Uz jedan rasprodan koncert, dodan je još jedan termin dan kasnije na istom mjestu (izvještaj pisao Vedran), no premda je bilo najavljeno da je po večeri u opticaju samo 500 ulaznica, činilo se da je u Vintageu bilo barem dvostruko više posjetitelja. Gužva, gaženje po nogama, laktarenje u proboju do stejđa i nazad, poneka psovka u prolazu, razlivena piva i latentna opasnost da razbijete nos sebi ili nekome drugome u potrazi za dva pedlja slobodnog prostora...
Goribor su u svojem standardnom klupskom izdanju (dvije gitare, laptop, bubnjevi i vokal) priredili kolaž pjesama s jedina dva 'službena' albuma, te čitav nastup snimali audio i video za predstojeće live izdanje koje će se na tržištu pojaviti nakon studijske produkcije. Naravno, naglasak je bio na posljednji album "Evo je banja", tako da su neki stariji favoriti nestali sa set liste. Uostalom, u proteklih desetak zagrebačkih koncerata dovoljno smo ih se naslušali, pa nije stoga potrebno da repertoar live albuma ima iste ili slične play-liste kao "Zagreb KSET 02.10.2006." (2007) i "Purgeraj, video DVD" (2010).

Snimke će vjerojatno biti cakum-pakum jer se svirka idealno poklopila sa klupskom potražnjom i ponudom Vintagea. Dugotrajne gitarske solaže od po pola kilometra uvijene u psihodeličan dekor (psihodeličniji no inače), te konstantno klasičan repetativni plesni ritam živog bubnjara uz obaveznu matricu s basovima koji su više naginjali ka funku stvorili su fleksibilno-elastičnu infrastrukturu za razne metamorfoze njihovih dobro znanih pjesama. Zvučno i stilski su varirali od popa, trip-hopa i kraut rocka sve do prljavog garažnog i distorzijama nabijenog rock-bluesa kakvog su predstavili na, po meni najboljem tonskom nastupu na InMusicu 2011. kad su svirali paralelno s Arcade Fire i imali impozantu količinu publike.
Aleksandar je i dalje ostao u svojem profil-gardu mantrajući teške, mučne, depresivne i morbidne tekstove na pragu samoubojstva i psihičke destrukcije. Njegova duboka poetičnost ovaj puta je došla do potpunog izražaja djelomice zahvaljujući i sjajnom razglasu, no one dugačke gitarističke psycho seanse su još dodatno kumovale tom nihilističko-mračnom lirskom dekoru u kojem je St ubacio poneki oštar, glasan i hrapav krik utapanja u ambis vlastite bitke s demonima prošlosti i turobnog rata rehaba kurentne stvarnosti tražeći optimizam u depresiji i beznađu.
Nije potrebno nevjernim dušama tumačiti zašto je Goribor toliko popularan kad ionako ne shvaćaju težinu njegove poetike s onu stranu života; oni je nisu nikad percipirali mada su je možda doživjeli ili je još uvijek proživljavaju. Već više od desetak godina St čvrsto drži da je umro 2000 i neke, a možda i prije. A ovo što ga održava na životu jest njegov poetski duh utjelovljen kroz pjesme "Ko sam?", "Bez", "Burle", "Kiša", "Uzalud se budiš", "Početka", "Ljubavi moja", "Sjajne niti", "Prati i ćuti"...

Sloj po sloj nanizan je splet živog umiranja, vapaja i očajnog hvatanja za poneku slamku spasenja. Nadahnuti obred koji ostavlja samotni i skrušeni dojam individualne torture koja ne prestaje. Publici idealno za pratiti tuđu muku, St-u samo satisfakcija za trnoviti hod po rubovima realnosti. Drugačije od one koja ne zna što je apstinentska kriza nastala nakon cold turkey. Borba za životom i dalje traje.

horvi // 24/09/2013