Evo čitam recenziju na Dnevniku.hr koji su me po zna koji puta preduhitrili, i priznajem da se slažem sa svakom napisanom riječi. Osim možda one koja kaže da su napravili bolju feštu nego Soulfly i Cavalera Conspiracy zajedno, ali kako kaže stara pučka srpsko-germansko-hebrejsko-grčka poslovica "o želučanima ulkusima se ne raspravlja, nego piješ čaj". Ili tako nekako. Jedva čekam Soulfy u ožujku…
A Sepultura je band koji zlata vrijedi. Nikad nisam mislio da ću nekome pridružiti tu lošu frazetinu iz školskih čitanki, ali uz ovakav koncert niti ne bojim se. Ali sam se bojao, prije početka, kako ću upravo prisustvovati obeščašćivanju svojih veselih i priglupih osnovnoškolskih dana kad su se na starom ITT-jevom krčavom kazetofonu vrtili "Beneath the Remains", "Arise" i "Morbid Visions". Ali iskreno još sam se više bojao skrnavljenja svetog pisma zvanog "Roots".
Eto, strah je utekao uplašen navalom ratničkih bubnjeva u refrenu "Dead Embryonic Cells" s albuma "Arise", i mogao sam se opustiti. Dugo je i trajao, prvo zbog toga što su prvih desetak stvari bile s novog albuma "A-lex", koji mi, iskreno rečeno, nije legao. Od Metallicinog S&M-a, čim čujem violine upali se zvono za uzbunu, padne klapna i ništa se više ne prima. Možda bih trebao još jedanput provjeriti svoju otvorenost? Jer, Sepultura ipak nije Slayer koji skoro trideset godina sviraju svoj dobri stari thrash. Svaki Sepulturin album je igralište novih ideja koje se ne moraju omiliti svakome, ali nikad nije niti potpuno napuštanje starog zvuka. Znači, progresivan band, koliko god ta riječ danas zvučala šuplje.
Dakle, nove stvari sam odlušao iz pristojnosti prema bandu koji mi je kao prištavom osnovnoškolcu pružio sretne trenutke, a sav sam se upalio sam se tek na "Cells" a još i više na "Troops of Doom" koje nisam čuo već jako, jako dugo. A masa u prvim redovima doslovce je eksplodirala, i u zrak su poletjela mnoga točena piva za 15 kuna i prolijevala se po znojnim glavama. Interesantno je bilo vidjeti glave četrdesetogodišnjaka i petnaestogodišnjaka u zajedničkom klinču. Tako šarene publike nije koro bilo na jednom koncertu.
Nakon još nekoliko novih redom su počele "Mass Hypnosis" , "Inner Self" , "Sepulnation" i ostale meni poznate stvari. Onda mi je tek postalo jasno da vjerojatno prvi put u životu prisustvujem koncertu u Boogaloou u kojem se sve jasno čuje! Da li je to moguće?! Koliko dobrih bandova je Boogaloo upropastio svojom katastrofalnom akustikom. Svaka čest Sepultruinim tehničarima! Ovom prilikom ih pozdravljam i zovem ih na jedno točeno CO2 pivo za 15 kuna i obećavam im loš burek i još gori mamurluk.
I onda za kraj, tradicionalni bis, dio "Kaiowasa", još par novih i naravno, razbijačko-duhovna himna z "Roots, Bloody Roots". O jebemtisunce, što je lijepo vidjet sve od sedam do sedamdeset sedam kad skače kao jedno od dvajstsedam!
I tako, to je bilo sve od ovih momaka iz Brazila, koje godine i popularnost nisu nimalo iskvarili. Ostatak banda ima manje tetovaža nego prosječni metalac iz Rune, ali zato je tu pjevač Derrick Green da unaprijedi imidž. Prednji razmaknuti zubi, dreadovi koji sijevaju okolo i bolesno-plave oči čine ga pojavom dostojne prekaljenog svemirskog ratnika iz Aliena. Ako ne i samog Aliena.
U najavi sam kukao kako je zadnji Cavalera (Igor, bubanj) napustio band. Neću više nikad, taman jezik pregrizo. Paulo Junior muči i mlati jadne kante kao da mu je zadnji koncert u životu. Amen!
Popeye i Sorrow nismo vidjeli. Popodnevna dremka i prijekoncertno pivo se odužilo. Jebiga.
Pa kaže, Un dos tres, URGH!
djole // 24/02/2009