O, kako se ne bih toga sjećao? Kao da je bilo jučer. A ustvari, bokca ti, od tada je prošlo skoro pa 6 punih godina. Izgleda da mi samo memorija radi kad je u pitanju muzika, polako otkrivam svoje retrogradno aktivne mogućnosti uz pomoć Punk Data benda, a možda će i vas otrijezniti pa će te se vratiti u duboko djetinjstvo i prisjetiti koga ste sve živcirali, maltretirali i oduzimali snage s povicima 'neću jesti meso i juhu' i 'neću spavati' jer je spavati i jesti najgori su dio djetinjstva. Sve bi bilo super da se ne mora jesti i spavati, tada bi život bio samo igra od 24 sata dnevno, a to izgleda pokušavaju dosegnuti ovi nasljednici nekih od najboljih bendova i izvođača svih vremena. Poput Steely Dan, War & Eric Bardona, David Sylviana, te nezaobilaznog graha s kiselim zeljem ako se u njemu pronađe i poneka kobasičica ili još bolje, dimljena rebarca suva, da te Bog sačuva. Bog pazi na nas preko ovakvih bendova i govori nam kaj sve trebamo delati, nama koji nismo crnci i ne tražimo svoj novi Babilon i povratak u Etiopiju iz šake konkvistadorskog američkog kapitalizma. Samo se treba opustiti i prepustiti oportunizmu njihove muzike. Tada je sve puno lakše. Grah, kiselo zelje i Punk Data. Niti Dante Aligeri ne bi izostavio ovakvo poglavlje u svome opisu pakla ne smetnuvši s uma David Byrnea i Talking Heads, svojevremeno najbolji i najoriginalniji art-rock bend new-wave perioda. Ha-ha-ha. Smijem se. Smijeh je najbolji The Cure lijek za otriježnjenje nakon trodnevnog pijančevanja uz Punk Data bend u kojeg tek valja zaroniti. Nekad su bend U škripcu dobili skoro pola Džuboksa, a danas ovakav bend ne može dobiti niti jednu rečenicu, malčice proširenu i obogaćenu na našim medijima. Kiši (pada kiša). Zvuči. Drma. Figurira. Oblikuje misao. Stvara percepciju. Inovatizira. Ekspresionizira. Eksperimentira. Marsira (odlazi na Mars i vraća se na Zemlju). Maršira. Levitira. Pokreće. Sigurno pamtite one sezonske serijale demo bendova i debitanata koji su redovito godinama utorkom ili četvrtkom svirali u Saxu na programu Ivice Duspare (ex-Majke, ex-Matchless Gift) nazvanom Novi zvuk. Tu se moglo čuti i vidjeti zaista izvanrednih hrvatskih bendova od kojih su primjerice kao Valungari, Teriyaki, Skaut, Luft, Mika Male, Punčke, Olovni ples, S3ngs, Electric Žare, Interzone, Ž/Buka (danas Žen), Morso, Radost!, Pars Petrosa, Kimiko, Nina Romić, The Orange Strips… isplivali iz gomile, pa takoreći neprimjetnih izvođača, onih koji su u početku samo svirali za frendove i familiju. Redovito sam godinama odlazio na Novi zvuk i pa skoro valjda svaki put otkrio barem jednog fantastičnog izvođača od kojih tada neki još nisu imali niti otvoreni web ili tada vrlo popularnu myspace stranicu. I tako sam ja u rano proljeće 2009. (31.III) naletio na bend Punk Data (još su svirali Toro, Black Jack i Mantra) koji me oborio s nogu doslovce na stražnjicu. U izvještaju sam spomenuo da me podsjećaju na jedan iznimno kvalitetan bend Minimum System Requirements, pobjednike HGF-a 2006. (usput, tada sam bio u žiriju s nekim vrlo poznatim glazbenicima i podijelio njima i Spini same petice u jedno 5-6 kategorija) i sad vidi, vidi… Punk Data su na tom nastupu u Saxu 2009. imali jednog strašnog trubača i bili su kvartet (bubnjevi, bas, klavijature i truba), svirali su psihodelične trip-hop/acid jazz/rock-pop/soul instrumentale koji su me podsjećali na najboljeg David Sylviana iz 80-ih i Mark Ishama i od onda nisam od njih čuo niti glasa, a ostavili su mi fantastičan dojam. Onaj koji se ne zaboravlja. Onaj koji nije bio onoliko prepotentan, onakav kako su mnogi demo bendovi gledali na Novi zvuk. 'štaaaaaa, kaaaaj, koji kurac da sviram u Saxu gdje su ona debela svinja od Žak Hudeka i mršavice Ivane Kindl glavne zvijezde? I da takvoj usranoj publici prodajem svoja muda, a k tome ne dobijem niti putne troškove?'. Joj, kakve su to grozomorne predrasude. Užasne. Ne znam s čime bi to mogao uopće opisati da se netko, nazovimo umjetnik baca u ambis vlastitog egocentizma, onog nepotrebnog. Neću vam niti navoditi tko sve nije htio nastupiti u Saxu samo zbog ove dvije hrvatske pop zvijezde i njima sličnima, izgubili bi kredibilitet prema nekim svojim vrlo omiljenim bendovima i izvođačima koji nisu shvatili na vrijeme da je Novi zvuk bilo smotra i projekcija upravo najvitalnijeg glazbenog stvarateljstva popularne mjuze u Hrvata. Ja dobro znam tko tamo nije htio svirati 'besplatno za lovatore', a o tome mogu napisati i dobro debelu knjigu bedastoća koje nitko ionako neće čitati, barem za sad, ali tko zna. Trubača ovog benda sam znao viđavati na Cvjetnom trgu da svira s nekom ekipom, ta ozbiljna faca i kovrdžava kosa se ne zaboravljaju… Tada pojma nisam imao da su bubnjar Roberto Jurišić i basist Igor Farkaš bili članovi Minimum System Requirements, meni jednog od najboljih demo bendova prošle decenije. I evo mene ponovno na njihovom koncertu. Zadnji su održali prije 3 godine na kome nisam bio jer za njega nisam niti znao i uspjeli su nakon povećeg broja godina snimiti i objaviti debi album "Did We Land On A Tune" (Suzy/ Spona) koncem prošle 2014. (recenzija uskoro). Prvo je trebalo pronaći Jiggy bar gdje nikad do sad nisam bio. Pitao sam kolegu (vjernog Tomicu, da ne navodim s čime se bavi, a nije hors ili dilanje dopa, hahaha, koji ti izdiktira u tančine kaj god trebaš, usput vrlo je popularna pop ličnost 'iza zavjese', a nije onaj menadžer od Severine), kazao mi je 'to ti je tam gdje bendovi pored Cibone imaju prostorije za vježbanje. Aha. Imaš i birc i mali klubić, kužiš? Kužim'. I sad… Hm? Dođem ja tamo, sve je to lijepo i fino, ali ako u najavi piše da koncert počne u 21h, te se klub popunio, ne znam zakaj se to i ne poštiva. Pričali su mi Hrvoje i Lada iz The Bambi Molesters kad su bili s R.E.M. na američkoj turneji da tamo nema ovakvih opstrukcija. Oni su kao predgrupa počeli svirati u 19-19.30, a 'ariemovci' su na stage izlazili najkasnije u 21, te su do 23h klub ili dvorana trebali biti prazni. A kod nas svirke počinju tek nakon kaj se svi pošteno oblokaju i već počinju zjevati i spavati pa se polovica njih niti ne sjeća kaj su uopće gledali i slušali. Čemu to služi? Ubijanju umjetnosti? Zamislite da se galerije otvaraju u ponoć kad se svi bircuzi zatvore. Ajmo svi, stoko pijana sad u galerije i knjižnice da čitamo literaturu i razglabamo o umjetničkim djelima do jutra, sve dok ne puk'ne zora. Živeli! Idemo ubiti umjetnost, onako po seljački, balkanski, usrano, bezbolno, crknuto, šenuto z mozgom gdje nitko ništ' pod milim Bogom ne kuži. I onda se nađe neki bijedni trezvenjak bez ijedne kinte u džepu koji gleda i sluša percipirajući cjelokupan doživljaj osjećajući se tako malen i skroman, postiđen od auta (EKV, hahaha), socijalnog stanja, neimaštine, policijskih progona, brakorazvodne parnice i činjenice da nema šanse uhvatiti pa niti jedan Štulićevski fuk. Totalno sjebana stvar koja ti ne dozvoljava niti najmanju mogućnost k nekom doživljaju. A meni je te večeri baš fino krenulo. Zbušila mi se guma na novom biciklu pa sam došao s jednom starom podrtinom od dvokotača koja samo kaj se ne raspadne (kuglice u glavi su se zdrobile, zadnji kotač mu je osmica, fali mu jedno 6-7 žbica jer su popucale, kočnice ne delaju, gumice su se shoblale, kočim s nogom, moram voziti polako, pedale samo kaj ne otpadnu, lanac mu ispada svakih 300-400 metara i svaki čas moram pri ruci imati nekakve maramice za brisanje ruku), a k tome, kad sam došao u klub, jebate, konobar me skoro izbacio van jer nisam naručio nikakvo piće iz čistog razloga jer nemam novce. Da nije naletio Kamčo iz Turobnog Moyera i platio mi pivo, sumnjam da bi uspio provesti pa dobra 2 sata sam za stolom čekajući na početak svirke - znaš ono, dođeš na koncert i osjećaš se vrlo sjebano jer tih 13 kuna koliko košta pivo su praktički moj dnevni limit koliko smijem potrošiti s obzirom na minimalac od plaće (stanarina, režije, alimentacija… brate i sestro, šta da ti kenjam o ekonomskom užasu ovog izrabljivačkog društvenog modela dok ti je plaća 2.500 kuraca koje ne želi niti jedna pička ni na lizing ili pushing, hahaha). I na kraju da zaokružim svoju privatnu soap grotesku, digitalac mi ne radi dobro, ne šljaka mu blic pa su fotosi takvi kakvi jesu (ak je netko dobra srca pa da mi pokloni neki, jako dobro bi mi došao), a od kočenja nogom su mi se razlepile cipele (lepe crne antilop sajmonice), ali to je najmanje bitno. Šmirgl i lepilo budu to sredili po starinskoj vulkanizacijskoj tradiciji. Nisam uzalud radio kao šustar u vrijeme kad je Francek Tuđman sjebao Hrvate 1990.

I onda, fala Bogu, konačno je počela svirka, pa bilo je valjda skoro i prošlo 23 sata. Ajoj. A pričao mi Đuro, njihov kolega, bubnjar iz Tannu Tuwa (uskoro očekujte bombetinu od njih, čuo sam prvu stvar koju su snimili, iznenađenje godine!) da su oni imali svirku večer ranije u Mastersu i da su počeli u ponoć, svirali skoro do 2 ujutro, te da do 4 sata nisu mogli pokupiti instrumente jer je uslijedila DJ partijana, pa je doma došao u pola 6, a na posao je ipak uspio stići u 8 ujutro. Pa jebemti takve koncerte. Za koga su? Za vampire? Kaj ti ljudi ujutro ne idu na posao, na predavanja na fax, nemaju klince koje treba odvesti u vrtić, poslati ih u školu, pripremiti im doručak, izvesti pesa? Kaj njima dan počinje oko 5 popodne? Ne znam, ali meni se takav tempo ništa ne dopada i nisam u njemu izuzev ako nije neki strašno dobar bend i izglancana situacija… Ne znam na koga bih mogao čekati ponoć. Možda samo Kraftwerk, Throbbing Gristle i stari Gang Of Four. David Sylvian i R.E.M. su odavno prevazišli te opstrukcije balkanskih šabanista. Na svu sreću, ovaj koncert mi je odvratio sve ovakve bedarije čim je krenula prva urnebesna stvar "Miles on Mars" koja i otvara debi album. Ritam strašan ko' da pješadija kreće u protunapad na mrskog šabanističkog neprijatelja, bas gitara plete meki funk, a pridošlica u postavi Toni Starešinić (Chui, Mangroove, Tobogan, Less Than a Minute, Željka at Ease, Headoneast) šiba na svojim klavijaturama drajversku psihodeliju da sam skoro pomislio kako mi je ono pivo totalno poremetilo percepciju i sve senzore u tijelu izokrenuvši taj malecki postotak alkohola barem u ganju, ako ne i trip. Figure kompozicija, sve odreda instrumentala su im strašne. Obično počinju nekim laganijim klavijaturističkim uvodnikom, basist Igor zna tu i tamo odvaliti poneku staccato solažu (sve stvari svira u staccatu), a ta ritam sekcija je fakat fenomenalna s brojnim prelazima iz bržih u laganije tempove, a bome se tu pronašlo i frenetičnog d'n'b-a, odnosno, sve je ovom prilikom eksplodiralo što su nekad onako sjajno radili u MSR premda sam čuo od nekih gnjavatora, uglavnom hardcoreaša da je ta njihova mjuza bila nekakvo prepotentno hipsterski-trendsettersko smeće za šminkere. Ajte ne serite. Šta da neki nafurani indie-rocker priča o death ili black metalu, on to ionako ništa ne konta, za njega je to čisto nabijanje i urlanje bezveze, a za neke je, pak, ovo što rade Punk Data otprilike sličan davež jer su ograničenih žanrovskih kapaciteta. Kaže se da o ukusima ne vrijedi raspravljati, no to nije točno. O njima tek valja raspravljati. Netko jede jeger i pučku najjeftiniju kobasicu punu soje, a netko škampe, kavijar i šampanjac. I kaj sad? To su ograničenja financijskih mogućnosti, a isto je i s glazbenim žanrovima koji su pokazatelj ograničenosti slušnih i misaonih perceptivnih vijuga. Netko nikad neće shvatiti smisao dadaizma, književnosti apsurda, apstrakcije isto ko' kak' moja pokojna baba z Đurđevca nikad nije shvatila kaj je to rokenrol i zakaj je pes najbolji čovjekov prijatelj, a bome je proživjela cijelu fazu i avangarde i elektro-akustike i jazza i r'n'r-a, a i naive z Gruntovca i Hlebina, a da nije niti znala za to. I nije nikad gledala TV jer ga nije imala, te je umrla a da pojma nije imala o Elvisu, Bitlsima i Floydima.
No, da ne drobim dalje, Punk Data su održali sjajan koncert premda više u postavi nemaju onog fenomenalnog trubača kojeg sam davno gledao u Saxu. Tu je Toni u potpunosti zamijenio njegove performanse vrlo sličnim psihodeličnim kreacijama, ima tu i melodija u ponekim kompozicijama (primjerice laganica "Indian women" ili blago jazzirana "He's got the whole world in his hands"), no najveći kapital su upravo duboki psycho sadržaji koji otvaraju mašti na volju kanalizirajući višesmislenost doživljaja da uz njihovu mjuzu jednostavno letite. Ili se bar meni tako činilo na ovome koncertu. I još jedna zanimljiva stvar: stari trubač je na nastupu u Saxu sjedio, a ovaj puta je tu poziciju sjedećeg položaja imao basist Igor. Jel vam to nešto govori? Razmislite i koncentrirajte se… Uskoro ih treba ponovno pogledati, a osobito poslušati uživo. Bend su koji ima sve predispozicije za ovogodišnji 'best of' (možda i no.1?) s obzirom da im je album nedavno objavljen i da će ga široki auditorij tek s narednim protokom vremena slušati i doživljavati isključivo individualno.

Ma šta da dalje pričam. Bilo je fenomenalno! Eh, da, samo da dodam kako sam se bez ijedne kune u džepu uspio dobro nalokati zahvaljujući nekim poznanicima koji su mi plaćali pive, te se ujutro probudio poput Helene, glavnog lika iz jako zanimljivog romana Marine Veljače "Iznutra" (Bratstvo duša, 2014) o kome će te vrlo brzo saznati putem moje recenzije. Danas malo tko uopće čita knjige, pogotovo hrvatske, a one su jako, jako interesantne. Isto kao i Punk Data. Predviđam im sve ono najbolje što može da se desi. Trebate ih pod 'obavezno' poslušati, a pogotovo otići na njihov koncert. Ovo je bio doživljaj za pamćenje. Bravo Toni, Igor i Roberto! Potvrdili ste kvalitetu i izvrsnost, svaka vam čast! Ono najbolje kaj vam mogu dati nije samo porcija graha s kiselim zeljem kojeg imam na repertoaru svaki dan, nego nešto puno više od socijalne depresije. Ono što drži čovjeka na životu da ne popizdi i baci se pod prvi tramvaj. Vjera u život i umjetnost, a ne u usrane političare.

horvi // 20/01/2015