Monster Bash je novi njemački festival koji se održao 26. - 28. travnja ove godine na dvije lokacije: u Munchenu i Berlinu. Čim sam došao do informacija o lineupu, odlučio sam se zaputiti u Munchen na prvi dan jer takvo nešto ne smije propustiti netko tko živi na takvim headlinerima festivala (Rise Against, Pennywise, Millencolin, Less Than Jake) plus 12 ništa lošijih bendova.

Cijena ulaznice s naknadom 50 eura, smještaj riješen kod prijatelja koji je nekad davno pisao za terapija.net, novci za ostale potrepštine skupljeni. Sve bi bilo fino njemački precizno da ulaznica nije zakasnila i dočekala me u sandučiću tek prvo jutro nakon mog povratka kući. Brzom intervencijom uredništva portala i prepuštanjem svoje press karte od strane Banovca, kojem sam zahvalan do kraja života, uspio sam uštediti dodatnih 50 eura i živciranje. Kako je bilo? Da se vratim negdje na prošli petak oko 11h ujutro... Nakon 40 minuta vožnje, što U što S - Bahnom, uz upute prvog čovjeka na kojeg sam naišao (student židovskog podrijetla koji me smjestio u SSSR, a na izjavu da dolazim iz Hrvatske, odmahnuo rukom i ustvrdio da smo "same shit"), stigao sam do lokacije festivala. Ulaz se otvarao točno u podne tako da sam imao vremena malo razgledati okolne industrijske hale, studentski dom, lokalni nogometni klub i naći prvu i jedinu trgovinu (1.5km udaljenosti). Kao i u ostatku grada, domaći jako dobro pričaju engleski pa tako i sami zaštitari na ulazu. Čim sam spomenuo press, uputili su me do organizatorovog punkta gdje sam bez problema preuzeo svoj upad. Problem konačno riješen!

Pošto je bilo kojih sat vremena do početka svirki, izašao sam pred ulaz pričat s ljudima. Tako sam upoznao Thomasa, 36-godišnjeg punkera koji je došao ovdje samo zbog švedskog benda AC4. Na njegovu preporuku, nakon piva - dva, otišli smo pogledati ih. Uvijek je zanimljivo otkriti i koji novi bend kojeg dosad nisi imao prilike gledati. Zenith se tek popunjavao, ali su dečki imali finu podršku. Vokal se našalio kako mora pričati gluposti između pjesama jer imaju 16 minuta glazbe, a ostalih 14 mora nekako iskoristiti nakon čega je dobio aplauz. Uglavnom, hc/punk bend, sastavljen od bivših članova Refused-a, otprašili svoj set vrlo brzo i to je to.
Tek sam tada shvatio kako sam propustio prve bendove. Moram napomenuti da mi se to često događa, ali s vremenom sam se pomirio činjenicom da na festivalima ne stigneš sve vidjeti i čuti. Pogotovo na festivalu koji se održava u dva prostora (veća dvorana Zenith i manji Kesselhaus), a bendovi počinju točno u minutu po rasporedu koji je namješten tako da se i kod prebacivanja iz jedne u drugu dvoranu nađeš na drugoj ili trećoj stvari idućeg benda. Pošto je bilo sat vremena do nastupa Less Than Jake-a, dao sam si truda obići merch prostor i malo pogledati skate kontest koji se održavao čitavo poslijepodne. Moram priznati kako sam prvi puta doživio da čitavo vrijeme puštaju Maidene, Metallicu i ostale takve bendove kao glazbenu podlogu. Na ulazu u merch prostor dočekali su me odmah štandovi PETA-e i Sea Shepherd organizacije. Mnogo info materijala, dosta skup merch (20 eura razlike u cijeni hoodija naspram bendovskih), ali vrlo zanimljiva ekipa mladih ljudi koji su spremni popričati sa svakim i fotkati se za uspomenu. Znam da mnogi ljudi imaju svašta za reći za i protiv takvih organizacija, ali tko voli, nek izvoli! Barem sam ja takvog mišljenja. Ulaskom u prostor za merch, imao sam osjećaj kao da sam u predvorju nekog hotela. Štandovi poslagani u krug, parket i miris dima nečeg što nije duhan. Opuštena atmosfera, ljudi kupuju kao da je besplatno (da,to je EU i takav standard). Rise against i Flag su imali svoj zasebni prostor (teško si objasniti zašto). Zadržao sam se malo duže kod štanda A Wilhelm Screama jer su me se dečki sjetili s jedne od prijašnjih svirki. Veoma zabavni i jednostavni ljudi! Onaj miris koji sam spomenuo maloprije je dolazio od njih. Ray, njihov booker i merch guy, polako se ufuravao u festivalsko raspoloženje...
Trkom natrag u Zenith na Less Than Jake. Njih sam propustio par dana ranije u Tvornici tako da sam im se s razlogom veselio. Nakon deset godina izdaju novi album, vratili su se na Fat Wreck i dalje se zabavljaju. Nekad davno sam bio upoznat s njihovim radom i ovo je bila dobra prilika prisjetiti se malo. Bend koji u 16h natjera oko 1.000 ljudi na ples, ustvari je jako dobar bend! Koliko se god trudio ne primijetiti, moram reći da zvuk nije bio predobar. Da li je to do ton majstora ili nečeg drugog, ne znam, ali i za mene koji nije sa sluhom na ti, ponekad je truba bila preglasna pa se na idućoj stvari vokal nije čuo i slično. Nadao sam se boljem na idućim bendovima.

Čim su momci završili, prebacio sam se u Kesselhaus na Nations Afire. Njih sam imao prilike gledati na prošlogodišnjem Punk Rock Holidayu u Tolminu gdje me se baš nisu dojmili. Noviji bend sastavljen od dva člana Ignita, bivšeg gitariste Rise Againsta te bubnjara Death By Stereo. Sviraju svoju verziju melodičnog hardcore/punk rocka. U nekom sam intervjuu pročitao kako su htjeli svirati nešto drugačije od svojih matičnih bendova i moram reći da u tome uspijevaju. Laganije, ali opet žestoko, vrlo bučno i dobro primljeno od publike. U Tolminu su ljudi izgledalo nezainteresirano dok su ovdje pjevali stvari s bendom što je pokazalo kako dečki polaku uspijevaju u tome da ispromoviraju bend kroz svirke, a ne na račun stare slave. Čak sam se i potrudio poslušat album po povratku i mogu reći da nije loše! Pošto me žeđ natjerala na pauzu, odlučio sam otići do dućana dok sam čekao svog stanodavca Nikolu da završi s poslom i pridruži mi se. Nažalost ili na moje veselje, propustio sam The Story So Far (koje su mi frendovi preporučili nekoliko puta prije festivala) jer sam objašnjavao mlađahnim Nijemcima, koji su došli samo zbog Rise Againsta, da svira još dobrih bendova i da bi ih mogli pogledat. Uobičajene spike oko Hrvatske; more, naši bendovi, a i vjerska i politička situacija (wtf?!) odužile su se tako da sam doslovno uletio na sam izlazak Millencolina na binu. Počeli su sa "Farewell my hell" i odmah pokrenuli publiku. Šveđani predvođeni basistom/vokalom balkanskih korijena Šarčevićem doslovno su napravili show od 50 minuta. Kao prvo, jako dobro odabrana setlista! Uz hitove poput "No cigar" iz PS igre THPS2, "Fox", "Black eye", "Penguins & polarbears", našle su se stvari s albuma snimljenih još devedesetih: "Bullion", "Domestic subway". Posebno me iznenadila "Happines for dogs" koja je po meni među top 3 MC stvari ikad, a često zapostavljena u live izvođenju. Spomenuo bih i dobar zvuk (tu sam shvatio da je do tonca), komunikaciju s publikom, izmjenu nekoliko bannera pozadi pozornice. Vrhunska atmosfera i bend festivala po meni. "Swedish style - it's good for you! ;)" Izašli smo van predahnuti, ali taj je predah značio propuštanje Flaga ili bolje izjavu Nikole: "Volim ove reunion turneje nove postave benda!" nakon jedne odgledane stvari. Nekako su nam pive iz dućana bolje sjele u tim trenucima jer smo bili škrti dati 10 eura za dvije točene pive. EU standardi, njemački mentalitet to dopušta, ali balkanski očito još uvijek ne.

Tako smo se oko 20:30 zaputili u Kesselhaus odgledati AWilhelm Scream. Gledao sam ih već previše puta u zadnje 3 godine, mrvicu mi čak i dosadili. Razlog? Bend je godišnje valjda 250 dana na turneji i nikako da izdaju novi album. Prema Rayevim riječima ranije, izdat će ga ovo ljeto jer pregovaraju s izdavačem. Publika se raspametila na njihov energični i brzi nastup, pogala je polovica dvorane, ali nekako sam imao osjećaj da je sam bend zakinut nastupom u toj manjoj dvorani. Ma da znam da je njima najveći gušt otprašit set u klubu pred stotinjak ljudi. Provjereno u Osijeku lani. Izveli su i dvije nove stvari te me time uvjerili da nastavljaju tamo gdje su i stali - još brži i melodičniji. Pola sata brzo je prošlo i taman smo uletili na Pennywise u sad već skoro puni Zenith (cca 3.000 ljudi). Što reći osim - Jim is fuckin' back! Imao sam ih prilike vidjeti dvaput, ali sa Zolijem Teglasom na vokalu. Protiv tog čovjeka nemam ništa, dopao mi se, ali ovo je ono što sam od mnogih ljudi čuo - pravi PW! Neizostavni Fletcher sa svojim komentarima između pjesama se malo ponavlja iz nastupa u nastup, ali sve dok je setlista bazirana na albumima koje su izdali prvih 15 godina postojanja, nijedan njihov fan se neće žaliti! Činjenica da je "Fuck authority" "najnovija" stvar koju su izveli, a izveli su 17 stvari, govori kako je taj bend potpuno posvećen fanovima i znaju što ljudi najviše vole. Redale su se tako "My own way", "Unknown road", "Same old story", "Living for today", "Pennywise" i sl. Također treba spomenuti kako bend slavi 25 godina postojanja i imam osjećaj da su jači nego ikad. Fletcher je to nekoliko puta napomenuo i prokomentirao Jima sa: "He's back 'cause he's fuckin' good!" Razmirice riješene, a fanovi mogu uživati bez kvocanja "kako to više nije to". Što još reći osim puno poganja, dizanja srednjaka u zrak na spomen autoriteta, obrade Nirvanine "Territorial pissing", gostovanja već dosta pijanih članova Millencolina na obradi "Stand by me" te neizostavnog "Bro hymn" za kraj? Napomenuti da zvuk nije bio loš - to svakako. Za kraj, izašli smo van u preveliku gužvu, nekako došli na red za šank, dali 10 eura za 2 pive i vratili se u prepunu dvoranu. Rise Against je ne tako davno otvarao za Pennywise i bendove tog kalibra, a sad svi oni otvaraju koncerte za njih. Meni nezamislivo, više cijenim prijašnje navedene bendove, ali mainstream radi svoje. Ljudi obožavaju taj bend, što je dokazala prepuna dvorana i pjevanje svake stvari iz petnih žila. U publici nisu samo bili tipovi poput mene već i ušminkane cure, djeca, a i pokoja starija duša, da naglasim. Šarolika publika, šarolika setlista, bazirana na zadnja tri albuma ("Collapse", "Re-education", "Long forgotten sons", "Satellite","Survive"...), s akustičnim "Hero of war" i "Swing life away" koje je Tim sam izveo. Iznenadila me "Heaven knows" sa Revolution per minute, a za "Give it all" na bisu sam nekako i očekivao da će svirat. Nastup su završili sa oduženim "Savior" te nas nakon sat i 20 minuta pozdravili. Propustio sam ih prije par godina u Zagrebu, nekako su mimoilazili festivale na kojima sam bio, ali na ovome sam došao na svoje i s njima. Scenski nastup im je odličan, nikako nisu statični, ali bili su preglasni. Takvi koncerti ne mogu biti tihi, nemam ništa protiv glasnog, ali na nekim stvarima se nije moglo razaznat gitare od tolike buke. Nakon 15 sati čiste zabave i odličnih bendova preostalo nam je samo vratiti se do stana. Vozeći se Munchenom, zapitao sam se kad će konačno i kod nas takve stvari doći na svoje. Da klinci mogu kupiti majicu omiljenog benda bez problema ili ogromne carine, da plate upad i imaju za koje pivo uz to. Veoma široka tema za razmišljanje i raspravu. Moram reći da se divim organizatorima naših festivala jer znam koji su to napori. Možda i gospodin Linić dođe pameti pa makne onih 25% na ulaznice i ne otjera tu vrijednost koju imamo. Društveni život nisu samo kafići sa cajkama i nogometne utakmice. Nešto ima i u tim festivalima. Kad se već voziš sveukupno 1.200 kilometara da bi vidio svoje omiljene bendove...

filip // 03/05/2013

> vidi sve fotke // see all photos