Za koncert Marka Lanegana, već pri najavi koncerta iskazalo se prilično zanimanje, pa je uskoro iz najavljenog prostora NKC Parka, koncert prebačen u veći prostor dvorane Pauk na "Savi". Rijetko se koji glazbeni posjetitelj Zagreba može podičiti da je rasprodao koncert i to par dana prije koncerta, a to se upravo dogodilo Marku Laneganu.
Ovaj četrdesetosmogodišnjak na sceni je već preko 25 godina, a u raznim se inkarnacijama pojavljivao kroz grunge, alternativni rock, blues ali i elektroniku, pa svakako može skupiti dosta interesnih skupina koje ga mogu slušati ili gledati kroz razne prizme. No, svakako je najpoznatiji po radu u perjanicama grungea SCREAMING TREES i rockerskim QUEENS OF THE STONE AGE. Osim toga, ovogodišnji, sedmi po redu studijski solo album više je nego dobro prihvaćen i od publike i od kritike, pa možemo reći da nam je Mark stigao u naponu snage. S druge strane, zbog njegovih općepoznatih problema s nedozvoljenim supstancijama ko zna da li ćemo ga imati prilike ponovo vidjeti uživo.
Mark Lanegan © edi
Iz tih razloga i dvorana Pauk bila je premala za sve koji su ga željeli i čuti. Za ovu turneju skupio je i respektabilnu sviračku skupinu koja se sastoji od dvojice gitarista, basista i bubnjara, a koji redom sviraju i imaju i svoje višemanje solo karijere. Kako je to postao običaj u zadnjih par godina, umjesto "pravih" predgrupa, prije zvijezda večeri "zabavljaju" nas članovi pratećeg benda sa svojim bendovima ili solo projektima. Ovo "zabavljanje" je u velikim navodnicima jer čini se kako oni ne muče samo nas nego i sami sebe.
Creature with the Atom Brain © edi
Tako je bilo i te večeri. Prve dvije predgrupe u stvari bili su solo izvođači
Duke Garwood i tzv.
Lyenn. Obojiica su bili predosadni za to večer. Jedan je pokušavao biti nešto između Jeff Buckleya i Syd Barretta, a drugi sve isto samo u blues štimungu. Treća predgrupa jedina je zaslužila biti predgrupa te večeri.
CREATURE WITH THE ATOM BRAIN belgijski su bend, koji svira bazični rock s psihodeličnim primjesama, a sama aluzija naziva benda na Roky Ericksonovu pjesmu govori više od riječi. Oni su bili pravi uvod u ono što nas je čekalo nešto kasnije.
To nešto kasnije dogodilo se uskoro i to s većinom CWTAB benda i
Mark Laneganom ispred sebe. Zarolali su moćno s Gravedigger's Song i uveli nas u psihodeličnu blues priču u kojoj smo glavni akteri bili mi u publici, svaki u svojem filmu. To nije muzika u kojoj možeš uživati zajedno s nekim oko sebe, nego se zavući u svoju ljušturu, ufurati se u svoj film i krenuti na putovanje s Markom i društvom.
Mark Lanegan Band © edi
Koncertni repertoar sastojao se od dobrog dijela pjesama s novog albuma, uz neke starije standarde i obrade Screaming Treesa (Black Rose Way), Queens of the Stone Age (Hangin' Tree) i čini mi se Smoke Fairiesa (Devil in My Mind). Iako je materijal s novog materijala neosporno kvalitetan čini se kako su starije pjesme (Hit the City, Wedding Dress, Resurrection Song) pobrale veće aplauze, pa se tu možda može i tražiti razlog, čini mi se preblagog oduševljenja publike u odnosu na zanimanje istih vezano uz koncert.
Iako je regularni kraj koncerta odrađen s tri odlične nove pjesme (Ode to Sad Disco, St Louis Elegy i Tiny Grain of Truth), mlaki pljesak natjerao je članove benda da se brzo vrate i odsviraju bis, koji je bio stvarno vrhunski. Dvije žustrije pjesme Hangin' Tree i Methampetamine blues trebale su po meni izazvati oduševljenje i dovesti ih još jednom na stage, no to se nije dogodilo. Očekivao sam i neku "happy birthday" pjesmicu u ponoć, ali ni to se nije dogodilo. Vjerojatno to ne bi ni pasalo u ovu totalno mračnu furku, međutim, taman bi se nešto sladunnjavo trebalo dogoditi da mi do kraja podigne rezultat večeri.
Mark Lanegan © edi
Sve u svemu, ne mogu pričati o razočaranju od strane benda, jer i Mark i prateći bend su stvarno vrhunski glazbenici koji ne ostavljaju mnogo za kalkulacije. No mogu reći da sam djelomično razočaran publikom koja je u Pauk nahrupila u velikom broju, no čini se kako je mnogima bilo bitnije vidjeti kako izgleda Mark a ne kako to zvuči, pa se mnogi nisu ni potrudili zapljeskati ili zazviždati nakon svake pjesme. O zvuku u Pauku već se godinama priča pa ga ja neću komentirati.
pedja // 26/11/2012
> vidi sve fotke // see all photos