u dijelu šume koja ranije nije bila dio festivala. Ove godine je Comedy program bio znatno proširen, s programom sva tri dana od podneva do kasnih noćnih sati. Nama se, u tih manje od četiri dana provedena u Engleskoj, sve idealno poklopilo. Počevši od prekrasnog toplog i sunčanog vremena, što je rijetkost u Engleskoj. Uz festival uspjeli smo ugurati i dva izleta: Salisbury katedrala uz zalazak sunca i iskopine Roman Baths u rano jutro. Obje građevine daleko su nadmašile moja očekivanja i spadaju negdje u vrh moje all time liste. Čak nam je i ludi GPS kojeg smo posudili za naš put napravio uslugu. Izgleda da je bio podešen na zemljopisno najkraću rutu između aerodroma i festivala umjesto najbrže pa nas je provezao najužim cesticama countrysidea Južne Engleske kroz hrpu sela gdje nas je svakih par milja prekrasan lokalni pub zvao na pintu Real Alea. Ali dobro, ovo nije putopis nego izvještaj s festivala pa idemo ga zatvoriti sa najavom iduće godine.

EOTR 2012. Iduće godine EOTR više nije sam, pridružuje mu se na proljeće i sestrinski festival No Direction Home. Potpisnicima ovog izvještaja već su karte za oba festivala "u žepu". Odnosno u Inboxu. Sada nam predstoji napeto iščekivanje objava lineupa. EOTR ima običaj da za svaku objavu unaprijed najavljuje termin i sat, među EOTR zajednicom to su događaji ravni izvlačenju skupina Lige Prvaka. Ako dobijete želju za posjetom nekog od ova dva festivala slobodno nam se javite. Nađemo se na pivi i dogovorimo logistiku puta, zajedno smo jači. U trenutku objave ovog izvještaja karte s povoljnijom cijenom (nažalost samo povoljnijom, ne i povoljnom) za oba festivala su još dostupne na EOTR stranici.
[ Garden stage ]

Garden stage   © Krešo

zajedničkim snagama napisali i uživali:
krešo, mirna & bir

krešo // 20/09/2011

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*