Kiša koja je gotovo neprestano padala čitav dan ranije, te tokom tog jutra sve do sitnih popodnevnih sati omela je ne samo veliki dio publike u namjeri dolaska na nulti dan InMusica, već i same organizatore koji su satnicu onih najranijih svirki morali pomaknuti za pola sata. Pozornice se uslijed kišurine nisu uspjele pripremiti na vrijeme, tehničari, roadiji i majstori za same bine, cerade i ostalu infrastrukturu su trčkarali preko lokvi blata i vode, pentrali se po pozornicama, pričvrščivali sve što se može u slučaju novog potopa biblijskih razmjera, no na sreću do toga nije došlo. Pa tako nije pala niti jedna kap kiše, ali je vrijeme bilo vrlo loše, puno tmurnih oblaka sa znatnim padom temperature što se posebno osjetilo u večernjim satima kada su bili potrebni ne samo dugi rukavi već i jakne. Vrlo slično vrijeme bilo je prije tri godine kada su na istom mjestu, također nultog dana kao headlineri svirali Alice In Chains. Sjećate se one hladnoće, blata i vodurine?
Uz loše klimatske prilike na koje se čovjek još može kako-tako prilagoditi ako se pošteno obuće i donese prikladnu zaštitu (kabanicu, jaknu, gumene čizme, topliju odjeću), ipak je najveću nevolju predstavljalo dugotrajno čekanje u ogromnim redovima od po cirka sat i kusur vremena na najnoviju novotariju našeg ministarstva financija - fiskalne račune. Umjesto dosadašnjih bonova kojim se kupovalo piće i hrana, sada su uvedeni računi s kojima se podiže tražena roba. Međutim, problem kod ovakvog ogromnog kontigenta publike koji je nahrlio tek iza 20h jest u tome što za jedan takav račun treba čekati barem 20 sekundi i to za samo jedan artikl. A da potrošač ne bi stajao po nekoliko puta u redovima, mahom svi su si uzimali 3-4-5-6 (pa i više) željenih artikala smatrajući da će, primjerice pivo ili neko drugo piće uzimati na mahove kao što je to slučaj bio s prijašnjim bonovima. Kad dođete na šank ili neki drugi pult preuzeti robu s plaćenim računom, šankeri i poslužitelji vam isporuče sve što se na tom fiskalnom računu nalazi. U šusu dobijete recimo 5 piva i šta sad s njima??? Da ih sve odjednom okrenete u sebe ili da ih podijelite? Ili da ko' mulci čekate da vam ishlape ili, pak, da za svako piće ponovno idete u red i čekate novih sat vremena... U principu, ja sam odustao od bilo kakve cuge na ovaj način plaćanja. Jako je loš sistem za publiku i moglo se vidjeti brdo nezadovoljnih lica u svim tim dugačkim redovima, pa su tako mnogi posjetitelji dobar dio večerašnjih koncerata proveli na tim dugotrajnim čekanjima i propustili bendove koje su željeli vidjeti. Ne znam kako uopće riješiti ovaj problem koji je ogromna nevolja u ovoj prilici...
Kao što rekoh, prva svirka je startala s pola sata zakašnjenja. Kao i lani, ovog nultog dana su odmah bile ponuđene dvije pozornice - Main i World stage na kojima se izmjenjivalo ukupno 11 izvođača, a bilo je naravno i mnogih popratnih sadržaja koji su s programima kretali uglavnom s prvim sumrakom ili između zbivanja na ove dvije glavne pozornice, a neki su startali tek poslije ponoći.
O tome da prve bendove gleda šačica ljudi iz godine u godinu ne treba više niti napominjati. Svi oni imaju jednu te istu sudbinu da sviraju za svoje najvjernije prijatelje i one rijetke posjetitelje, a kako je publika pristizala, mahom su svi čekali u tim vražjim redovima na fiskalne račune. Ah, šta ćeš...
ACHROMATIC ATTIC, mladi zagrebački četverac su otvorili InMusic na Main stageu i dobro zapržili žestokim indie-rockom na engleskom jeziku. Frontmen i gitarist Dino Seferović po boji vokala asocira na Valdeta iz The Orange Strips, no svirka im je vrlo nabrijana na britansku suvremeniju indie-garažu (otprilike Arctic Monkeys) s dvije kompaktne gitare, bubnjevima i specifično posebnim basistom koji u svojem povremenom funku naprosto kida žice. Ostavili su odličan dojam.
Achromatic Attic © horvi
Na World stageu (manja pozornica) prvi su zasvirali
THE ANSWER, mnogoljudni bend sastavljen od 8 ili 9 članova među kojima su i dvije lijepe djevojke na pratećim vokalima. Za svaku pjesmu tumbaju postavu, no u principu imaju po 2 klavijaturista i 2 gitarista s time da ponekad reduciraju ovaj live set prilagođavajući zvuk soul-funka u optimalno komercijalne sfere. Tekstovi su na engleskom jeziku i učinilo mi se da su neki inozemni bend budući da je glavni vokalist (kasnije sam saznao da se zove Michael Brown) ispočetka brbljao na engleskom. A i samim imageom podsjeća na mulata (možda čak i jeste), no kasnije je progovorio i na vrlo čistom hrvatskom.
The Answer © horvi
Vrativši se na Main stage ostao sam prijatno iznenađen gdje su zafrljili
DOSH LEE. Nisam ih gledao pune 3 godine (ili još i više?), no oni su danas jedan sasvim drugi, daleko bolji bend. Žestoki su, majko mila ko' oni RHCP s konca 80-ih, u stil ubacuju sve više hardcore i metal elemenata (pa i folk zafrkancija), a frontmen je sve bolji i bolji. Odlično se adaptirao na ovoj velikoj pozornici, neprestano je bio aktivan animator spreman da obori tisuće ljudi, ali džabe kad je u publici bilo jedva stotinjak duša. Kasnije su im se pridružile 3 djevojke na pratećim vokalima kao minimalistički kontrast prilično grubom, pa čak u nekim trenucima i pravom metalskom hip-hop growlanju. Uglavnom jako dobro i iznenađujuće.
Dosh Lee © horvi
Onda se išlo ponovno na World stage gdje su svirali meni nepoznati makedonski
CONQUERING LION iz Tetova, ovaj puta u reggae/dub maniru. Klavijature, konge, hipnotički basovi, naglašen plesni ritam, te frontmen koji uz vokal na engleskom svira i trombon. Osim što njeguju stilski klasičan profil, znali su i zaružiti poneku žesticu poput Stillness, te su nešto jačim ritmovima bliskim hardcore-reggae/dancehallu uspjeli rasplesati nešto veći broj posjetitelja.
Conquering Lion © horvi
Prvi pravi feedback kad se ona najranija publika uspjela dokopati tih fiskalnih računa u vrijeme dok još nije bilo onoliko dugačkih redova koji su se počeli stvarati kasnije, uslijedio je izlaskom australskih
AIRBOURNE. Hard/heavy momci su zaprašili svoju autorsku verziju AC/DC rokačine s prepoznatljivim nabijenim riffovima i katkad predugačkim solažama. Iza sebe na pozornici su imali čak po 12 pojačala za svaki instrument, tj. ukupno 48 komada Marshala!!! Vođa, glavni pjevač i gitarist Joel O'Keeffe u poderanim hlačama (s razdrapanim koljenima) bio je iznimno raspoložen za svakojake vragolije, bacanja na koljena, neprestane interakcije s publikom, a u 3-4 navrata si je razbio i limenke piva u glavu. Pokazali su pravi grubi i sirovi performans kakav se i očekuje od benda ovakvog profila. Zabavni do daske, zagrijali su u prohladno predvečerje, a kroz jedan kraći O'Keeffeov solo izlet mogle su se čuti i reference "Paranoida".
Airbourne © horvi
O
STEALING SHEEP, mladim britanskim djevojkama koje su otočki mediji nahvalili na sav glas može se reći - kukuriče pevac, skočio na panj, a kud dalje - ne zna se. Jest da je zanimljivo poslušati jednu-dvije njihove pjesme, no svaka daljnja predstavlja repetiranje jednog te istog šablona. Osim simpatičnih soprano glasića, dakako u pop varijanti, ove tri cure naprosto razbijaju svaki koncept pop pjesme. Počnu s jednim obrascem, nastave s drugim, onda de-kompozicijskim manirom razbiju strukturu, pa se do kraja iste traže u potrazi za skladom često pribjegavajući psihodeliji, folku, afro elementima ili nečim sasvim desetome. To u principu zgodno funkcionira kroz pjesmu-dvije, no čitav koncert takvog miš-maša Cocteau Twins, The Raconteurs izmješanog s Bow Wow Wow i šarolikom lepezom utjecaja s redom vožnje koji ide samo u jednom smjeru da se zaustavi nagurano u optimalnih 4-5 minuta zvrzlanog indie-progressiva počelo je nakon 4-5 pjesama da se pretvara u dosadu. Koliko su im iz početka pjesmice bile zanimljive za mlađu indie publiku koja je pomalo i skakutala po blatnjavoj tratini, toliko su istovremeno i postajale sve zamornije. Na koncu se velika većina preselila pred Main stage gdje su svi očekivali Kele Okerekeja i Bloc Party.
Stealing Sheep © horvi
Tek nakon što su
BLOC PARTY odsvirali prve tri pjesme u kojima su se elegantno napozirali fotografima, moglo se uočiti da je količina publike počela poprimati klasične InMusic razmjere. Veliki travnjak se solidno popunio audijencijom, bend je šibao sve svoje znane hitove s dance-rock nabojem retrospektivnog post-punka, sve više ruka je bilo u zraku i atmosfera je konačno dolazila do svojeg usijanja. Pao je mrak, a odlična rasvjeta i mnogobrojni svjetlosni efekti su došli do punog izražaja. Kele je bio ugodno iznenađen prijemom, u više navrata je hvalio publiku, Zagreb i InMusic, te premda je vođa velikog benda, ipak se moglo uočiti da oni još nisu posve ovladali zahtjevima velike pozornice. Još uvijek ima tu nesigurnosti u sebe same, no što se svirke tiče, tu nije bilo nikakvih kalkulacija. Svirali su profesionalno odmjereno s ponekim sitnim izletom u elektroniku i pošteno prezentirali svoje sviračko umijeće.
Bloc Party © boris štromar
Možda se i više očekivalo od njih, barem od Kelea, ali za prvi susret sa publikom u Zagrebu može mu se tolerirati sva ta suzdržanost i britansko indie glumatanje potištene, a ipak ugodno iznenađene zvijezde. Drugi puta će valjda biti daleko sigurniji u sebe...
Bloc Party © boris štromar
Nezahvalnu dužnost zadatka u vrijeme kad su Bloc Party svirali, imali su talijanski
A TOY'S ORCHESTRA na World stageu čiji je vođa Enzo Moretto rekao da potpuno shvaća sve one koji uživaju na Bloc Partyiju. Ova talijanska petorka se očito maksimalno pripremila da iz arsenala izvuče najadekvatnije kompozicije u kojima se čulo svačega - od pravog alternativnog rocka sve do popa neprekidno se mijenjajući na instrumentima gdje jedostavno nisi znao tko će skočiti na koju poziciju. Malo je klavijaturist pomagao bubnjaru, pa je malo Ilara D'Angelis sjedila za jednim, pa za drugim setom klavijatura, pa je tresla udaraljkama, pa pjevala, pa je basist prešao na gitaru, a onda iskočio šesti član na gitari i tako redom...
A Toy's Orchestra © boris štromar
Vrlo su zanimljivi u tim svojim transformacijama postave, te bi ih valjalo pogledati u cijelosti prvom prilikom. Naravno, ja sam se kao i većina vratio na Main stage da otpratim Bloc Party do kraja...
A Toy's Orchestra © horvi
U međuvremenu je na World stageu nastupao
FRENKIE koji je najveću posjetu imao netom nakon što su Bloc Party završili koncert. Sam Frenkie je bio presretan što se okupilo par tisuća ljudi pa je za tu priliku izveo set najpoznatijih hitova. Inače, imao je DJ-a i još jednog vokalistu, a njegov tvrdokorni oldschool pristup očito još uvijek ima veliki broj poklonika unatoč činjenici da gotovo sve vodeće zvijezde domaćeg hip-hopa prakticiraju živu bendovsku svirku. Malo sam ga pogledao i onda brzo trk na glavni događaj večeri...
Frenkie © boris štromar
IGGY AND THE STOOGES su odmah od prve bacili u vatru "Raw power" i naelektrizirali atmosferu do usijanja. Pošto sam stajao prilično daleko prativši sliku samo preko video zidova, moram priznati da u prve tri pjesme nisam skontao samog Iggyija. Vjerojatno je zbog fotografa neprekidno bio u mraku, te nije bio u vodećim kadrovima na ekranu, no kad je foto-session (prve 3 stvari) završen, obasjala su ga svjetla - pa on je gol do pojasa, a mi se, mama mia gotovo smrzavamo! Dobro, okey, nismo cvokotali, ali nije baš bilo niti prijatno stajati na prohladno vlažnoj vjetrometini gdje je hladnoća dopirala i ispod tople odjeće.
Iggy and the Stooges © boris štromar
A onda zna se - kad je počela "Fun house", pozvao je sve na pozornicu. I svi valjda iz prvih redova, koliko god da ih se moglo nagurati i koliko su im to redari dopuštali, popeli su se na binu i skakali, vrištali, plesali, a neki su se uspjeli i zagrliti ili rukovati sa Iggyijem. Nastala je opća ludnica na pozornici gdje se stiskalo pa valjda 100-200, a možda i više ljudi. Stvar su okončali urnebesnim krešendom gdje su skoro The Stooges polomili instrumentarij. James Williamson i Mike Watt su svoje gitare doslovce silovali hoblajući ih po pojačalima, a Steve Mckay je svojim saksofonom rastezao ove orgije čekajući da se fanovi povuku s bine.
Iggy and the Stooges © boris štromar
U danjem tijeku koncerta slijedio je klasičan The Stooges opus prošaran sa svim najznačajnijim hitovima i nekolicinom novijih skladbi iz povratničke faze albuma "The Weirdness" (2007) i "Ready To Die" (2013). Naravno, nisu izostale legendarne "I wanna be your dog", "No fun", "Search and destroy", pa i "Penetration". Iggy je bio u potpunom izdanju jednog od zadnjeg istinskog r'n'r manijaka, još je uvijek u dobroj kondiciji, često je silazio među publiku, te mada sve vidnije tetura uspjeva ispoljiti sav neandertal kojim se proslavio tokom pola stoljeća karijere.
Iggy and the Stooges © boris štromar
Na bisu su izašli sa serijalom pjesama između kojih su se pronašle "Your pretty face is going to hell", "Louie, Louie" i najnovija "Sex and money". Poštena svirka i sjajan Iggyijev nastup, nema šta. Ostatak večeri nisam pratio, no na repertoaru su bili Radio Aktiv kao posljednji bend na World stageu, te još cijeli niz DJ programa po okolnim destinacijama.
Sve u svemu, ovaj nulti dan je uz nešto skromniju posjetu zbog prohladnog vremena ponudio odlične bendove i svakako najbolji scenski performans u Iggyijevoj izvedbi.
horvi // 25/06/2013
> vidi sve fotke // see all photos