Novi dan, novi koncerti. Main Stage je u petak 12/kolovoza bio rezerviran za John Newmana, Bastille i Manu Chao. Drugi stage po važnosti i veličini okupirali su u prime time terminu Editorsi, Unkle live, Kovacs, Jain i u manje atraktivnom terminu iza jedan u noći dj-i Boys Noize, Wiwek i Jumodaddy. World music stage, uvijek zanimljiv i šarmantan nudio je, između ostaloga, Yiddish Twist Orchestra, Django Lassi i naravno balkansku atrakciju koju vole stranci Gorana Bregovića i njegov orkestar za vjenčanja i sprovode.

Propustla sam ga u Zagrebu, pa mi je bilo interesantno čuti zašto je John Newman tolika zvijezda, pogodna za velike pozornice i publiku od kojih 10 000 ljudi koliko ih se skupilo. I sada mi je jasno zašto. John Newman pravi je showman. Energičan, zabavan uz savršeno uigran bend, divne i očekivano vokalno superiornije pjevačice, ostavlja srce na stageu. Publika ga voli i reagira na svaku njegovu riječ. John je na pozornici dao najbolje od sebe i predstavio hitove 'All My Hear', 'Give Me Your Love', 'Lights Down', 'Loosing Sleep', 'Cheating', 'Tiring Game', 'Blame', 'Come And Get It', kao i neizostavnu pjesmu 'Love Me Again. Sve te pjesme su pitke, melodične i vesele, pop-soul produkcije, baš onakve kakve pršte s main stream radijskih postaja i koje vam lako ulaze u uho. Za veselo i neopterećeno njihanje. I baš tako je i bilo. Veselo i festivalski s puno ljubavi u zraku. John mi se čini kao pravi dečko iz susjedstva. Fin i iskreno ganut što ga publika voli i pleše uz njegove hitove. Čak ni njegovo povremeno falšanje i napuknuti glas kakav već ima nije smetao. Nakon John Newmana publiku je pogodio meteor zvan Bastille. Meni su išli na živce, osobno ih ne volim, ali Sziget publika ih obožava. Pjeva frenetično uz njihove pjesme i euforično reagira na svaki pomak pjevača Dan Smitha. Suvišno je reći da bend svira odlično, jer samo svirački bolesno uigran bend može doći na main stage ovakvog festivala. Ali čak ni to nije dovoljno, jer jedno je dobro svirati, a drugo je biti savršeno funkcionalan festivalski main stage bend. To ne može svatko. Bastille može, iako meni zvuče kao mutirani bečki dječaci, s pubertetsko-infatilnim melodijama, ali oni jednostavno nisu my cup of tea i to je moj osobni problem s njima. Bend koji obrađuje TLC-ov No Scrubs jednostavno mi nije muški zreli bend, već bend bez muda, girlie bend, ma koliko svirački jaki bili. Sorry guys, vaše pjesmuljčice nisu za mene. Za razliku od Manu Chao čija energija razara sve pred sobom i na čijem se koncertu možete pošteno oznojiti. Jer ništa drugo nije ni moguće na njegovoj svirci. O, i te kako se skakalo i divljalo. Baš kao i na Goranu Bregoviću koji je na world music stageu priuštio pravi balkanski spektakl. Izgleda da ga Talijani i Rumunji obožavaju, jednako kao i Madžari jer su mahom oni bili u publici. Plesali su i razgaljeno skakali, baš kao da im je to zadnje u životu. Meni se pak čini da je svirački i pjevački puno slabiji nego što je to bio, primjerice 2007. kada je napravio pravi svjetski bum sa svojim bendom. No, uostalom koga briga kad se skače, pjeva i srce titra na balkan beat. Uostalom, nema partija do balkan/cigan partija i nema boljeg lopova od Bregovića, ali isto tako nema zahvalnije publike od Sziget publike. Divljaj, skači, pleši, možda ti je zadnje, svakako je bio moto ovog koncerta!! Uživaj u svakoj sekundi. Balkan živi vječno!!!

Subota 13. kolovoz nudila je pravu poslasticu. Planetarno popularni i nadrealni MUSE došli su iz svemira i počastili nas obične smrtnike sa svojom prisutnošću.

Ovaj poluoblačni dan započeli smo na drugoj po veličini pozornici A38, taman završetkom nastupa američke pjevačice i kantautorice Norme Jean Martine. Ona je tu došla na krilima finog albuma "Animals" iz prošle godine, a mi smo uspjeli čuti ugodnu obradu Springsteenove I'm on Fire i vrlo dobru naslovnu, Animals. Ona je taj dio odsjedila za klavirom uz usvirani bend, a pomalo me pojavom i glasom podsjetila na Norah Jones.

norma jean martine   © Pedja

U to vrijeme na glavnom stejdžu svirku su započeli britanski emo-metalcore Bring me the Horizon. Nisu me se dojmili prije tri godine, a bome nisu ni sad. Kako su u posljednje vrijeme ubacili malo elektronike u pjesme, nadao sam se nastupu u tom smjeru, no započeli su s nekontroliranom deračinom, pa smo vrlo brzo pobjegli dalje.

bernays propaganda   © Pedja

Put nas je odveo do Europe stage, gdje su se predstavljali naši stari poznanici Bernays Propaganda. Ako niste to dosad znali, sad sviraju kao trio i to bez basa i bubnja, s gitarom i sintovima, lupovima i svim što ide uz to. Super zvuče. Kristina vlada pozornicom, a makedonski jezik na kojem pjeva i dalje ne smeta. Šteta je samo da ih nije vidjelo i čulo više ljudi.

kultur shock   © Pedja

Nekako u isto vrijeme, na World music stejdžu, pozornici rezerviranoj za etno i world zvukove, počinjali su još jedni "naši". Kultur Shock, iako se pišu kao amerikanci, ipak su domaći, pa ih je trebalo ovjeriti i u tim uvjetima. Tu se već okupila zavidna grupa zainteresiranih, a kako je nastup odmicao, Đino i ekipa bili su sve opušteniji, pa se i na i ispred stejdža opako plesalo.

Nakon toga, bilo je vrijeme za punjenje baterija s mađarskim kobasama i turskim kebabima, a sve to prije islandskih Sigur Ros i zvijezda večeri i vjerojatno najjačeg benda ovogodišnjeg festivala, britanskih Muse.

sigur ros   © Pedja

Sigur Ros započeli su program još po danu (19:30), a dan nikako ne paše uz atmosferičnu glazbu koju proizvodi ovaj islandski trio. Tako su nepotrebno potrošili novu, odličnu pjesmu Óveður. Kako je nastup odmicao i mračilo se, tako je njihova magija bila sve upečatljivija, a sviranje gitare s gudalom zanimljivije. Tako je kraj uz Festival, te kasnije Hafsól i Popplagið, te igru svjetla i tame s pozornice, bio u potpunosti čaroban i mističan.
No, tek nakon ovoga trebao je uslijediti naj događaj večeri. Prvi susret s Muse imao sam na istome mjestu i to prije četrnaest (14) godina. Tada su imali objavljena tek dva albuma, no svejedno su zaslužili biti hedlajneri zadnjeg dana. Bili smo u prvom redu i uživo vidjeli bend koji će svojim izričajem obilježiti desetljeće nakon i nekoliko puta ponijeti titulu "najboljeg živog benda". Da mi je tada netko rekao da ću ih ove godine gledati četvrti puta, vjerojatno mu ne bi vjerovao. No, taj bi bio u pravu. Po treći puta na istome mjestu, Matt, Chris i Dom pojavili su se ispred nas, pojačani bezimenim četvrtim multiinstrumentalistom koji povremeno preuzima Mattove gitarističke i klavirske dionice, kako bi Matt mogao više kontaktirati s publikom. No, to ne znači da se Matt odrekao najjačih solaža, a pogotovo ne onih između pjesama, koje su mnogima zamorne, a većini su ipak dio programa, bez kojeg Muse ne bi bili Muse.

muse   © Pedja

Počelo je moćno, gdje nam se s ogromnog ekrana obratio "Drill Sargeant", a 85.000 ljudi je u glas vikalo "Aye aye, sir". Uh! Odmah nakon toga uslijedio je udarac u glavu s Psycho, a Muse su nas uveli u svoj svijet glasnih gitara, pumpajućeg basa i žestokih ritmova bubnja. Iako bi se moglo očekivati više pjesama s najnovijeg albuma, odsvirali su ih "samo" pet (5), a svaki album je bio zastupljen s barem jednom pjesmom, osim na žalost "Showbiz". Tako smo čuli Plug in Baby s dugim divljim završetkom, uz Supermassive Black Hole dobili smo i rif iz Purple Haze, na Munich Jam, se Matt po običaju odmorio, a Chris i Dom su se odmarali za vrijeme neuobičajeno laganog The Globalista, koji je ujedno označio i kraj regularnog dijela. Uslijedila je Drones iz zvučnika, a za to vrijeme su se članovi benda otišli malo okrijepiti, da bi se vratili natrag prije završetka spomenute pjesme i odsvirali još Uprising, Mercy i Knights of Cydonia, čiji uvod Morriconeovski uvod je na usnoj odsvirao Chris.
Nakon svega toga, može se samo reći: "Vau!" i "Bravo!" i sa zadovoljnim smješkom otići na počinak odmoriti uši i noge. Na main stageu su također nastupili i Quimbi, dok je A38 stageu istoga dana zapalio !!! Kodaline, i jedna, jedina i neponovljiva Roisin Murphy. Ona je pak luda baba, divljakuša i nepredvidljiva. Godine na pozornici nisu je učinile nimalo dosadnom i zamornom. Dapače. Činila je sve da u svakom trenutku svog sat i pol vremena dugog nastupa ostane interesantna. Za svaku pjesmu je imala drugi kostim, koji se savršeno uklapao u animicije i filmove na wallu. Svirala je većinom stvari s novog albuma, koji i nije pretjerano odjeknuo u javnosti, dok je očekivano najviše euforije od publike pobrala na stvari od Moloka. Te su stvari, pak odsvirane u novim i zanimljivim aranžmanima, sasvim neočekivanim, ali zato uzbudljivijim. Njezina energija je razarajuća, precizna je poput lasera, glas joj je neobuzdan i hipnotizirajući. Nema hitova kao što ih je imao Moloko i to se itekako osjetilo, no bila je toliko zasljepljujuće fantastična, da joj opraštamo nedostatak hitova. Uostalom, sve je nadoknađivala vizualnom atraktivnošću i aranžmanski lucidnim izvedbama pjesama. Najslabiji dan festivala bio je 14/8, osim ako niste obožavatelj Davida Guette koji je tog dana dobio najatraktivniji termin od 21.30 na main stageu. I znalci kažu da je bio potpuni podbačaj. Miješao je pjesme, od svake dao po minutu, vrtio gumbe, kao da zna šta radi, a mi smo svi konstatirali da zna nabrijati publiku, ali je ne dovede do vrhunca. Krene pa stane, pa nikako da dovrši. Pa sve nešto petlja, da na kraju ne znaš što je to ustavri bilo. Mene je pak oduševio britanski reper Tenie Tempah. Nisam očekivala ništa, a dobila sam pravi tsunami energije, baš kako i glasi njegova pjesma. Ipak pravi tsunami je tek uslijedio i to idući dan, predzadnjeg dana festivala. Priuštili su ga Noel Gallagher i The Last Shadoww Puppetsi. To nitko nije očekivao.............

pedja &

maja // 20/08/2016