Kad je prije nekoliko tjedana objavljeno da će u sklopu obilježavanja drugog rođendana Vintage Industrial Bara nastupiti i jedan od najcijenjenijih psychobilly bendova, legendarni (znam da se ovaj pridjev ponekad olako koristi, ali u ovom je slučaju potpuno opravdan) berlinski Mad Sin, zazubice su mi narasle do mjere da sam dobio gingivitis, a sline mi curile toliko da su postale pritok Save. Zamišljao sam bio, u hladnim noćima netom prije nego što bih utonuo u san, raskalašenu masu znojnih tjelesa koja će se u zagušljivom i zadimljenom Vintageu, opijena frenetičnim zanosom i potaknuta ludom energijom sa pozornice , gibati i koprcati do mjere da će uzdrmati temelje kluba i upisati tu večer u gradske koncertne anale, a pritom možda i "izvući" psychobilly koncerte iz KSET-a na koji su osuđeni već dosta godina (da se razumijemo, nemam ništa protiv KSET-a, Vintage je jednostavno veći i atraktivniji prostor). Već pri ulasku u sam prostor, moji su se snovi počeli urušavati poput napuštene derutne tvornice. Ono što je trebalo biti jedan od onih koncerata s kojeg ćemo dojmove prepričavati mjesecima, pokazalo se ipak jednim od onih koncerata za, da prostite, brz zaborav. Zašto? Razloga je nekoliko, ali glavni je - zbog publike. Izvještavajući nedavno s nastupa benda sličnog imena (Madball) na istom mjestu, istaknuo sam kako je dobar dio zasluge za stvaranje nezaboravnog ambijenta te večeri odigrala publika koja je došla iz cijele države, napunila klub kao šipak te bez prestanka divljala. Mislim da mogu mirne duše reći kako je Mad Sin za psychobilly ono što je Madball za hardcore, pa se postavlja pitanje - zašto je Vintage u četvrtak bio prazan? Volio bih da mogu napisati "poluprazan", ali iskreno mislim da je trebalo doći još otprilike dvostruko toliko ljudi da bismo ga mogli smatrati polupraznim. Valjda u nadi da će odjednom nahrupiti pun autobus psychobilly manijaka koji su zapeli na projekciji nekog treš hororca, organizatori su početak odgađali i odgađali koliko su god mogli. Jednom kad je nastup konačno, oko 11 i 30 krenuo, postalo je jasno da je pjevač Köfte DeVille i dalje jednako bezobrazan, lud, znojan i debeo kao i uvijek (uskoro ćemo se uživo uvjeriti tko je krupnija riba - on ili Buster Bloodvessel iz Bad Mannersa), a da kontrabasist nije zaboravio hrvatski (zbilja, prilično tečno je zvučao). Oni koji nikada nisu vidjeli kako izgleda imidž jednog psychobilly benda, neka proguglaju malo - teško je to opisati riječima. Odsvirali su sat i nešto svog rock n roll-cow-punk-hardcore-billy-metal-ping pong taettatue bingo bongoa, koristeći pritom banane, megafone i razne druge rekvizite, ali ništa od toga nije uspjelo natjerati publiku na više od tihog pljeska. Ljudi su otprašili svoje na savim solidnoj razini, to je neosporno. Pritom su i dali sve od sebe da i nas animiraju te uvuku u svoj čudnovati svijet. Nažalost, te večeri nije bilo suđeno. Razloge ne treba tražiti samo u malobrojnosti publike (neslužbeno doznajem da je prodano osamdesetak karata), već i u njenoj mlakosti i nezainteresiranosti. Dijelom je možda kriva i set-lista s koje su izostavljeni neki od najvećih hitova, ali kod benda s 27 godina staža i pregršt albuma iza sebe, to nikoga ne bi smjelo začuditi. Unatoč tome što su psychobilly bendovi većinom iznimno aktivni, te se prilično trude održati svoju scenu na životu učestalim koncertiranjima i izdavanjima albuma, ovaj žanr nikad nije izišao iz undergrounda. Tako da tu dolazi do jednog smiješnog (žalosnog, bolje rečeno) obrata u kojem se ta žanrovska odrednica iz ponosa pretvara u breme. Nije teško zamisliti nekog okorjelog fana Elvisa ili Johnnyja Casha kako na spomen ovog giga odmahuje rukom uz komentar u stilu: " Što sviraju? Psychobilly? Nemam pojma što je to, niti me zanima. Al' ime zvuči kao da je neka seljačka muzika za luđake i bolesnike, nema šanse da na to idem!". A u biti bi se na jednom ovakvom koncertu dobro mogli zabaviti ljubitelji metala, countryja, rocka, punk i koječega još. Šteta. U nastupu ovog benda se u svakom trenutku vidi tko je gazda. DeVille urla, krevelji se, belji, prijeti, provocira i skače, zasjenjujući kako masom, tako i karizmom svoju četvoricu kolega. Pritom ne izgleda baš kao da ima dobre namjere, ne biste ga voljeli sresti u šumarku. Postavlja se pitanje kako čovjek tih dimenzija izdrži sve to skupa, ali možda su nam baš zato odsvirali svega petnaestak stvari. Među njima su se našle 9 Lives, Wreckhouse Stomp, Point Of No Return te I Shot The Sheriff za vrijeme koje ulogu pjevača preuzima simpatični kontrabasist.
Obično na koncertima postoje amplitude u atmosferi - pjesme koje publika dočeka s većim ili manjim simpatijama. Ovdje toga nije bilo, sve je proteklo uz, lijepo rečeno, "prešutno odobravanje" i eventualno pokoje cupkanje u mjestu. Kao dokazni materijal podastirem činjenicu da je i Köfte u nekoliko navrata izrazio svoje nezadovoljstvo reakcijom ekipe koja ne da nije singalongala nego nije bila u stanju ispuniti ni najjednostavnije "hej!-hej!-hej!" prohtjeve. To je starog mrguda toliko rasrdilo da je na kraju čak i malo izgubio kompas te prekinuo pjesmu kako bi se obračunao s nekim iz publike tko je, koliko sam shvatio, tipkao nešto po mobitelu umjeto da prati svirku. Mad Sin je bend koji se u Lijepoj Našoj ukazao već nekoliko puta, pa se imamo pravo nadati da ovaj (nažalost neuspjeli) pokušaj s ipak očito prevelikim prostorom neće previše utjecati na njih, te da će nam za koju godinu navratiti ponovno. Njihova borba za popularizaciju tog marginaliziranog glazbenog žanra, ali i stila života, sasvim sigurno neće prestati tako skoro. Iako se te večeri činilo da su im šanse za tako nešto među zagrebačkom publikom negdje između Don Quijoteovih protiv vjetrenjača i Sizifovih protiv stijene, ostaje za vjerovati kako to ipak nije pravo stanje stvari, što ćemo, dao Bog, i dokazati prvom slijedećom prilikom. U KSET-u, vjerojatno.

ujak stanley // 15/12/2014