Prošle godine jednu večer zujao sam internetom jednostavno tražeći neku novu mjuzu i zalutao na sajtu meni veoma dragog Real World Records labela. Tu i tamo sam znao zaviriti na njihov sajt u nadi da će se point na interaktivnoj karti pokazati i negdje blizu naše, ako već ne u našoj državi. Kad pogle vraga, jedna mala crvena točkica nalazila se i na području Istre. Bili su to Portico Quartet koji su trenutno bili usred turneje i nastupali na prošlogodišnjem, prvom izdanju Dimensions festivala. Kako se pak svake godine pojavi neki novi festival, u nekom trenutku desi se i da nemam baš previše informacije oko samog koncepta i glazbene ponude, no otkrivši kakvu glazbu sviraju Portico Quartet i kojom veličinom (čitaj veoma malom) fonta su bili spomenuti na plakatu, pomislio sam kako je ovo nešto sasvim novo i savršeno pokriva neko sasvim drugo glazbeno područje nego je to kod nas uobičajeno. Novo otkriveni bend mi se veoma dopao, no na festival nisam uspio otići makar sam već samo na osnovi njih bio spreman zaputiti se prema Štinjanu.

Ove godine kad mi je na mail stigla najava o tome kako na opening koncertu drugog izdanja festivala nastupaju uz Mount Kimbiea, Andrewa Ashonga i Bonobo, datum se ucrtao u kalendar jer ovakva se poslastica ne nudi često. Uz sva stajanja putem do Pule, stigli smo taman negdje na početak nastupa skupine Andrewa Ashonga. Britanskog producenta koji je prošle godine debitirao za detroitski house label Sound Signature, i sa pjesmom Flowers sa netom izdanog EP-a osvojio nagradu za ''Track of the Year'' na Gilles Peterson's Worldwide Awards-ima. Nastup za čije sam vrijeme najmanje upijao ono šta je dolazilo iz zvučnika jer mi je sam izvođač bio veoma slabo poznat, dijelom i zbog toga jer su na ogromnom stejđu svi zajedno stajali jedan pored drugoga i tako zbijeni ostavljali dojam kao da ne znaju što bi s tolikim prostorom, a pomalo i zbog još nesplaslog uzbuđenja da smo se konačno dostavili tamo i da partijanje tek počinje. Kad se pitam jesu li svirali dotični hit s EP-a, što vjerojatno i jesu, osobno to sa sigurnošću ne mogu tvrditi, no unatoč nekoj kombinaciji soula, funka, i pomalo laganog housea, nisu se doimali kao da to izvode sa lakoćom i samim time na sebe privukli manje pozornosti nego što to možda zaista i zaslužuju. U nekoj drugoj prigodi i ambijentu, bolje bi pasali. Pauza i na bini se već nalazio londonski elektro dvojac Mount Kimbie. Aktivni od 2008. godine, iza sebe imaju dva izdanja od kojih je jedno još uvijek vruće, a isto kao i prethodni album iz 201o. godine, pokupio je odlične kritike na nekim veoma zvučnim web portalima. U startu su djelovali puno slušljivije makar ih kao niti Andrewa Ashonga prije ovoga nisam puno slušao, na onaj iznimno močan sound zvučali su veoma dobro. Bez obzira što je ovakvo nešto uz ponešto znanja i smisla moguće izvesti gotovo samo uz pomoć Fruity loopsa, taman su nekako pasali. Veoma minimalističke i ponekad repetirajuće melodije isprepliću se sa dubstepom, minimalom, pa čak poprimaju i neke post-rock teksture. Nešto preko sat vremena i nastup je bio okončan a nakon 20 minutne pauze na pozornicu dolazi, gle čuda ponovno londonski, Portico Quartet. Iza sebe imaju četiri studijska izdanja od kojih je zadnji Live/Remix izdan ove godine. Kako to ipak na neki način nije ''punokrvni'' album unatoč tome što u pakiranju dolaze dva cd-a, sasvim dovoljno mi je bilo i ono što su izveli. Mix prva tri izdanja kroz koja se proteže puno ambijentalne atmosfere začinjene sa podosta jazza na čiji je ritam ponekad nemoguće ne zaplesati. No koliko god su im neke pjesme izrazito melodične i veoma lijepo zaokružene, istovremeno ulaze i u razne improvizacije, ponajviše od strane saksofoniste i s te strane sastav su koji iziskuje pažnju da bi se osjetila čarolija koja stoji iza svega. Žao mi je bilo što neke osobne favorite nisam uspio ćuti uživo, no sama činjenica da sam ih uspio pogledati i to pogotovo u ovakvom ambijentu, bila mi je već dovoljna za ispunjena očekivanja postavljena prije odlaska u Pulu. A ono najbolje tek je slijedilo. Bonobo, iza čijeg imena stoji veoma aktivan britanski dj i producent Simon Green, čiji je zadnji peti po redu studijski album izašao a čak prijevremeno i procurio ove godine. Za potrebe snimanja zadnjeg albuma skupio je svu silu glazbenika pa smo tako na ovom nastupu uživali u svojevrsnom malom orkestru. Troje gudača, troje duhača, gitaristi, elektronike na par frontova, a sve to bilo je zaokruženo predivnim vokalima troje tamnoputih diva. U trenutcima kada bi na pozornici nastupali u gotovo kompletnom sastavu od ukupno 13 glazbenika koji su se tokom njihovog nastupa našli na steđu, zvučali su zbilja fenomenalno. Studijski zvuk nije uspio dočarati ovakvu punoću i čaroliju koju su bili u stanju proizvesti kad bi se poigrali violinama i brass sekcijom. Na licima svakog od njih vidjelo se kako su ovome pristupili krajnje profesionalno i unatoč tome što ponekad takve situacije mogu ispasti sasvim suprotno i djelovati statično i na samu publiku, ovdje je bilo sve samo suprotno i većinu nastupa proveo sam gotovo u prvom redu upijajući sve što je dolazilo sa stejđa. I makar im je sam nastup trajao gotovo dva sata, sve se svelo nekako prebrzo. Izveli su većinu materijala sa zadnjeg albuma ''The North Borders'', kao i svojevrstan best off prethodnih izdanja i s time je okončao i njihov nastup. Godilo je za kraj večeri poslušati malo specifičnog britanskog downtempo zvuka, pogotovo kad je većina toga bila odsvirana uživo na instrumentima. Makar daleko od žestine koju su npr. u stanju pružiti Massive Attack prilikom live nastupa podsjetili su me upravo na njih iz razloga što se baš tu može vidjeti ogromna razlika kod live izvođenja pjesama sa npr. albuma Blue Lines ili Protection koje tek tada dosegnu željenu dimenziju. Sve u svemu, koncert koji ću dugo spominjati kao neko mjerilo prema ostalima. Na povratku za Zagreb popričao sam sa prijateljem kojeg sam sreo na koncertu, a koji se s istim busem vraćao natrag, kako je ova večer u biti bila pun pogodak. Čak sam se pribojavao kako bi mogao izgubiti i mjesto u busu pošto niti kartu niti rezervaciju još nisam kupio, no izgleda da sam se prevario, jer oni koji su se sa ovog koncerta vraćali u zg, moglo se nabrojati na prste i izgleda da ovaj nastup nije ''provaljen''. Možda i bolje jer sam barem imao mjesta u busu, no kako god bilo, ovo je bio nastup sa trenutno veoma aktualnim i aktivnim izvođačima kojima su svima unazad godinu dana ili tek nedavno izašli novi albumi, i trenutno je ovo bio ''the place to be''. Na ostatku festivala na žalost nisam mogao ostati, no kako je krenulo sa organizacijom i pozitivnim odnosom domaćih i britanskih organizatora, ovi festivali mogu se kretati samo u pozitivnom smjeru, i imamo zbilja sreće što nas radi šačice ljudi posjećuju ovako jaka i aktualna imena. Čak i nevezano za bilo kakve glazbene pravce, već općenito.Stoga, Britancima palac gore, a onima koji nisu došli a mogli su, palac dole.

mario m. // 07/09/2013

> vidi sve fotke // see all photos