Rundek je neka moja sasvim osobna priča, koja je kao takva postala i tradicijska i u trenutku kada mi se učinilo da će tradicija prekinuti i da će godina proći bez Rundekovog koncerta, objavljeni su koncerti u VIP Clubu.

Najprije dva, a zatim i dodatna dva zbog velikog interesa. Mene je put nanio na posljednji, četvrti koncert u nizu, nakon što je Siro popratio drugi. Vip Club je nešto noviji koncertni prostor u kojem se za ovu priliku smjestio Rundek Cargo Trio s jednim drugačijim konceptom začinjenim kabaretskom crticom. Ograničenost kapaciteta kao i cijena ulaznice dali su dozu ekskluziviteta ovom nizu koncerata, ali u intimnom prostoru i pri neposrednom kontaktu s publikom Rundekova glazba u potpunosti dolazi do izražaja. Kada ju doslovno možemo opipati, osjetiti tada je u svoj svojoj punoći. Prepun je bio Vip Club, prigušena svjetla, okrugli stolovi između kojih se i Trio smjestio na pozornici u ulozi domaćina večeri. Darko Rundek doista svaki put svojom ležernošću uspije postići taj dojam da je domaćin svake svoje svirke. Tako je bilo i u subotu. Kako je i sam Rundek primijetio, publika je bila bliža njegovim godinama za razliku od prijašnjih dana i to je upravo ono što ukazuje na kvalitetu i mjesto koje je Rundek zauzeo na sceni.
Sam koncert je na neki način bio kao skica. Skica u kojoj se može pogriješiti, ispravljati mijenjati, nadopunjavati i oduzimati. U duhu skiciranja, čuli smo neke potpuno nove pjesme koje su još uvijek u nastajanju, neuvježbane i nenaučene u potpunosti, od kojih mi je upečatljiva ostala "Šaka vitamina" svojevrsna oda instant pristupu rješavanja problema ironizirajući današnje društvo. Ipak, okosnicu ovog trodijelnog, trosatnog koncerta činile su skladbe s posljednjeg albuma "Plavi avion". Na Plavom avionu kojeg je izdao sa Cargo Triom ogoljena je glazba lišena suvišnih zvukova, instrumenata i aranžmana dovedena do same svoje esencije. Na tom tragu Rundek nastavlja svoje putovanje te brusi svoju poetiku praćen u savršenoj sinergiji s Isabel na violini i multi instrumentalistom Dušanom Vranićem Ducom na svemu što čini njegov mali orkestar. Fascinantan je zanos i lakoća kojima Duco majstorski jednom rukom svira harmoniku , drugom prebire po klavijaturama, nogom udara def te prati Darka na vokalu, dok se zvuk Isabeline violine provlači i zaokružuje čineći sve zajedno poseban i osebujan zvuk i stil. Cargo Trio upotpunjuje repertoar starijim skladbama prilagođavajući ih novim, stilski jednako obojenim aranžmanima. Od Ene koju smo čuli uz pratnju ukulelea, koji se jednako tako ističe svojom jednostavnošću stavljajući melodiju u prvi plan preko "Ja bi mog'o da mogu" i "Ruke" do "Ljubav se ne trži" i "Za šaku rubalja". Publika se pridružila pjevušeći i ispod glasa, pazeći da ne naruši sklad i suptilnost izvedbe. Iznova smo odvedeni na glazbeno putovanje bez strogog rasporeda dopuštajući skretanje s puta. Rundekovim narativnim crticama, Duco se svojim dosjetkama uklapa kao puzzle, preuzimajući ravnopravno ulogu vođe puta.

Čuli smo nadahnute, savršene i gotovo kontemplativne"Sanjala si da si sretna", zatim "Znak", "Plavi avion" da bi ovu trodijelnu priču u četiri slike završili sa nikad ranije izvedenim "Highlanderom". S obzirom da je ovo bila posljednja slika tog niza, koji se nizao dan za danom, ostaje dojam da se Trio malo istrošio što ipak nije umanjilo njihovu izvođačku snagu i umijeće za stvaranje čarobne atmosfere koju smo podijelili u subotu.

edi // 16/04/2012