Barbara je Munjas dugo vremena u Gustafima igrala ulogu pjevačice, plesačice i, prije svega, animatorice. Osobe koja karijeru nije temeljila toliko na vlastitoj kreaciji ili talentu, koliko na činjenici da je lijepa i energična što onda dovodi do toga da ne možete skinuti oči s nje na pozornici. Govorila je bila tada kako ima neke svoje zamisli ali da su one daleko od realizacije, kako se tek uči svirati gitaru, i uvijek isticala kako joj je s dečkima iz Gustafa divno i ne razmišlja ni o čemu drugom. Fast forward par godina poslije i bend Barbari u kojem pjeva, gitaru svira i tesktove piše ista ta djevojka je već objavio dva albuma, odsvirao dosta koncerata, hvaljen je na sve strane i dobrano je uznapredovao na putu čiji je cilj da postanu velike ribe u našem malom glazbenom moru. Najnovija postaja na tom putovanju održala se u četvrtak u KSET-u. Pomogli su im pritom i prijatelji (u biti nemam blage veze druže li se međusobno) iz benda Vikend Revolucija. Oni su svoj nastup započeli s više od pola sata kašnjenja, ali ni to nije pomoglo da privuku neki opipljiviji broj ljudi. Dakle, moje je mišljenje, možete se s njime složiti a i ne morate, da je svaki koncert po definiciji dvosmjerna ulica, razmjena energije između izvođača i publike. Imajući to u vidu, mislim kako je ono što se događa ispod stejdža otprilike jednako važno kao i ono što se događa na njemu, i zato u izvještaju nikada nisam i neću propustiti prokomentirati okupljenu škvadru. Ona je, kao i toliko često u KSET-u posljednjih mjeseci (s iznimkom divljeg Buffo's Wake tuluma), za vrijeme nastupa Vikend Revolucije ponovno bila ne samo malobrojna nego i neoprostivo trula, kao da smo svi imali jednog zajedničkog prijatelja s čijeg smo sprovoda došli direktno na gig. Tridesetak-četrdeset okupljenih se držalo na sigurnoj udaljenosti od sedam metara od pozornice i s nestrpljenjem čekalo da nastup završi. A mogli su plesati, naprimjer. Totalno su mogli plesati jer je Vikend Revolucija bend koji možda ne obara inovativnošću ili virtuoznom svirkom, ali zato rade lijepu, toplu, ljetnu, prpošnu, zabavnu muziku koja je dušu dala za cupkanje i bijeg od svakodnevice. Ova je prethodna rečenica doduše istinita samo ako se koncentriramo na glazbeni dio priče - tekstovi im (a moglo ih se ovog puta razumjeti vrlo dobro) se ne libe analizirati i propitkivati razne društveno-političke okolnosti, ali i uspone i padove na osobnom planu. Ipak, tu će "dubinu" shvatiti samo okorjeli fan ili rijetko promoćuran promatrač. Publika je, budimo realni, u prosjeku sastavljena od vrlo površnih konzumenata, ne trudi se grebati ispod površine sama od sebe, bez da joj za to daš povoda. To je možda dio na kojem Vikend Revolucija treba još poraditi, iako je to puno lakše reći nego učiniti, naravno. Jer, evo, sasvim osobno - čuo sam sve te njihove pjesme koje spremaju za debi album (navodno izlazi vrlo brzo), vidio ih u tim mornarskim majicama, uživao u milozvučnom glasu njihove pjevačice, pomislio kako imaju skroz simpatične aranžmane koji plivaju kroz ska, reggae i funk držeći se pritom radio friendly pop zvuka, ali unatoč svemu tome i dalje ne brojim dane do izlaska njihovog albuma i sasvim je moguće da im neću otići na neki slijedeći solo gig. Zašto? Nemam točan odgovor. Nisu loš bend. Možda se radi o tome da sami sebe ne shvaćaju dovoljno ozbiljno pa to onda na podsvjesnoj razini utječe i na publiku koja zazuzme sličan stav. A možda je zbilja zajebano svirati taj pop koji je u ničijoj zemlji - prealternativan za ekipu koja sluša zabavnjake i cajke, a prekomercijalan za alternativce (tu ubrajam i sebe, valjda). Ne znam. Uspjelo je Jinxma, zašto ne bi i njima? Bit će da je zato što su Jinxi ipak par kopalja maštovitiji, uzbudljiviji glazbenici. Ali hej! Zašto trčim pred rudo? Ovi ljudi još nisu ni izdali prvi album, vrijeme je na njihovoj strani. Zasad su još uvijek Jinxi za siromašne, ali imaju sve predispozicije da se to promijeni. Kada bih morao rezimirati što mislim o ovom bendu, rekao bih da mi ne padne često na pamet zavrtiti neku njihovu pjesmu, ali bih u teoriji bez problema mogao na repeatu imati pet njihovih stvari cijeli dan bez da mi dosade. Sve što sad trebaju je doći do stupnja da ih se ljudi sjete kad si žele pustiti glazbu. Ništa lakše! Da. Barbari su prije koncerta imali najbolju volju pokazati nam novi spot koji su snimili za pjesmu Noge II, ali se u Klubu Studenata Elektrotehnike na Fakultetu Elektrotehnike i Računarstva, tako nešto ipak pokazalo prevelikim izazovom, pa smo ostali bez te ekskluzive. Ništa zato, preboljeli smo čim je ova mnogoljudna družina udarila prvi takt. U to je vrijeme u klubu već bilo stotinjak ljudi (većinom žena, što je i razumljivo - Barbari se i obraćaju većinom ženama) koji su bili spremni na interakciju i podršku pa je sve mirisalo na dobar provod. Ovaj je bend posljednjih mjeseci apsolutno neizbježan po zagrebačkim klubovima, pa je možda postojala mala bojazan da je došlo do zasićenja, ali topli je prijem pokazao da je to bilo neutemeljeno. Prvo što čovjeku padne na pamet kad ugleda Barbare je - ljepotica i zvijer. I tako četiri puta. Naime, osim Barbare na vokalu, imaju i tri(!) rasplesane saksofonistice, a ostala četiri člana benda izgledaju kao da ovo rade zato što su ih djevojke nagovorile, dok pod okriljem noći sebi za dušu sviraju death metal. Živopisna škvadra.

Koncert je bio najavljen kao promocija drugog albuma Santa Barbara, ali su pjesme bile vrlo ravnomjerno raspoređene - red novih, red "starih" i tako ukrug. Barbara i dalje zrači tonom energije i šarma kao u doba Gustafa, jedino joj je sad malo teže divljati po pozornici, budući da dobar dio vremena ima gitaru u rukama. Osim njene gitare, u bendu postoje još dvije, pa je tim više neobično što se te večeri u KSET-u nisu baš dobro čule. A nisu se čule ni one spomenute saksofonistice, ne zbog ozvučenja koliko zbog toga što su ipak veći dio koncerta provele praznih ruku, s instrumentima na podu. Kad bi zasvirale, to bi zvučalo prilično moćno, pa se nadam da bend radi na tome da ih "ugura" u čim više pjesama. Jer zasad su njih tri još uvijek samo dobra priča i zgodna ideja, nego što daju bitan doprinos. Mogli smo se na ovom nastupu uvjeriti kako se pjesme s drugog albuma ne razlikuju puno od onih s prvog, kao da su nastale u istom kreativnom zamahu. Iako se glazbeno možda kreću po sličnom terenu kao i njihova predgrupa (u biti, ipak su više rock nego pop), aranžmanski su to ipak puno bogatije i dorađenije skladbe, čime ponekad možda malo izgube na "catchy" efektu, ne ulaze tako lako u uho. Što je nominalno sasvim u redu (ionako se najboljom na kraju ispostavi ona muzika koja vas je na prvu ostavila "hladnima"), ali možda bi ipak, ako im je u interesu proboj na šire tržište, trebali pokušati uraditi jednu-dvije takve himne. Ovako, još uvijek nemaju ta dva hita koja bi održala publiku u iščekivanju a intenzitet nastupa na nivou, pa u nekom trenutku može doći do blagog zamora, razvodnjavanja. To su ovaj put znalački spriječili ugostivši na sredini koncerta Saru Renar. Ona je s Barbarom otpjevala dvije pjesme i njihovo je dvoglasje zbilja zvučalo divno. Neka se Barbari ne ljute, ali vrhunac je koncerta u mojim očima bio kada je Sara otpjevala svoju novu pjesmu Tišina. Uradila je to a capella, samo uz pomoć sampleova vlastita glasa, i pritom potpuno začarala KSET. Bio je to jedan od onih trenutaka u kojima zaboravite na mjesto i vrijeme. Divan predah od "buke" Barbara i odlična pjesma. Moram napomenuti kako sam u određenim trenutcima koncerta imao prilične borbe sam protiv sebe, nisam si htio dopustiti da mi na dojam o koncertu utječe činjenica da se na stejdžu nalazi pet prelijepih žena. Tu sam borbu izgubio, ali ne i rat - jednom ću se uspjeti uzdići! Zasad još ne, zbilja su bile divne.

Sara je sišla nazad u publiku primati čestitke, a Barbari su nastavili sa svirkom. I nakon dvadesetak minuta - Deus ex machina! Voljena, štovana, obožavana, najbolja murija je došla, naredila da se gasi razglas i napisala kaznu.Ovo je već treći put u zadnjih 2-3 mjeseca da sam osobno svjedočio prekidanju svirke u KSET-u prije ponoći od strane policije, unatoč tome što imaju dozvolu za rad do ponoći. Kratko i jasno - odjeb je lansiran za čangrizave babe iz susjedstva kojima je smisao života kvariti zabavu mladeži (ne znam tko je zvao policiju, ali, budimo realni, sigurno je baba), a odjeb je lansiran i za policiju koja provodi neviđenu represiju nad jadnim malim KSET-om. Barbari su se odvažili odsvirati još jednu pjesmu i to je bilo to. Sreća u nesreći je da su ipak uspjeli odsvirati oko sat vremena i prezentirati nam većinu albuma, tako da ne možemo reći da je policija uspjela uništiti cijelu stvar.

Za one koji žele još jednu porciju istarskog energičnog rocka, Barbari nastupaju u Funku već 14.05. (što je četvrti nastup u Zagrebu u tri mjeseca), valjda će ih tada organi reda pustiti na miru. Uostalom, ne može murija toliko prekidati, koliko Barbari mogu svirati.

ujak stanley // 05/04/2015