Program "Good Vibrations" redovito ima prave stvari za ponuditi i šteta je što više nisam onoliki klinac i entuzijast da pratim iz dana u dan, da odlazim na koncerte i da ko' nekad skačem u prvim redovima na sve i svašta, te što me i neka teška sudba snašla u životu od koje se pokušavam oporaviti, ali ovo je bila jako dobra večer svirke u kojoj treba čestitati svim bendovima.

Ponajprije meni osobno nepoznatim SLEEPYHEADS koji su otvorili svirku, dok se još tamo vani cugalo (ja tu večer nisam popio niti kap alkohola) i komentiralo 'to je neki pop-indie-rock', a jebate, kad sam ušao, imao sam što za vidjeti i čuti. Dva velemajstora i još dva odlična lika koji sviraju alternativni rock. Nikad mi na pamet ne bi palo da ono što pametni ljudi oko demižona imaju neke relacije sa stvarnošću da to i ja nisam isprobao bezbroj puta. Oho-ho, koje li iznenađenje? Dugokosog frontmena i gitaristu Vedrana uopće ne bih mogao locirati u neki bend iz ranijih iskustava, ali ima odličan vokal (pjeva na engleskom), strašno je emotivan, pomalo namjerno disfunkcionalan poput Pavement, što će reći vrlo senzibilan i izbjegava brit-pop gnjecavost, ide u akord, melodiju i ima odličan sluh, ne-beatlesovski, pravi visoki muški rockerski tenor, pun testosterona.
Bez patetike. Odličan čisti vokal kojeg sam s divljenjem slušao. Podsjetio me na svašta, ali ne bih sad o tome. Još uvijek mi je u razmatranju jer sam ostao ošamućen s njegovim elanom. Nego, vodeću spregu čine dva jako dobro meni poznata glazbenika iz Mlinskog Kamena - gitarist Daniel Brdar i basist Domagoj Bajtal, te bubnjar Gišo koji mi je odnekud poznat, ali se ne mogu sjetiti gdje sam ga vidio, ali negdje sam ga vidio. Joj, kratka mi je pamet... Bas gitara i ritam, to se treba čuti šta ta dvojica rade, Isuse, kak' taj Domagoj zna svirati 'drajv' staccato, čovjek je stvorio svoj stil svirke na basu, ljudi to možda nisu primijetili što ih to pokreće u glazbi Sleepyheads fokusirajući se na spočetka vrlo kratke pjesme koje jedva da su činile 2 minute, a onda poslije su prešle i u 4-5 minuta. Taj njegov bas je fenomenalan. Gospon Brdar je u ovoj konfiguraciji solo gitara zadužena za sve popratne stvari, onu finoću umjetnosti rocka. Izbacio je riffove i upustio se u ono o čemu svaki umjetnik sanja - da ostvari svoj puni zvuk solista poput klavira u simfonijskom orkestru. Ide u tančine, što će reći da zna zašto se prepustio Vedranu i ja tu nisam čuo nikakve loše manipulacije. Jest da im je zvuk kompaktan, alternativni rock s ponešto Vedranovih legato frakcija bezbrojnih riffova na kojima se zasniva cijeli smisao njihove glazbe, one dulje kompozicije su im puno bolje od onih kraćih, uzgred rečeno, u kratkim stvarima djeluju kao hardcore-pop Husker Du (koji nikad nije, nažalost uspio) s uvodom, stihovima, refrenom i naglom završnicom preuranjenog orgazma, pa i ranim R.E.M. koji su imali čudnovate stvari. Možda je njihova poetika u tome da pokažu dvije solucije - kraću i dulju varijantu mogućnosti pjesama s izletima i u poneki grungerski moment. U onim duljim, meni su bili puno bolji, ali taj Domagojev bas se ne zaboravlja. To je unikat. Para po ušima.

LUXUS LORD su uspjeli dovući solidnu količinu ljudi ispred pozornice. Brojao sam, za vrijeme Sleepheads je bilo prisutno maksimalno 30-40 ljudi, no ovaj put ih je bilo barem 3-4 puta više. U pauzi je DJ pustio Soundgarden "Outshined", jedan se klinac razvalio u raskoračni stav poput Ben Shepherda i neke cure tapkale, pa i zaplesale, a ja ustvari bio jedan od najstarijih istinskih promatrača koncerta. Jest da su tu bili prisutni i nečiji roditelji s kojima bi se prije 'našao' u svjetonazoru, a možda i ne bih, nego s djevojkama koje se drže za ruku i ljube se ispred mene, te s hipsterima koji drže cigaretu visoko u ruci s prekriženim rukama podržavajući, možda i nesvjesno gay stav. Sjeo sam na jednu štengu pored šanka i promatrao koncert odličnog autorskog benda koji je pičio mjuzu Seattlea iz 1991., taman ono što je trebalo Hrvatskoj u vrijeme najstrašnije epohe koji pamtimo, ali mnogo klinaca danas to niti uopće ne zna. To je kulturološka stvar koja će sama po sebi doći na vidjelo.
Uvjerljivost Luxus Lorda je iskrenost, onaj jedini krug odavno nestalog benda Laufer i njihovog drugog, fenomenalnog albuma "Pustinje". Sjetite se koliko je tada Urban bio razjeban, energičan, alernativan i neopisivo prokleto privlačan svorivši si karizmu za cijelu generaciju i karijeru. To nije bilo to? Ma nemojte mi pričati. Ovaj bend je razvalio još bolje od Laufera i svega onoga što nismo imali u Hrvatskoj u vrijeme grungea, samo da spomenem, mnogi su se tada gnušali grungea, pogotovo priglupi konobari koji su na svaki 'heavy' zvuk gitare Metallice, Soundgarden i Kurt Cobaina šaltali program s MTV na neki lokalni radio gdje se svira Ace Of Base ili Reel To Reel. Ili Jasna Zlokić, Dragojevićeva "Cesarica", neka Daleka obala, ajojoj... Konobari u birtijama niti dandanas ne znaju što je 21. stoljeće, nemaju pojma. Da naručite Kraftwerk, Gang Of Four ili Soundgarden, gledali bi vas kao da ste pali s Marsa. Zato više i odavno ne idem u birtije.
Moćna i snažna konstrukcija Luxus Lord navela me da razmišljam o nečemu što sam možda propustio (čak je i DJ bio jako vrijedan pustivši "Just because" Jane's Addiction), no bilo je tu svega na repertoaru. Dakako, odsvirali su većinu pjesama s dvostrukog debija "Inkartani/ Jutro nije bajka" koji se ovih dana pojavio i kao zvanični cd (izdavač je Spona) dokazavši da grunge nije mrtav već življi, barem u našim područjima nego li je to bio prije 23-24 godine. Pa majko mila, zar je već toliko prošlo odonda... Dale (Dalibor Farčić), uglavnom autor svih tekstova i muzike pokazao se u sjajnom raspoloženju vodivši svoju tročlanu ekipu u samo srce zbivanja one najsnažnije, posljednje iskonske rock scene s početka 90-ih i to, dakako, teksrtovima koji su konačno, fala Bogu, na hrvatskom jeziku. Pjeva čisto, visoko, blisko Chris Cornellu, a pjesme mu odišu strašću, pojebanim emocijama, empatijom, senzibilitetom, muževnošću i općenitim pravim muškim gardom o stvarima kojih u ovom prokletom svijetu ima sve manje - ljubavnim temama na vrlo žestok, ali ne i sirov način. Osjeća se da su to koncizno koncipirane pjesme s ubjedljivim riffovima i mnogim pitoresknim gitarskim pikanterijama, no niti jedna od njih ne nalikuje na opus bliskosti 'jajeta jaju' kao što je prečesti slučaj kod bendova koji se zalijepe za neki stil, žanr ili omiljene bendove. Sve kod njih vibrira u znaku Soundgarden i Pearl Jam, ali nema ama baš niti jedne stvari gdje bi se moglo reći 'skinuli su njihov riff' ili 'maznuli su ideju'. Ta njihova originalnost da iz dobro znane povijesti uobliče novo tkanje je jednostavno fantastična i s pravom su nakon svake izvedene pjesme dobivali ogroman aplauz. Nakon koncerta sam napravio i interview s Daletom i bubnjarom Plajom (Danijel Plasajec), pa sam sasvim opravdano propustio više od pola svirke narednog benda. Zapričali smo se na moju listu pripremljenih pitanja...

ELVIS IN CHAINS sam uspio ovlaš pogledati od sredine koncerta. Vjerojatno znate da su cover bend Alice In Chains, a kako sam ih ovom prilikom po prvi put gledao, mogu reći da to rade na visokom nivou, upravo kao da je i sam pokojni Layne na vokalu. Četvorica su u bendu, stariji su likovi, možda mojih godina, nitko nema dugu kosu i jako dobro znaju šta su bili Alice In Chains. Nisu ama baš nikakvi nafurani post-grungeri (sorry klinci) i vidjelo se, a i čulo kako praše neke iznimno kompleksne i zahtjevne pjesme poput "Rooster" ili Tham that river". Naravno, odsvirali su i "Would?", te laganicu "No excuses, a po play listi, uistinu mi je jako žao što sam zbog interviewa propustio čuti "Man in a box" koja im je bila na samom početku.
Momci se nimalo ne foliraju ili preseravaju kao što to znaju često raditi bendovi ovakve vrste. Mirni su, skulirani i nadasve dostojanstveni baš kao da je sam Layneov duh bio prisutan u njihovoj kemiji te večeri. I, ako pogledate fotke, nitko od njih ne nosi one priglupe trendovske uske hlače s turom koji visi barem pedalj od stražnjice. Rokačina je to, a ne neko isfuravanje starih idola.
Svim bendovima čiste desetke na svirci. I organizatorima, rasvjeti (Vintage je valjda jedini klub gdje nema potrebe koristiti blic!), a posebno DJ-u koji se pokazao izuzetno fleksibilnim i vrtio baš upravo tematski koncipiran sadržaj. Ma, super večer. Rado ću sva tri benda ponovno gledati jer sviraju glazbu moje najljepše mladosti.

horvi // 24/03/2015