Noć za pamćenje! Tko nije bio, žaliti će cijeloga života! Ovo je bio Festival zbog kojega se metal voli srcem i dušom.

Eh, ja uistinu ne znam kuda sam to gledao i kako sam percipirao satnice i raspored mada sam ga crno na bijelo isprintanog imao desetak dana prije i još sam ga ko zatelebano ćoravi mulac to popodne razmatrao organizirajući si neke poslove koje sam si zacrtao. Znao sam da cijeli program kreće vrlo rano i stalno mi se motalo po glavi da prvi bend starta u 18.45h, pa sam tako po finom pljusku, onako mokar ko mišonja stigao pred Boogaloo očekujući uobičajene gomile dugokose armade, ovaj puta prokisle kako ispijaju svoje q-packove i čekaju da 'tamo neki prvi bend' završi sa svirkom. No, kako je padala grozna kiša koja me uhvatila taman kad sam kretao iz stana, ispred kluba su me dočekali samo momci na upadu pod tendom čiji je spisak akreditacija već bio dobrano mokar i gotovo sav iskrižan. Moje ime je bilo jedno od rijetkih koje je ostalo neprecrtano. Tja, pomislio sam da su svi ljudi s medija stigli, samo da još nema posjetitelja i da će me po običaju dočekati prazna dvorana budući da je tek bilo oko 18.30h. A kad tamo, vidi vraga, pa Boogaloo je bio pun ko šipak! Sjajno me to oraspoložilo jer hvala Bogu, ova publika nije smotana gomila šminkera, trendsetera, baba s placa, nogometaša, sponzoruša, zbunjola i svih onih što ne znaju kud bi sa sobom poput onih tisuća i tisuća koje svake godine dolaze na InMusic u 21h, te za velike pare propuštaju gomile odličnih izvođača samo da bi vidjeli neke bezveznjakoviće poput Billy Idola ili Jamiroquaija. I onda saznajem da su australski MORTAL SIN već završili svoj nastup, te se počinjem gristi koji me đavo tjerao da još nešto švrljam doma oko nekih bezveznih, tj. svakodnevnih kućnih poslova koje sam ionako mogao obaviti i dan-dva kasnije. Ovako, da sam krenuo na vrijeme em ne bi nakisao, em bi pogledao bend, em ne bi upao u onu gužvu čekanja u redu za garderobu, em se ne bi sprtljao prilikom plaćanja iste koja iznosi 3kn, a ja mulac u onoj gužvi sam djevojci pružio novčanicu od ne znam niti sam koliko apoena, te je ona u sveopćoj strci držeći nekoliko šuški zapitala me koliko sam joj dao, odgovorio 'čini mi se 10 kuna'... I ona gleda, drži u ruci ono što je zadnje dobila - bile su stotke, pedesetice i dvadesetice, no desetke nije bilo. Naravno, uredno mi je uzvratila 7kn, a ja sam kasnije na šanku shvatio da sam joj dao ni manje-ni više nego novčarku od 50kn, a ona desetača sa fra Juraj Dobrilom mi se krasno nasmiješila iz novčanika. Baš sam pravi baksuz i šeprtlja da garderobu platim vlastitom zaslugom 47kn... No, kasnije mi uopće nije bilo žao. Ni najmanje. Ko ga šljivi, za ovakvu feštu bi i čašu vode platio suhim zlatom.

Jer, sve je bilo onako kako treba biti. I još bolje od onoga što se očekivalo. Sam Thrash Fest Classics je organizirani veliki europski tour koji se seli iz grada u grad (24 metropole) sa najvećim legendama žanra koje su specijalno za ovu priliku izvodile samo repertoar sa svojih najznamenitijih radova kada je thrash bio svjetska metalna roba no.1 i nije bio inficiran sa nikakvim hip-hop, nu-metal, alternativnim ili bilo kakvim drugim primjesama. Sirovi i žestoki, onakav kakav je bio u 80-im i početkom 90-ih, elem, onakav kakvim ga pamtimo u najboljim izdanjima. I sada tu više nije uopće nikome bilo važno da li je zvuk ovakav ili onakav (po meni je bio odličan), kad smo mnoge te znamenite albume i bendove u većini slučajeva slušali sa presnimljenih kaseta, posuđivali smo nadebelo ošmirglane i pohabane ploče od freakova i poznanika koji su imali i sreće i love i veza iz inozemstva da dođu do njih budući da ih u tadašnjoj Jugi, koliko se sjećam, nitko nije licencno objavljivao. Prvi bend kojeg sam gledao bio je ustvari drugi po redu, HEATHEN koji su uredno po programu startali u 18.45h. Ne toliko znameniti i razvikani dio čuvene Bay Area Scene San Francisca unatoč tome što su imali dugačku diskografsku pauzu od skoro 20 godina, na moje veliko iznenađenje su dočekani kod nakrcanog Boogalooa kao da su glavne zvijezde. Frontmena David Whitea se zadnje sjećam kao momka s dugom plavom valovitom kosom, no godine su uradile svoje; oćelavio je, nabacio dvadesetak kila viška, znatno je tromiji i ne kreće se osobito po pozornici, ali mu je zato vokal ostao moćan i razoran, a kontakt s publikom fantastičan. Jasno, audijencija je jako dobro prepoznala njihove ubojite teme sa legendarna prva dva albuma "Breaking The Silence" (1987) i "Victims Of Deception" (1991), te je fešta počela da se razvija kako se pivo sve više i više točilo. Da ne govorim o svakojakim spodobama koje su odmah nakon 2-3 stvari počele bacati pive ne samo među prve redove, nego se prolijevalo i po čitavoj dvorani tako da je prolazak kroz gomilu predstavljao sklisku opasnost, a nakon izvjesnog vremena je pod djelovao kao ljepenka spremna za postavljanje pločica... Kako god, Heathen su bili sjajni, žestoki i činilo mi se da su dali i više nego što se moglo očekivati s obzirom na njihove godine debelo zagrezle u petu deceniju. DESTRUCTION od kojih sam ustvari najviše očekivao budući da ih do sada još nikada nisam gledao, a strasno sam ih volio zajedno sa Kreatorom i Sodom, totalno su me iznenadili. Koliko god da sam se nekada kao srednjoškolac naslušao njihovih prvih albuma "Infernal Overkill" (1985), "Eternal Devastation" (1986) i strašnog debitantskog EP-ija "Sentence Of Death" (1984) sa prežvakanih i salotejpom polijepljenih kaseta, nisam mogao vjerovati da to uživo zvuči još ubojitije, moćnije, opakije i žešće! Ma brate mili, bas Marcel Schmiera, gitara Mike Sifringera i odnedavno novog bubnjara Vaavera (Wawrzyniec Dramowicz) su nevjerojatno samljeli i smoždili zvuk da ti pamet stane! Njihov thrash jednostavno ubija, skoro pa da su bili na granicama deatha, a Schmier je svoj vokalni zadatak uz to vrhunski odigrao. Imao je tri postavljena mikrofona i neprestano je tijekom koncerta šetao od jednog do drugog kako bi ga svi željni sa digitalcima, mobitelima i foto-aparatima mogli uslikati. Čovjek jednostavno nije od onih svirača-vokalista koji se zabetoniraju na jednu poziciju i onda s nje ne mrdaju sat vremena. Tri instrumenta, ali zvučala su kao da je cijela stara švapska thrash scena s njima na pozornici. Fenomenalno!!! Na kraju je Schmier tražio mosh pit, ali očigledno još nije došlo vrijeme za to. Ipak su svirali prestare stvari da bi na sveopću katarzu izazvali prve, uglavnom mlađahne redove koji se još nisu niti rodili kada su Destruction harali scenom. E, onda je došla SEPULTURA. Svašta se o njima pričalo i priča - da im nije mjesto među ovakvom ekipom, da oni odavno više nisu thrash, da je izbor repertoara osobito s albumom "Chaos A.D." preslab, da su tu trebali uvrstiti pjesme sa "Schizophrenie", da su odavno postali sranje od benda i bla, bla, bla... Ali, sve to i nije imalo puno veze kada su zasvirali "Territory", inače najsporiju skladbu s večerašnje set liste. Ma sve se raspametilo; sve su ruke bile uzdignute, svi su growlali i urlali, pivurde su letjele po zraku zajedno sa košuljama, majicama, kapama i šalovima, a bome sam vidio i da je jedan grudnjak završio na uzdignutom podestu pored Casagrandeovih bubnjeva. U principu, svi oni koji su došli zbog Sepulture kao benda koji je danas takav kakav jeste, nisu se razočarali. S druge strane, jest da to više nije niti približno onako moćan, autoritativan, žestok i značajan bend kao prije dvadesetak i više godina, te shodno tome, niti sve ove izvedene kompozicije nisu imale onu nekadašnju silinu, ali su zato kao 'pravni sljedbenik' stare firme veoma dobro dizale dinamiku koncerta. Osobito kada su u posljednjem dijelu pozvali bubnjare iz svih bendova kojima su se priključili Gary Holt, gitarist Exodus i David White, frontmen Heathena, te su odlupali improviziranu rolu kao obredni ritual u čast festivala i sve publike. Tu doduše nije bilo nikakvog cirkusiranja, ali niti ozbiljnosti, tek samo toliko da se ceremonija odvija u zabavnom raspoloženju. Meni je osobno bilo dosta blesavo sve to skupa i poželio sam izuzetno korpulentnog frontmena Derrick Greena vidjeti u izvedbama kompozicija s nekoliko posljednjih albuma, pa makar bile i one dvije obrade Ministry i The Prodigy. Ma šta da pričam, sve je to bilo super, ali iz one perspektive Paul Rogersa kao frontmena Queen ili Ian Astburyija u ulozi Morrissona u The Doors. Uglavnom, žalosno je pomalo što se takav, nekad veliki bend stadionskih proporcija sveo na prilično opskurne konture koje uspjevaju preživjeti zahvaljujući staroj slavi. Kada smo u pauzama između bendova razglabali o redosljedu učesnika, nekolicina je za EXODUS izjavila u stilu 'biti će to šećer na kraju', 'konac djelo krasi', 'šlag na tortu'... Da budem iskren, ja nisam imao pojma na šta se to odnosilo. Slušao sam ih davno u vrijeme Paul Baloffa i Steve Souze, nove albume nisam mada mi neki od njih skupljaju prašinu na polici i tek večeras sam shvatio šta sam nehotice propustio. Ludilo!!! Ova petorka s ogromnim i debelim frontmenom Rob Dukesom (u bendu je od 2005) je mašina koja praši vraški nabrijano i koncizno, te je uz sve sviračke performanse abnormalno nenadmašna u energiji, iskrenosti i kreativnosti. Nevjerojatno je to da nisu imali ama baš niti jedan feler; redovito se kod svih večerašnjih aktera moglo čuti falševa i sitnih omaški, no kod Exodus toga nema. Onda, sve te pjesme koje su večeras izvodili sa starih albuma "Pleasures Of The Flesh" (1987) i "Fabulous Disaster" (1988) još i dan danas zvuče svježe i aktualno jer se intenzitet ubojstava, smrti, perverzija i različitih gadarija u svijetu znatno povećao, a osim toga, i glazba im još uvijek ima mnogo suvremenih elemenata. Ali najviše od svega, a to je ono što nisam znao, doprinjeo je taj hiperaktivan, po samom vizualnom izgledu ružan i arogantan istetovirani debeljko Dukes koji je zahraćkao pozornicu kao saloon Divljeg zapada. Čovjek je izuzetan na sceni, nevjerojatno je pokretan s obzirom na svojih 120-130 kila, te je sposoban samo s jednim migom dići cijelu dvoranu na urnebes. Prvo je zahvalio svim bendovima, potom je primijetio da su na balkonu članovi Sepulture, pa je njima uputio specijalni aplauz, komunicirao je s publikom kao da se obraća najboljim frendovima, nekolicinu hrabrih koji su se krišom popeli na pozornicu spasio je od redara, čak ih je počastio i vokalnim rolama dajući im da zaurlaju u mikrofon poneki refren (!!!), a onda je na kraju izazvao opći kaos mosh pita, naguravanja i tumbanja koji je trajao dobrih 10-ak minuta. Svi oni željni ovakvog provoda su konačno došli na svoje, a ostatak publike koji se sklonio sa glavnog podija je bez ikakve sumnje uživao u ovom cijelom spektaklu nereda gdje je bilo padanja, klizanja, stampedo gaženja... Vrhunac vrhunca. Na koncu su pozivani i na bis kojeg nije bilo. Satnica je otkucala. Fajrunt fešte i svirke. I sad na kraju, dokazalo se i pokazalo da ponedjeljak kao koncertni dan uopće nije upitan ma da su i sjekire padale. Imao sam dojam da bi ovo upalilo istim efektom i da je festival zapoćeo u podne. Znam da su mnogi eskivirali ili ranije otišli s posla, neki su si uzeli godišnji, slobodni dan ili bolovanje jer ovako nešto propustiti samo zbog bendova, neoprostivo je. Uz ovakvu sjajnu atmosferu i svirku koju su nam podarili, ovo je bila van bilo kakvih lamentacija, metalna ekstaza 2011. u Zagrebu.

horvi // 15/12/2011