home > koncert > Nick Cave & The Bad Seeds @ Hala Tivoli, Ljubljana (SLO), 25/11/2013

kontakt | search |

Nick Cave & The Bad Seeds @ Hala Tivoli, Ljubljana (SLO), 25/11/2013

Mirno-bučna rapsodija za sedmoricu veličanstvenih i rasprodanu dvoranu

Sukladno dvorani u kojoj se koncert dešavao, u našoj ekipi se desila hokejska izmjena u zadnjim minutama igre - naime, kolega Bir je sudnog dana, samo par sati prije odlaska u Ljubljanu, umjesto na autocesti završio u langeti, pa sam ulogu reportera preuzeo ja koji sam trebao fotografirati koncert. Odnosno, prvu pjesmu, jer Nick Cave ima još strožu politiku oko fotografiranja njegovih nastupa od drugih izvođača te veličine koji dovoljavaju barem tri pjesme. Samo šačica dozvoljenih fotografa nije nažalost uključivala i dolje potpisanog, tako da će ovaj izvještaj biti samo tekstualne prirode - mutne fotografije s telefona neću objavljati, jer ne bi bile pošteno prema vama, a ni prema izvođačima, pogotovo Nicku, koji su tu večer izgledali naprosto sjajno.

Par minuta prije 20 sati na pozornicu izlazi američka pjevačica Shilpa Ray sa svojim indijskim harmonijem zbog kojeg njen četrdesetominutni nastup daje novu definiciju pojmu one man benda (odnosno, one woman benda). Nepravedno bi bilo reći da su sve njene stvari zvučale jednako u žamoru popunjavanja dvorane i iščekivanja glavnih zvijezda večeri, ali sigurno je da bi njen nastup puno bolje zaživio u intimnoj atmosferi maloga kluba.

Točno u minutu se gase svijetla i pravi show kreće i to s prekrasnom laganicom "We No Who U R", kao da nam njome simbolično žele reći da nismo svi skupa prvi puta zajedno. Dakako, znano je da ovaj karizmatični australski pjevač i publika na ovim prostorima već desetljeća njeguju sjajan odnos, čemu svjedoči i popriličan broj publike iz okolnih zemalja - osim domaćih posjetitelja, te očekivano puno ljudi iz Hrvatske, čulo se i ljudi iz Austrije i Madžarske, a upoznah i ekipicu koja je potegnula iz Njemačke da vide svojega idola. Koji je sa svojom pratećom skupinom, osam godina nakon što je sa "solo" projektom (i trojicom članova Loših sjemena) oduševio publiku u Križankama (kao i u Zagrebu), eto ponovno u Ljubljani, i to u okviru promocije zadnjeg albuma "Push The Sky Away". Nažalost, Hala Tivoli nisu karizmatične Križanke, ali o prodaji svih ulaznica na tribinama (što je značilo da neki gledaju pozornicu direkt sa strane i često ne vide baš puno), nedostatku toaletnih prostora na istočnoj tribini (doduše, ne znam kako je na zapadnoj) i samo jednom malom šanku na kojem se pred početak koncerta Bad Seedsa gužvala velika hrpa ljudi (mobilnih prodavača napitaka koji bi hodali po tribini i prodavali pića nije bilo, ali je bilo prodavača kokica(!), kao da smo u kinu ili na kakvoj utakmici), radije ne bih. Možda je za porazmisliti, obzirom na Nickov status ovdje, o nekom većem prostoru slijedeći put?

Koncert se nastavlja s predstavljanjem odličnog zadnjeg albuma još jednom sjajnom laganicom, "Jubilee Street", koja sa završnim bučnim krešendom i skakajućim Warrenom Ellisom na violini daje naznaku onoga čemu ćemo prisustvovati večeras. A to u svakom slučaju nije koncert starijeg izvođača koji će rutinirano izvoditi svoje hitove, ne brigajući se za publiku, o čemu malo docnije. Obzirom da sam ovo ljeto već vidio nastup Cavea i njegovih The Bad Seeds na Bažant Pohoda festivalu, više manje mi je bilo znano što nam slijedi večeras - Nick je već u prvoj pjesmi skačući na postavljene stolove i ogradu ispred bine raspametio prve redove u publici, no to je bio tek početak.

A energični, kakav drugi bi uostalom i mogao biti, "Tupelo", je raspametio i ostatak dvorane, pogotovo one fanove koji preferiraju ranu fazu našeg Nikole, kako su mu par puta doviknuli iz publike. Crvena svjetla na pozornici donosi i "Red Right Hand", a davanje ruke publici tijekom izvođenja te pjesme joj u momentu daju jedan novi, sjajni kontekst. Tu su i pošalice sa publikom i tekstom pjesme ("Still got that shitty camera? / He'll get you new one"), čega smo bili svjedoci više puta. Zapravo je cijeli koncert bio jedna sjajna glazbeno scenska predstava, s Nickom ne samo u glavnoj ulozi na pozornici, nego vrlo često na ogradi pred publikom, a nekoliko puta čak i na njoj! Kao fotografu, neću ni spomenuti koja mi je bila muka gledati taj sjajan prizor, a bez fotoaparata u ruci, ali ajde, njemu i njima se svašta oprašta... Prateća šestorka, iako u pozadini i s naizgled malom ulogom prateće skupine velikog showmana uvjetno rečeno alternativne glazbe, je sjajan skup glazbenika i likova, od kojih po svojoj "ludosti", najviše dakako prednjači spomenuti Warren "Grinderman" Ellis koji je osim violine, večeras svirao i flautu i gitaru.

Ritam se malo smiruje još jednom novom i još jednom sjajnom pjesmom, "Mermaids", na kojoj kada prva bendovska linija (George Vjestica, Conway Savage i Warren Ellis) doda svoje prateće vokale, onda se ježe dlake na rukama. Slijedeća,"The Weeping Song", ostavlja, očekivano, iste u jednakom položaju. Borbeni poklič "I wanna tell you 'bout a girl!" je uvod u noisersku "From Her to Eternity" na kojoj dobivamo i mali performans s izabranim članovima publike. Da sve skupa ne bi prerano eksplodiralo, usporavaju ritam s "West Country Girl" s "The Boatman's Call" albuma - jedina stvar na koncertu koja me se nije ništa posebno dojmila, što ne znači da je bila slaba, već govori koliko su ostale bile fenomenalne.

Zanimljivo je bilo vidjeti raspon publike u rasprodanoj dvorani, koja je sadržavale mlade tinejdžere koji se glazbeno tek oblikuju (a neki su došli i s roditeljima), dok već potpuno oblikovanih starih rockera i rockerica, koji se Cavea sjećaju još iz Birthday Party faze. Naravno, nije falilo ni onih koji ga poznaju ponajviše po duetu s Kylie Minogue, a njima je nekako ponajviše bila namjenjena "Into My Arms", na kojoj su došli upaljači, mobiteli i zborno pjevuckanje. Pitao sam se samo što su isti mislili ako su slušali tekst slijedeće, fenomenalne "People Ain't No Good", ali to nije bila večer da se dijelimo na "njih" i "nas" jer smo na koncu konca, svi došli ovdje uživati. I svi smo dobili svoj dio koncerta, svoje hitove, svojega Nick Cavea.

Lagani set na klaviru je završio s "Love Letter", a onda krećemo opet na nove komade - genijalna "Higgs Boson Blues" s hipnotičkom Warrenovom gitarom, glasnoća se pojačava i dok Nick zapjeva "I'm driving my car to Geneva", pade mi na misao da umjesto Ženeve, sada i tu Nick kaže Ljubljana, strop ove male dvorane bi se vjerojatno srušio od oduševljenja. Ali on nije takav izvođač, on ne treba takve ponekad jeftine trikove i na kraju krajeva, od njega to niti ne očekujemo. Zato pa se on ponovno, po tko zna koji put, spusti nad prve redove, uzme nečiju ruku i položi ju na svoja prsa, taman na stih "Can you feel my heartbeat?". Uf...!

Prearanžirana "Mercy Seat" kreće lagano i skoro unplugged, a završava mantrično žestoko i jedan je od brojnih osobnih vrhunaca ovog, po mnogo čemu, jednog od koncerata godine, sada već ne sumnjamo u to. Dovoljan je samo moćan bas samozatajnog kulera Martyna P. Caseya kao uvod u eksplozivnu "Stagger Lee" da tvrdnju iz prošle rečenice potpišem odmah na mjestu, istog trenutka. U toj i inače sjajnoj pjesmi s ubojitog (namjerno odabran pridjev) albuma "Murder Ballads", dobivamo najbolji mogući presjek ovog koncerta, točnije njegovih glasnijih dijelova - Nick skače poput ludog Elvisa, pjeva, vrišti, flirtuje s publikom, skače po njoj, glumi likove iz pjesama, dok bend kulerski drži cjelokupnu konstrukciju, koja na momente eksplodira u kakofoničnoj buci, da bi se u slijedećem momentu sve skupa sjajno vratilo u znanu pjesmu. Da o dodatku u odnosu na studijske albume niti ne govorim - ovdje je to vrag koji na kraju pjesme dolazi dokončati našega Mr. Leea, no, ne zna vrag s kime ima posla.

Ali zna naš Nick i smiruje loptu naslovnom pjesmom zadnjeg albuma "Push the Sky Away" koja fenomenalno završava regularni dio koncerta. Svima je jasno da to nije sve i uskoro se sedmorica veličanstvenih vraćaju laganicom simbolična naslova "God Is in the House". Slušajući ga, čini se da je stvarno tako. Slijedeća je legendarna "Deanna", a zatim i kao posebna želja iz publike, "Stranger Than Kindness". Kaže nam Nick da tu pjesmu koju su napisali njegov bivši dugogodišnji kolega na pozornici Blixa Bargeld i Nickova bivša žena, Anita Lane, ne izvode baš često, ali po onome što čujemo, a to je čvrsta i savršena izvedba iste, to ne bi rekao.

I onda još jedan od onih momenata - iako sam bio predaleko da sam viknem slijedeću pjesmu koju bi želio čuti (bila bi to "New Morning" jer me uvijek sjeti na DVD "Live at the Paradiso" kada publika počne iz zahvalnosti bacati cigarete prema bendu, pasioniranim pušačima), Nick i momci počinju "Papa Won't Leave You, Henry", jednoj od meni njihovih najdražih i jednoj od općenito onih pjesama za koju me vežu izuzetno posebna sjećanja, sada već nekog prošlog života, iz nekog drugog grada i neke druge države. Kakav kraj kakve večeri!

Suma sumarum, ako mi se tijekom koncerta činilo da se radi o jednom od najboljih koncerata ove godine, pa i duže, sada znam da je to stvarno tako. Ekipu u sastavu Nick Cave, Barry Adamson, Martyn P. Casey, Conway Savage, Jim Sclavunos, George Vjestica te Warren Ellis sam ove godine na svoju veliku sreću vidio već dvaput, i da mi se pruži prilika, išao bih već sutra ih vidjeti opet. A to, uz dužinu članka koju ne pamtim kada sam zadnji puta izbacio iz sebe, govori dovoljno.

sale // 26/11/2013

Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*