Dobro je počela ova 2012. Za ljubitelje americana zvuka. Otvorili su je povratnici The Walkabouts, zatim je uslijedio nadahnut prvi nastup Wilca pred oduševljenom publikom, a zagrebačka publika sada je ponovno mogla čuti i vidjeti dobro čuvanu tajnu americana scene: Richmond Fontaine.

Ovaj bend, iz dalekih krajeva američkog sjeverozapada, Portlanda u Oregonu, postoji još od 1994., a snimili su već 9 albuma. Prvi su puta u Zagrebu nastupili u KSET-u prije tri godine. Bio je to jedan od onih nastupa benda koji malo poznaješ, ali te toliko oduševi da ih poželiš gledati ponovno i ponovno. Za razliku od njihovog prvog zagrebačkog koncerta, ovoga puta nastupili su samo pjevač i tekstopisac Willy Vlautin i gitarist Dave Harding (pedal steel, Fender Telecaster). Relativno malo publike i samo dva izvođača na stageu, na tren sam se pobojao da nam slijedi komorni nastup, koji prije odgovara Teatru &TD sa sjedenjem nego Tvornici. Vrlo brzo sam se uvjerio da će svirka biti sve samo ne komorna. Energija i glazbena strast kojom su Vlautin i Harding ispunili Mali pogon Tvornice razbili su moje strahove o tihom i komornom nastupu. Istina je i da glazba Richmond Fontaine nije nešto što skužiš na prvu loptu, nešto na što se lagano zakačiš na prvo ili drugo slušanje, već ipak zahtjeva određenu pažnju, zahtjeva neko vrijeme. Treba ući u taj svijet poetike Willya Vlautina, ali kad uđete višestruko vam se vraća sva ta pažnja i sve to vrijeme koje ste uložili. Kada uđete u taj svijet, osjećate se kao u filmu ceste, kao u Wendersovom "Paris, Texas". Priče su to o običnim ljudima koje život šamara na razne načine, gubitnicima koji lunjaju okolo. Obični životi uvijek stvaraju najveće drame. Ovim koncertom Richmond Fontaine poveli su nas na svojevrsni road trip kroz američke pustare, prvenstveno kroz njihov recentni album "The High Country". Kao i sam album, i ovaj je koncert bio priča, svaka pjesma poput pripovjetke, poglavlja u romanu. Storytelling kao glazbeni podžanr. Willy Vlautin vrlo je afirmirani pisac, a kritičari su ga čak već i opteretili usporedbom s Raymondom Carverom, Johnom Steinbeckom, pa čak i Bobom Dylanom. Bez puno promjena intenziteta, svirka ovog dvojca potrajala je skoro dva sata. Uz dosta kontakta između benda i publike, a i poneku pošalicu, čuli smo impresivnu nisku pjesama, uključujući, uvjetno rečeno, hitove Capsized, You can move back here i Post to wire. Na samom kraju su nas Vlautin i Harding počastili i jednim svježim, toga jutra napisanim instrumentalom. Nakon skoro dva sata svirke uslijedilo je i neformalno druženje s publikom uz potpisivanje cd-a i Vlautinovih knjiga. Willy Vlautin objavio je do sada tri romana (Motel life (2007), Northline (2008) i Lean on Pete (2010)), a uskoro se očekuje i ekranizacija romana Motel life. Zanimljiva činjenica, koju nikako ne mogu odvojiti od ovog koncerta, jest da je istog tog četvrtka u Zagrebu gostovao poznati američki pisac Johnatan Franzen. Tako je Zagreb u jednoj večeri ugostio dva velika američka suvremena pripovjedača. Kakva večer u našem gradu!

terapija // 25/03/2012

> vidi sve fotke // see all photos