Dobar je rock koncert poput dobrog krimi romana - prepun je živopisnih likova, sadržajem vas drži prikovanog na mjestu do samoga kraja gdje vas obično zaskoči nekim iznenadnim obratom, a okus whiskeya, prašine i krvi još dugo vremena ne možete obrisati sa bubnjića svojih ušiju.

Takav je bio i koncert "napisan" u Ksetu prošlog četvrtka, s tim da se ovdje iznenađenje dogodilo već na samom početku. Naime, predgrupica kul imena The Holy Wreck, banda sastavljena od tri frajera koji na prvi pogled nemaju niša zajedničko osim činjenice da sviraju zajedno predvođena omanjom vokalisticom mišjeg lišca i isto takvog imena, Eileen Rose, priredila nam je pravi mali country'n'roll šou kakvog se nebi posramio niti jedan prljavi, zadimljeni, znojem aromatizirani teksaški honky tonk bar. Samo što je na glavama publike u Ksetu, za razliku od one u Teksasu, bilo "less big hats", kako je to veselo primjetila Eileen. Jedini kome je glavu krasio kaubojski Stetson bio je gitarist/violinist Joshua Hedley, pravi mali hillbilly medvjedić djetinjeg lica obraslog gustom crnom bradom i brkovima, odjeven po jedinoj modi koju kauboji priznaju - u kariranu košulju, naramenice, izblijedjele traperice i čizme na špic. On je čovjek očitih suprotnosti, jer što drugo reći za osobu koja tako izleda a svira na staroj akustičnoj gitari s koje nam jedina naljepnica skromno poručuje da je on poet (pjesnik), osobu koja će potpuno istetoviranom podlakticom obrisati znoj sa najnevinijih zelenih očiju s ove strane Rio Pecosa, čovjeka koji glasom koji zvuči kao da maže šljunak na crni kruh za doručak otpjeva možda najljepšu, a zasigurno, upravo zbog njegove izvedbe najupečatljiviju pjesmu te večeri, laganicu "Dead Flowers" od Rolling Stonesa? Mile mi majke, kad je onako kaubojski počeo zavijat refren "Take me down little Susie, take me down…" dlačice na rukama su mi se naježile! No, nije on jedini koji je publici pružio ugodu kako za uši tako i za oči. Muški (većinski) dio publike pogledima je vjerno pratio svaku kretnju stasom malene ali glasom moćne Eileen koja je sigurno koračala pozornicom u velikim smeđim čizmama i plavoj haljinici što joj je, namjerno ili ne, padala preko ramena otkrivajući tetovažu na desnoj nadlaktici i tako podigla razinu testosterona u klubu sve do šarenih lampi na stropu. Osim što nas je svojim glasom provela lepezom osjećaja od melankolije do sreće, gospođica Rose je poput divlje pank princeze vitlala gitarom na bržim stvarima (među kojima se našla i obrada White Stripesa) i nježno milovala klavijature na onim laganijima, a u stankama između pjesama svojim je šalama i pričicama zabavljala publiku. Uistinu, rođena performerica! Ne smijemo zaboraviti niti trećeg člana ove šarolike trupe, "legendu" Richa Gilberta, visokog, štrkljastog, sijedog gospodina sa velikim crnim, štreberskim naočalama na nosu i telecasterom u ruci, odjevenog u, bar meni, najzanimljiviju (i najsmješniju) kombinaciju te večeri, koja je uključivala veliku bijelu košulju sa još većim okovratnikom ispod kojeg se zlatila velika kopča, crveni prsluk, traperice i, pogađate - špičaste čizme. Yeeehaw! Usprkos smiješnom izgledu, njegovo gitarističko umijeće nije nimalo smiješno. Naprotiv! Cijelim nastupom suvereno je baratao svojim instrumentom, a najviše se raspištoljio u posljednjoj pjesmi kada je, ponesen atmosferom i kojim Hoegaardenom, odpičio solažu zbog koje sam na trenutak pomislio da sam na koncertu Iron Maidena! Da je bila iole dulja i divljija iskakala bi iz cjelokupnog nastupa benda poput crnca na skupu KKK-a, ali stari se Rich ipak na vrijeme obuzdao. Nekoliko je stvari odsvirao sjedeći za instrumentom kojeg posjetitelji zagrebačkih klubova rijetko imaju prilike vidjeti - pravom pravcatom pedal steel gitarom. Specifičan limeni zvuk te gitare na nogama na kojoj je čak i velkim bijelim slovima ispisano ime njena vlasnika (kič à la USA) savršeno se uklopio u zvučnu kulisu za skladbe Eileen Rose, a zajedno sa zvukovima ostalih instrumenata i autohtonim izgledom samih glazbenika doprinio je stvaranju iluzije pravog nešvilskog honky tonka usred Zagreba. Eileen Rose i The Holy Wreck bili su pravo malo, slatko iznenađenje večeri. Još samo da sljedeći put bude više velikih šešira!

O glavnom sastavu večeri, portlandskom Richmond Fontaine-u, barem što se izgleda tiče, ne mogu toliko pisati kao o njihovim prethodnicima; četvorica su to sredovječnih muškaraca, pomalo šmokljasto odjevenih, koji su se neopazice popeli na binu dok je većina publike još bila ispred kluba, pušila i razmjenjivala dojmove o Eileen i kompaniji. Iako lider benda (u radnoj knjižici mu još stoji i romanopisac) Willy Vlautin uživa skoro pa kultni status u Americi, svojim držanjem na pozornici to ničim ne odaje. Polužmirećki, lagano hrapavog glasa Willy je otpjevao svoje pjesme u kojima su sakupljeni svi demoni njegove, ali i općenito američke prošlosti i sadašnjosti, pjesme koje pjevaju o gubitku i boli, tuzi i nesreći, ali koje istodobno služe i kao lijek protiv takvih stanja. Dok smo putovali soničnom autocestom koju su pred našim očima tu večer gradili momci iz Richmond Fontainea sretali smo likove poput Lonniea, Ruby i Lou u pjesmi "Lonnie, Ruby & Lou", bezimenu djevojku iz "Boyfriends", gubitnike iz "Two Alone", ili smo jednostavno mogli zatvoriti oči i zamišljati da se vozimo pustinjama Arizone u ogromnom roza Cadillacu uz instrumentalne skladbe poput prekrasnog, calexicovskog "El Tiradita". Većina odsviranih pjesama bila je sa novog albuma "We Used To Think The Freeway Sounded Like The River", no našlo se tu i stvari sa preostalih sedam albuma. Prema reakcijama publike, čini mi se da nakon sat vremena svirke nitko nije otišao kući nezadovoljan, iako je bilo pojedinačnih zahtjeva za ovom ili onom stvari - jedna je djevojka čak Willyju pokušala objasniti da svira onu "give me boilermakers!" na što joj je on, vidno zatečen odgovorio da to nisu svirali već dobrih šest godina pa neće niti sad. Sve u svemu, uigran i siguran nastup, pomalo ziheraški i po špranci, bez velikih iznenađenja (za to su se pobrinuli The Holy Wreck), Willy i ekipa isporučila nam je upravo ono što smo od njih i očekivali - izvrsne priče umotane u fine melodije mjestimice začinjene glasnijim, istrzanim gitarističkim upadima, kao stvorene za večer mirne kontemplacije i samopropitivanja. Ksetovci su mogli biti malo dosjetljiviji, pa su uz jeftinu Žuju i Tomislav i izvrstan Hoegaarden trebali posluživati i čaj i tople domaće kolačiće ili barem domaćica kekse jer bi time atmosfera na koncertu bila potpuna. Ono, baš taman!

nenad lukač // 26/10/2009