home > mjuzik > The Mediator Between Head And Hands Must Be The Heart

kontakt | search |

SEPULTURA: The Mediator Between Head And Hands Must Be The Heart (Nuclear Blast, 2013)

Posve neprimijećeno, gotovo u margini vitalnih heavy tokova, ujesen 2013. ove brazilske legende i nekadašnje svjetske zvijezde thrasha objavile su 13. studijski album i približile se definiciji svojeg imena (sepultura je na portugalskom grob). Tržišno je potpuno podbacio i priključio se sve većoj gomili nekad slavnih starina koje uspjevaju preživjeti samo na račun nezaboravne prošlosti (Anthrax, Megadeth, Motorhead, Saxon, Halford...), ali djelomice su i sami krivi za rapidan pad interesa publike. Prisjetimo se samo onog posljednjeg nastupa u zagrebačkom Boogaloo u skopu Thrash Fest Classics (12.XII 2011.) kada su uz svo dužno poštovanje bili toliko mlitavi i rezervirani kao da su došli odsvirati gažicu na restoranskoj terasi nekog hotela za 50 eura podcijenivši auditorij poput neke brdske ruralne klijentele u sod-house zemunici južnoameričke siromašne zabiti Bolivije, Perua i Francuske Gvajane odsviravši 40-to minutni set kilavo i preko volje. Da im se nakratko nisu pridružili neki članovi Exodusa i Heathena izostao bi i onaj simpatičan štimung zabave. Ako se tako postavljaju na svakoj svirci širom svijeta po relativno manjim klubovima za tisuću ljudi, onda se i ne treba čuditi što im bivši fanovi redom okreću leđa mada su njima za ljubav i odanost progutali sve one turbulentne promijene nakon odlaska braće Cavallera. Pravi bend se treba uvijek dokazivati u najboljem mogućem izdanju, pa makar svirao i za domoroce u prašumi koji osim svojih ritualnih bubnjeva ništa nikad drugo nisu čuli.

Ipak, Andreas Kisser i dalje održava bend u agoniji rasipajući publiku, ali uspjeva raditi i koliko-toliko solidne albume koji daju nekakvu nadu u bolje sutra. S ponovno novim bubnjarem kojeg smo vidjeli na dotičnom festivalu, Eloy Casagrandeom (zamijenio je Dave Lombarda ex-Slayer) nastavio je serijal radova inspiriranih čuvenim fikcijskim ostvarenjima. Nakon Danteove "Božanske komedije", Burgessove "Paklene pomarandže" i ničim osim tinejdžerskim životom inspiriranog prethodnog albuma "Kairos" (2011), novo 'nadahnuće' pristiglo mu je od prastarog futurističkog filma "Metropolis" iz 1927. godine u kome pomahnitali bogataš pokušava robotu udahnuti ljudske karakteristike. Uz neke Kisserove specifične izjave u interviewima na koje ne treba obraćati posebnu pažnju jer zna napričati štošta samo da probudi interes zaspale publike, kroz album se ustvari proteže iznenađujuće snažna ekspresija suvremenog društva i pojedinca u njemu koji se nalazi u mnoštvu konzumentskog obilja. On je prikazan kao zarobljen čovjek omeđen između virtualnog i stvarnog svijeta, religijskih (ne)tolerantnih načela i dogmi, čipiran je, nesvijesno nadgledan i nemoćan da slobodno radi, da bira i da bude neovisan. Uhvaćen je u civilizacijsku kanalizaciju, šahtu smrada i otpada s kojime upravlja mehanički kontrolirana političko-režimska svijest. Postaje dio degradirane gomile kojom se manipulira do te mjere da se bezglavo gubi u prenapućenom kaosu bez budućnosti i k tome ga, da nevolja bude veća, razori jedan katastrofalni tsunami.

Kisserovo, odnosno Sepulturino viđenje "Metropolisa" je dakako samo inspirativno i nikako uzajamno konceptualno povezano što dovoljno govori da se pokazao kao recimo 'pisac', ili bolje rečeno komentator i brutalni poeta koji nije samo stremio ka što boljoj obradi zadanog djela, već je od njega stvorio novo. Nije nikakva pogreška kada nečiji umjetnički rad krivo ili drugačije shvatite ili doživite, a imate umjetničkih afiniteta i ono vas nadahne. U stanju ste napraviti novu umjetnost i novu percepciju. Kisseru i Sepulturi treba priznati uvjerljivost usisavanja storija i slaganja stihova (što se ne može reći za njegove bivše Cavallera kolege) mada bi mu književni kritičari zamjerili ovakav način adaptacije gdje se likovi i izrazito jake teme beletristički troše bez konačnog finiša koji je čak i diletantski okončan s dvije obrade bonus pjesama "Da Lama ao Caos" u kojoj Kisser simpatično repa na portugalskom (original Chico Science & Nação Zumbi) i "Zombie ritual" (obrada Death), te apsolutno nepotrebnim osmominutnim solom Casagrandea na bubnjevima koji se svim silama trudi biti bolji i originalniji od John Bonhama - Bonza, pokojne legende Led Zeppelin. Usporedi li se ovaj njegov solo session sa "Bonzo's Montreux" (na posthumnom Zeppelin albumu "Coda", 1982), jasno se uočava zašto su Zeppelini bili toliko moćni i značajni u ritmici, a Sepultura, nažalost neprestano švrlja tražeći se u adekvatnim taktovima koji su manje-više prilično bezidejni i osim potpore i pratnje Kisserovih ideja nemaju nikakvu drugu funkciju.

Album ima bizarnu art-priču za koju postoji opravdana sumnja da je ono šačica preostalih poklonika benda uopće razumije osim što mogu komparirati stare čuvene albume s kojima su se poistovjećivali zbog brutalnosti glazbenog stila. Pronađe se i poneka tisućica onih koji u potpunosti razumiju da je Sepultura još odavno skrenula u pećinsko-prašumski art kojeg guraju u urbani prostor nakon odlaska Cavallere, ali gro nekadašnje milijunske publike to ne zanima, a i da shvaća, ne bi to osobito cijenila jer Sepultura za veliku većinu njih više nema niti približno onaj famozni kultni status kao u 90-ima.



Glazbeno se promoviraju neki novi supstrakti s thrashom kojeg ima najmanje. Kad bi ovo bio nečiji debi album idealno bi sjeo kao svježa krv s novijim i suvremenijim križancima groove i death metala između kojih se nailazi i na dvije mračne laganice - "Impending doom" s elementima sludge/dooma i iznenađujuće lagana "Grief" pod očitim utjecajima povratničkog Black Sabbath albuma. Od standardnog thrasha jedine kompletne pjesme su "The Vatican" s vrlo dugačkim sintetičkim uvodom u ambijentu euharistijskog ugođaja od čak minutu i pol, te nevjerojatno loše i neinventivno riffoidno Kisserovo nadrkavanje u bezazlenoj "Obsessed" gdje im se na bubnjevima priključio i sam Dave Lombardo. Tu se točno uočava da Kisser gubi kreativnu gitarsku spregu i skoro da je cijelu pjesmu mogao odsvirati u nekom ska/grunge fazonu s ritmom hardcore/deatha. A dvije-tri jedine moćne i svojski nabrušene pjesme moguće je naći samo na otvaranju albuma ("Trauma of war"), u sredini (groove komad "The bliss of ignorants") i pred samim koncem (singl "The age of atheist"), te sve tri zajedno iznose oko 13 minuta solidnog, ali nimalo pretjeranog uzbuđenja.



Sepultura se već drugi-treći album zaredom pokušava nametnuti novoj publici i novim žanrovima koketirajući sa stilskim zaokretima u kojima se osjeća i mnogo eksperimenata. Kolebaju se kojim putem krenuti, prisjetimo se da su na prošlom radu imali i dvije groove/industrial-metal obrade Prodigy i Ministry koje nisu upalile, a ovdje kombiniraju sve i svašta u prilično nekontroliranom izdanju, ponekad nabacanom zbrda-zdola. Repetirani riffovi, finiširanja u fade-outovima, dosta labava produkcija s potisnutim Derrick Greenovim vokalima i kontinuirana upotreba eksperimenata, pa i psihodeličnijih intervala ne koristi bendu nešto osobito jer nema izrazito moćne i hitoidne pjesme. Onakve za koje se od prve može reći da su nezaboravne.

Traže se godinama i nikako se ne mogu pronaći.

Naslovi: 1.Trauma of war, 2.The Vatican, 3.Impending doom, 4.Manipulation of tragedy, 5.Tsunami, 6.The bliss of ignorants, 7.Grief, 8.The age of atheist, 9.Obsessed (feat. Dave Lombardo), 10.Da Lama ao Caos (Chico Science & Nação Zumbi cover), 11.Stagnate state of affairs, 12.Zombie ritual (Death cover)

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 04/03/2014

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Filip Fantoni

FILIP FANTONI: Filip Fantoni (2019)

| 12/11/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Upper Structures

PAVLE MILJENOVIĆ: Upper Structures (2019)

| 07/11/2019 | jura |

>> opširnije


cover: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations

TREES OF MAINE / CONSECRATION / (THE) LESSER MEN: Twin Cities / Plava laguna / References, Reflections: Revelations (2019)

| 31/10/2019 | pedja |

>> opširnije


cover: Leaving Meaning

SWANS: Leaving Meaning (2019)

| 25/10/2019 | horvi |

>> opširnije


cover: Iz kapetanovog dnevnika

CHUI: Iz kapetanovog dnevnika (2019)

| 21/10/2019 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: The Mediator Between Head And Hands Must Be The Heart

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*