Iako je službeno objavljen koncem 2014., netom uoči Nove godine, ovaj debi zagrebačkog trojca će se s dužnim respektom otkrivati u tekućoj 2015. (a i dugi niz godina), upravo poput još nekih izdanja koja su objavljena u vrlo sličnim blagdanskim terminima, mahom nezahvalnim za prvijence. Promociju je doživio sjajnim koncertom u Jiggy baru 16.I 2015., te su mnogima Punk Data vjerojatno sasvim novi bend, no njihov početak seže još u prošlu deceniju kada su bubnjar Roberto Jurišić i basist Igor Farkaš cirka 2007. završili jednu obećavajuću karijeru Minimum System Requirements, tada vanserijskog benda s pjevačicom koji je između ostalog bio i pobjednik HGF-a 2006., no nažalost iza sebe nije uspio ostaviti nikakvo zvanično izdanje izuzev demo materijala. U prvoj postavi Punk Data su bili kvartet s trubačem i klavijaturistom, nastupali su po zagrebačkim klubovima i ponešto po Sloveniji, a onda su zbog raznoraznih okolnosti stavili poziciju u 'stand-by' djelomice i zbog paralelnih aktivnosti u sklopu Mangroove, Diyala Live i Alessasdarkening. U međuvremenu su ostali bez trubača i klavijaturiste, pridružio im se novi klavijaturist Toni Starešinić (Mangroove, Chui, Tobogan, Less Than A Minute, Željka at Ease, Hedoneast...) i nastavili su kao trojac razrađivati prvobitne ideje s transžanrovskim metamorfozama d'n'b-a, acid-jazza, post-rocka, ambijentalne glazbe, eksperimentima i obilatim psihodeličnim dekorom što se u slučaju ovog albuma može vrlo dobro uočiti na tri posljednje bonus skladbe "So cute", "Prometheus" i "Toillet incident" snimljenih 2012. uživo u Novom Mestu (Lokalpatriot).

Interesantna činjenica jest da kompletan materijal po svojoj jezgri datira još iz vremena one prve postave, a umjesto linija trube Toni je preuzeo obiman zadatak s novim aranžmanskim i sviračkim performansima uobličivši ih u improvizacije i mutirajuće egzibicije koje svaki trenutak samo čekaju na eksploziju zvuka koherentno i kompaktno povezanog s ritam sekcijom. Osnovni dio albuma od 10 pjesama u trajanju od 53 minute (bonus skladbe iznose 20 minuta) snimljen je još 2011. i pomalo je neshvatljivo što se čekalo ovako dugo na njihovu konačnu realizaciju s obzirom da su postojali svi kreativni preduvjeti: materijal je bio friški, takoreći vruć 'ispod čekića', izliven u prvorazredni dizajn, te se samo hipotetski dade naslućivati nije li bend o njemu razmišljao kao o preuranjenom zrenju bez potrebne vremenske fermentacije poput prisiljenog vrenja mladog vina koje još nije spremno za prvo pretakanje, odvajanje od bazičnog tropa i dakako, degustaciju. Kako god, čekanje se isplatilo, te se umjesto klasičnog vina dobio prvoklasan pjenušavi šampanjac. Slatkast, pitak, aromatičan, osvježavajući, meditativan i opuštajući. Specijalno priređen za posebne prilike, one kada je uistinu potrebna konformistička atmosfera komodacije uz zapaljene svijeće, mirisne štapiće, intimu, pa i svojevrsnu izolaciju, bukvalno rečeno, odvojenu od kurentnih pop pjesmuljaka, instant hitova i pretencioznih konvencija današnje popularne glazbe.

Album protežira bogatu instrumentalnu ostavštinu glazbene kulture u kojoj se osim navedenih temeljaca d'n'b-a, acid-jazza i kompleksnih progressive formata (post-rocka i prog-rocka primjerice) naziru tragovi bluesa, soula, funka, jazza, broken beata, hip-hopa, popa, takoreći od fusiona Miles Daviesa, Steely Dan, War ili ranijih Leb i Sol, sve do relativno novijih (i najnovijih) transžanrovskih sfera u kojima je dozvoljeno apsolutno svašta. Ne držeći se praktički nikakvih striktnih formata, raspon amplitude zvuka i stila se stubokom giba nepredvidljivim putešestvijama - od uvodnog žestokog brzanca "Miles on Mars" poput koračnice ratnika nabrušenih za bitku protiv mrskog neprijatelja (uživo je još jača i silovitija) preko ambijentalnih minijatura "Prelude" ( i onih nešto duljih - "Revelation" i "Geology"), konkretnih melodijskih jazzy improvizacija u trip-hop/acid-jazzu "Joe Davis", soulom obojene laganice "Indian woman" (sa ženskim vokalnim samplovima), rasplesanog funka "Seherezada" i "Small dog Louis" u kome do izražaja dolaze bas linije (čak se i solira!) ili psihodeličnih eksperimentarija "Lullaby (for Punk Data)", sve do završne, posve drugačije "He's got the whole world in his hands" inspirirane tradicijskom američkom duhovnom glazbom u kojoj vodeću ulogu dobiva piano melodija. Elem, taj opservatorij raznih križanaca skače iz tempa u tempo 'up & down' ne hajeći mnogo za trendovsku ili pomodarsku figuru standardnih radiofoničnih kompozicija. Sve su uglavnom dulje poput extended varijacija, doduše nimalo pretjerane u svojim opsezima (maksimalno do 7 minuta izuzev bonus skladbi koje su i nešto dulje), no odvaja ih upravo zaobilazak klišeja s repeticijama i suhoparnim aranžmanima uvod-zaplet/ rasplet-finiš ili, komercijalnije rečeno, stih-strofa-refren-solo sheme. Kompozicije su građene svaka zasebno, u slobodnom prijevodu s kompleksnim aranžmanskim pristupom gdje je teško predvidjeti daljnji tijek sadržaja. Ne robuju nikakvim načelima, spontane su, dramatične i dinamične, razbarušene različitim raspoloženjima, emocijama i neobičnim konceptualnim sadržajem koji upravo po relacijama izmjena tempova doslovce skače s percepciju na percepciju od kozmičkih, spiritualnih i transcedentalnih (pa i metafizičkih) opservacija, sve do relativno (i)racionalnih tema na rubovima mašte, snova i zbilje.

Na unutarnjem ovitku nalazi se prigodni esejčić dr. Oystermachera upravo o procesu senzoriranja i kompleksnosti ljudskog mozga kad je u pitanju zvučna skulptura. Doživljaji su bitni i razlikuju se od osobe do osobe, što će jasno potvrditi ovaj sjajan imaginacijski rad u kome je mašta i sama sloboda sviračkog umjeća izašla iz okvira konvencionalnosti popularne glazbe. Nema niti najmanju trunku arogancije ili pompoznosti poput nekih velikana iz prošlosti koji su se sami doveli do klopke samodopadnosti (oni stariji i naslušaniji sjetiti će se ELP i nekih faza Yes, Tangerine Dream, Ricka Wakemana i Vangelisa), već se gradacija figura i oblika razvija avangardnom putanjom ne mimoilazeći niti eksperiment ili de-kompozicijsku caku kao bitan detalj u sklopu cijelog mozaika. Uostalom, šta bi bila umjetnost da se reciklažno štanca bižuterijskim serijalima? Tek samo reprodukcija bez potrebitog dadaističkog stava da ono što je već učinjeno ne valja i ne treba ponavljati. Oni koji vole neočekivano i nepredvidljivo u samom artu rado će se vraćati ovome albumu i vjerojatno svaki puta otkrivati neke nove dubine, zaplete, sadržaje i značenja koja nisu bukvalizirano banalizirana, te premda se već u samom naslovu albuma nazire jedna doza nesigurnosti, ona uopće ne aludira na prisustvo loše balansiranog ili neutemeljenog autorskog legitimiteta koji je puno čvršći i stabilniji no što se to dade rezonirati iz jednog ili dva preslušavanja. Respekt bendu: album je izvrsne kakvoće i vremenski rok, barem iz današnjih rakursa nije ograničen sezonskim hirom. Ima sve potencijale za dugoročnu konzumaciju koja može nadmašiti i cijele nadolazeće generacije.

Naslovi: 1.Miles on Mars, 2.Prelude, 3.Joe Davis, 4.Indian woman, 5.Seherezada, 6.Revelation, 7.Geology, 8.Small dog Louis, 9.Lullaby, 10.He's got the whole world in his hands + Bonus: 11.So cute, 12.Prometheus, 13.Toillet incident

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/02/2015