Da smo jako glup i blesav narod poznato je odvajkada. I kad se zateknemo u nekoj situaciji koju prepoznamo kao takvu, stidimo se što smo dio njega i njegove tradicionalno neistrijebive gluposti. Evo tako, taman dan nakon koncerta ovih fantastičnih francuskih Baska prije nego što sam se pripremao da konačno sjednem nakon posla i napišem ovaj izvještaj, prvo je valjalo skoknuti do obližnje pošte i podići paket pošiljaka Slušaj najglasnije! jer mi je lokalni poštar ostavio obavjest o pristiglom paketu. I zateknem u poštanskom uredu uobičajenu sliku: od 4 raspoloživa šaltera samo jedan radi, a red dugačak da ljudi nisu mogli stajati u tom malom prostoru, nego su se smrzavali na ulici. Ja sam bio jedno 15.-16. u redu. Uistinu uobičajena slika. I čekam, pa dođe red nakon 20-tak minuta da konačno zakoračim u topli prostor poštanskog ureda. U međuvremenu je na svu sreću proradio i drugi šalter premda su na sva četiri sjedile službenice, no radile su neke svoje manualne poslove. Jedna je popisivala robu, a druga se muvesala naokolo raspoređujući poštu, valjda za drugi dan jer je bilo već prilično kasno, a treća takoreći meditirala fiksirajući se na ekran PC-ija radeći tko zna što. Možda je gledala neki friški film s Angelinom Jolie i Brad Pittom, to se ne propušta dok imaš flat internet na poslu. Fučka im se za mušterije i sitna negodovanja, oguglale su na razna dobacivanja jer na zidu lijepo piše 'molimo cjenjene korisnike da stanu u jedan red'. A tu je i security služba, neka hladnokrvna momčina u uniformi s pištoljem što jedva čeka fajrunt i mislima je negdje kod kuće u zagrljaju voljene, a možda negdje uz gemišt ili pivo da zaboravi na porodične afere, financijsku besparicu ili tko zna gdje. Niti njega se ovo sve ne tiče. Nek' ljudi mrgodaju kaj god hoće.
Ok, promatram ja to sve i čekam da puževim tempom dođem na red, no kad sam malo bolje pogledao, neka gospođa, mušterija koja je ustvari zablokirala cijeli promet u pošti na šalteru nonšalantno zapakirava neki poklon i traži od službenice neku kutiju jer je dobila odgovor da pošiljku nije pravilno zapakirala. I vidi vraga, službenica joj dodaje poveću kutiju pa joj objašnjava kako je treba izrezati i skratiti da poklon stane optimalno u nju. A gospa ne zna niti baratati škarama, pa se muči, ciguli-miguli po kartonu i sjebe škatulju, pa traži novu, neku drugu. I ova joj službenica daje drugu, iste veličine, pa se proces ponavlja. I onda, fala Bogu, nekako je uspjela to zapakirati i polepiti sa selotejpom, ali đavola, pa to nije kraj... Tu škatulju je još zamatala u smeđi papir za pakiranje, ma cirkus cijeli, pa onda pisanje adrese, popunjavanje onog usranog obrasca kome se šalje paket, ljepljenje tiketa na paket, vaganje težine, ma idi u tri pizde materine, jel' to nisi znala doma zapakirati. I jel' ne znaš kokoš jedna benava od 50 i kusur godina kako se pakira paket? Gdje si bila kad se to učilo? U pretkambriju prije glinenih pločica ispisivanih klinastim pismom sušenih na suncu? Ma ti ne bi znala niti poruku golubu pismonoši okačiti za nožicu.
Ali to nije sve. Taman kad smo svi mi već odahnuli od tog vražjeg čekanja i pomislili 'e, pa sad je gotovo', ona vadi novi smotuljak, a ja sa malo pridignem iznad malog pulta na kome su okačene čestitke, razglednice, knjige i slične drangulije što se trže u pošti, ugledam da koka pored sebe ima na podu 3-4 papirnate kartonske vrečice pune tih nekakvih smotuljaka i da joj je namjera pakirati jednog po jednog. E, pa tu je i mome strpljenju već pomalo dolazio kraj. Uzeo sam mobitel i idem snimiti ovu scenu jebanja korisnika poštanskih usluga u uredu od strane totalno bezobrazne mušterije, ali avaj, odmah sa šaltera zavapi službenica koja je cijelo vrijeme malte ne lakirala nokte, čačkala zube i pisala SMS: 'gospon, u poštanskom uredu je zabranjeno snimanje'. A ja sam joj onako već podosta isfrustriran odvalio 'ma nemoj, onda ugasite nadzorne kamere, koji kurac će te vi mene onda snimati kome ja kaj šaljem i od koga ja dobivam poštu'. Zagodrnjala je i ona 'pazite kaj govorite, odstraniti ćemo vas zbog nedoličnog ponašanja'. Ma kakvo mi ti to ponašanje prodaješ pod bonton, gospa pakira paket pol sata, treba je izbaciti iz reda, nek' sve zapakira doma i onda nek' se vrati... A ova kokoš koja je pakirala i mučila se, uvidjela je kakvu je konfuziju i napeto nelagodnu situaciju prouzročila, samo je odvratila 'pa kaj hoćete, i ja sam isto tako čekala u redu kao i vi'. 'Jesi, ali nas sve skupa jebeš, idi doma i pakiraj ta svoja jajca s leptir mašnicom', dobaci jedan lik.
I onda ti dođem i ja na red na šalteru. Kaže mi službenica što je cijelo vrijeme trebila krmelje s očiju i rašpala noktiće da ne zagrebe nakon posla po nečijem ljubljenom ukrućenom udu: 'Izvolite gospodine'. 'Evo, sad sam i ja konačno došao na red draga gospođo, molim vas telegramsku uslugu da uredniku napišem izvještaj sa sinoćnjeg koncerta. Biti će to najmanje 3 kartice teksta bez proreda, koliko će to koštati? Oćemo se dogovoriti da to plati redakcija? Još nemam pripremljen tekst, vi će te mi u tome pomoći, kao i ovoj gospođi koja pakira svoje novogodišnje poklone, zar ne? A nakon toga trebam vašu uslugu pisanja današnjeg dnevnika'. Cijeli poštanski ured je zagrmio smijehom, ali ova koka-pakiračica jajca se nije niti pomaknula u stranu da pusti nekoga. Totalno bahato. Grozno. Arogantno. Nepodnošljivo usrano balavo i neodgojeno ponašanje zrele žene, vjerojatno već i bake, ali kakva li si ti to osoba na ovakav način uspjela preživjeti a da te već netko nije naučio disciplini? I kakvi to dođavola tukci rade u tim uredima da ovakve mušterije ne nauče redu? Pa ja bih je, da sam na njihovom mjestu educirao, zna se što je pravilo. Joj, nosite mi se svi dođavola s tim neredom egoizma i nekakvih privilegija... Sramota da nas takvi ljudi doslovce zavitlavaju u životu i seru nam po glavi. Sramim se što živim među takvom neodgojenom stokom.
the rodeo idiot engine © ramona
Evo, na nogometnoj utakmici između Zagreba i Osijeka prije neki dan bilo je rekordnih 16 gledatelja na stadionu u Kranjčevićevoj. Nekad su ta dva kluba oborila rekord posjećenosti svih nogometnih utakmica u povjesti domaćih nadmetanja kad su za ulazak u prvu ligu 1973. na Maksimiru imali 65.000 gledatelja. Ali takvi gledatelji odavno više ne idu na utakmice jer se plaše koječega od vandala, huligana, kladionica, sportskih lidera, političkih izgrednika i nemaju niti najmanje volje da svoje slobodno vrijeme provode na stadionu jer im i džep više ne sugerira izlet na nogometnu tekmu. Štulić je nekad davno imao stih 'nedjelja popodne, nogometni dan' i svi smo znali što to predstavlja: gomilu publike na stadionima i prijenose utakmica na radiju. Atmosfera je bila živa i pričalo se o nogometu i glazbi. Išlo se na koncerte, svaki inozemni bend i izvođač su ulijevali veliki respekt, pa i zadnja komercijalna smeća koja danas više niti degutanti ne mogu smisliti.
Devolucijskom preobrazbom pakiranja jajca na šalteru pošte postali smo glupani koji uslijed ovakvih debilnih kretenarija više niti ne primjećujemo neku zanimljivu knjigu na polici, neki dvd, neku nazovimo sitnicu, bilo što kaj čini sastavni dio ljudskog najvrednijeg dostignuća - kulture. Sve nam je otišlo u vražju mater zbog ovakvih bedastoća kojih ima na sve strane. Ljudi su doslovno Štulićevski postali 'nalik na kokoš žureći jutrom na kopanj'. Više ne zapažaju ništa iole vrijedno. Senzori im rade na sasvim drugim frekvencijama ugođenim za ovu duhovnu kataklizmu poremećenog sustava vrijednosti. Koga briga što je u Močvaru došao THE RODEO IDIOT ENGINE? One na šalterima? One koji ne znaju niti zapakirati paket? One koji dolaze na utakmice da rastjeraju i još ono malo dobronamjernika što ih zanima nogomet? One koji znaju što je pravi rokenrol? Oni koji slušaju samo najbolju mjuzu?
the rodeo idiot engine © ramona
Ma da. Ama baš nikoga to nije zanimalo od sve te horde. Svatko ima svoje kategorizacije i klasifikacije vrednovanja, svatko zna što je najbolje, e pa, ukus nema veze s originalnošću kojoj je prisustvovala tek šačica zainteresiranih ljudi. Vjerujem da bi svatko od tih 30-tak posjetitelja u Močvari znao zapakirati ta jajca ili kaj već jesu za pol minute i da su zasigurno spremni odvaliti kavgu gloženja prema hrvatskom pučkom kokošinjcu. Nas, koliko god da nas je bilo malo, gotovo da smo osjećali isto - stid. Pravi domaći domesticus vulgaris što nas je posjetio po četvrti (ili peti?) put jedan uistinu uzbudljiv i originalan bend što kukuriče na sav glas daleko od svojeg francuskog baskijskog sela, ali izgleda da se od svega toga pučkog hrvatskog kokodakanja i laprdanja njihov glas ne prepoznaje u metežu nadvikivanja. Džabe sad lamentirati više bilo što, ali da smo kao masa neuki primitivci, konformisti, oportunisti i infantilni plebejci što više vjeruju klafranjima medijskih manipulatora, jesmo.
Eto, tog utorka u metropoli nije bilo nikakvih značajnijih rock zbivanja, ma niti prekasna najava dva dana uoči ovog koncerta nije neki vitalno važan faktor. Za koncert nekakvog pržmljfrktza se sazna u tili čas ako je dovoljno razvikan, znalo se pokazati da i nabrzaka organiziran event samo preko društvenih mreža i SMS-ova može imati dovoljno jaku informativnu spregu, a ja sam stoički bedak pretpostavljao da će Baski ovaj puta skupiti barem 20-30 ljudi više nego lani kad su razorili Močvaru jer je nedavni koncert njihovih daleko slabijih i neoriginalnijih zemljaka Birds In Row također u Močvari pokazao da se na vrlo sličan bend može skupiti i stotinjak posmatrača. Ne znam uistinu što bi pravi razlog ovakve abnormalno mršave posjete i općenite nezainteresiranosti za Rodeo. Ma nije vrag da niti alternativno orjentirana škvadra ne konta njihovu mjuzu? Ne, nije. Nego nisu razvikani ko' Converge i The Dillinger Escape Plan, a osim toga, malo tko da uopće i sluša albume ovih pomahnitalih Baska.
lyon sonny © ramona
Elem, predgrupa mlađahnih Siščana LYON SONNY su izgleda u zadnji tren kibicirani da zagriju veliko mnoštvo. Pokazali su se žestokim bendom u stilu deathcorea stručno nazvanog powerviolence (mada dođe vrlo blisko i grindcoreu), odšibali su set vrlo kratkih pjesama što iznose jedva nešto više od minute, konciznost im je prilično dobra, bubnjar se naradi ko' mazga, ali im je pjevač užasnih performensa. Ama baš sve pjesme odvrišti u istom stilu koji je zvučao 'ajajajajajajajaja... ajajajajajajaja... ajajajajajajaja'. I to je gotovo čitav libreto koji možda i nije upitan jer se ionako pod milim Bogom nije kontalo što to urliče, no totalno je linerano, bez ikakve arije, bez neke promijene, bez uspona i padova. Vokalni manirizam copy/paste stvar po stvar. O jeziku me nemojte ništa pitati. Mogao je biti i madagaskarski i tungusko-mandžurski, a i transkripcija zvuka prvih atarijevih kompjutera što su radili na snimljene audio-kasete. Poanta pjesama? Eh, da mi je to barem znati šta ima u njima... Valjda to tak' mora biti i to tak ovi mladi dečki hoće.
the rodeo idiot engine © ramona
Nego, The Rodeo Idiot Engine su bili vidljivo neraspoloženi ovakvim ambijentom nastupa pred otužno malim brojem ljudi. Frontmen Jerome Indara je bio vrlo rezerviran, nije isijavao niti upola od one lanjske energije, ekipa na žicama nije skakala 'do plafona' mada je tu bilo ponekih egzibicija, koncert je bio vrlo kratak i stekao se dojam da su samo obavili klupsku tonsku probu i mislima već bili na sljedećoj destinaciji s obzirom da su na europskoj turneji kojom promoviraju novi, glanc objavljen treći album "Malaise" kojeg su gotovo u cjelosti izveli. Jasno, čemu dangubiti vrijeme i energiju kad ti je ispred pozornice samo jedan fotograf i tri rakijom spaljena lika koji su se jedini došli zabaviti i doživjeti svoj privatni hardcore urnebes. A da je bilo više publike, ovo sve bi izgledalo i doimalo se daleko bolje, a vjerojatno niti svirka ne bi bila ovako kratka. Znam da su svi oni ponovno doživjeli hladnu i praznu zagrebačku malodušnost, gitaristi Alan Billi i Txomin Urriza su čak dopustili samima sebi i feler na otvaranju koncerta (zaštekala im neka tehnikalija), a bubnjar Mikel Perez se nonšalantno u kratkim hlačama nije niti pošteno oznojio. Tek malo zagrijao.
the rodeo idiot engine © ramona
Koncerti i utakmice se igraju zbog publike, a ovo je unatoč svim vrhunskim kvalitetama ovih Baska bilo tek haklanje s prijateljima na dva mala gola uz ponekog slučajnog promatrača koji ne dangubi vrijeme pakirajući jajca i arogantno žderući okolinu na poštanskom šalteru. A da je bio dobar koncert, pravi i žestoki, jeste. Kratak i sladak. Obavijen dimom baš upravo poput zagrebačke magle te noći. Komotno su mogli svirati i na nasipu pored Močvare, pa bi bila Krležina stvarnost "Megla v megli". Nek bleje tuke i tukci, kaj me briga za njihove stereotipne klišeje kak' prava i dobra rokačina mora djelovati i kaj mjuzu ovih Baska sluša tek par ljudi. Količina publike uopće nije mjerilo kvalitete, isto kao niti 40 ljudi što se tiskaju u pošti trpeći teror pakiračice jajca. Po tome bi događaj u pošti trebao biti kvalitetan reality teatar u gostima, ali ipak nije. Samo turobna stvarnost naše kulturne vegetacije na izdisaju. U oba slučaja.
horvi // 17/12/2015