Zašto još uvijek postoje Prljavo kazalište i Zabranjeno pušenje? Zašto je Jura Stublić još uvijek živ? Kako se likovima poput Metessija, Bogovića ili Pađena još uvijek da? I ne bi li bilo krajnje vrijeme da Let 3 više prestane? Pitanja su to koja, vjerujem, osim mene, muče i mnoge druge drage građane. Ima li išta odvratnije od olinjalih starih prdonja koji više nisu kul ni svojim ženama, ali se eto, na neku neobjašnjivu foru, i dalje uspijevaju održati "relevantnima" i obrtati neku paricu na temelju toga što handre s pjesmama otprije 40 godina za koje su oni duboko uvjereni da su remek-djela i evergrini, a u biti su samo relikvije iz vremena kad je njihovo djelovanje još možda i imalo nekog smisla i ništa više. Grozno je, stvarno je grozno kad ljudi žive na staroj slavi i sišu tu veliku sisu zvanu nostalgija, a još je groznije to što im mi kao publika prečesto to omogućavamo i podržavamo ih u tome. Opće je poznat taj sveprisutni sindrom da je prije bilo bolje i da je sad sve zakurac, i on se nažalost na uzorku zvanom "glazbeni ukus svekolikog puka" manifestira možda i bolje nego igdje drugdje. Tu negdje u cijeloj toj priči svoje počasno mjesto, jebiga, imaju i junaci naše današnje pripovijesti. Zadruga, jelte. Sad, većina te škvadre koja funkcionira na gorespomenuti način (dobro, izuzev Stublića dakako) tu i tamo osvijesti da je vrag odnio šalu i da treba izbaciti neki singl ili čak nedajbože i album, za kojeg je više bitno da postoji nego da ga itko ikad zaista posluša. Zadruga s druge strane, oni se čak ni time ne zamaraju. Oni neprekidno postoje od 1991. do danas, i mogu se podičiti činjenicom da već 20 godina nisu izdali pjesmu. Ni jednu jedinu jebenu pjesmu. Svako toliko se pojavi neka izjava da bi mogli, ili da planiraju, ili da hoće (ili da im se jebe za to), ali ne. Ne samo da ju nisu izdali, nego ju ni ne sviraju live, zbog čega imamo razloge sumnjati da dotična ni ne postoji. Dvadeset godina. Dvadeset godina za vrijeme kojih u nepromijenjenoj postavi revno odrađuju svoju kvotu od par gigova godišnje - jednu/dvije u Zagrebu i još jednu negdje ovako sa strane. Ova koja je povodom ovom tekstu se, baš kao i ona prije točno godinu dana, održala u Vintage Industrial Baru. Hard Place mogu rasprodati uvijek, Boogaloo vjerojatno ipak samo kad slave obljetnice, tako da je Vintage sa svojim kapacitetom od 600-700 ljudi optimalno mjesto za ove stare zagorske tikvane.

Kad mi već toliko smetaju ti starci čiji se život pretvorio u kreativnu krizu, što sam onda tražio na Zadrugi? Ne, nisam išao kako bih mogao posrati, ni slično. Išao sam guštati na najjače. Jer sva ova palamuđenja iz prvog odlomka možda i drže vodu ovako na ekranu, ali jednom kad dođeš tamo i krene "Dvaput po dva" ili "Nebo i zemlja", te neke kvaziobjektivne zamjerke postaju golo govno, drek na šibici. Zadruga je briljantan bend, imaju briljantne pjesme, i tu nema pomoći, besmisleno se opirati. Klub je bio pun, čak možda i nešto puniji nego što je bio koji dan prije toga na memorijalu za Tunu. S tim da je tamo bilo 5 bendova i bio je vikend, a Zadruga je rokala solo u četvrtak. To dovoljno govori o tome da se nemaju zašto brinuti. Počeli su oko 22, i svirali preko dva sata. Naredali su sve što su trebali, pa možda imalo više od toga. Zagorje nikad nije imalo, niti će vjerojatno ikad imati, ikoga tko je tako istinito i duhovito objasnio stanje stvari i uma, i upravo je ta činjenica razlog što većina ovih pjesama i dalje izaziva tako jebeno jaku reakciju. Jer ih se jako lako osjeti. Osobno sam, ne šalim se ni najmanje, dobar dio koncerta proveo nakostriješen. Naježen skroz, ko guska na vjetru planinskom. Lako bi površnom promatraču bilo svrstati Zadrugine stvari u kategoriju tek zdrave zajebancije, ali one su u prosjeku ipak puno više od toga, nose varljivo snažan emocionalni naboj i uđu ti pod kožu i više nego što si toga svjestan. I onda dođeš tamo i razdrljiš košulju, zasučeš rukave, eksaš pivu, i lijepo se dereš i mašeš rukama. I dobro ti je, vrlo ti je dobro.

Oko tebe koječega. Mladi znojni pankeri iniciraju šutku. Stara znojna promiskuitetna baba se okolo trlja o spolovila i baca grudnjak na stejdž. Oni ljudi za koje si sasvim siguran da u životu idu samo na jedan koncert godišnje, i taj jedan je uvijek Zadruga, u Zadruginim majicama ponosito i znojno stoje i pjevaju sve naizust, i imaju prave četvrtaste zagorske glave. Onda znojni polugoli kapitalac od 150+ kila svima uzima cugu i stalno gađa članove benda majicom koju mu ovi uporno vraćaju u želji da ju navuče. Svako malo neki crowdsurfing, svako toliko se netko penje na stejdž i otima mikrofon kako bi se dokopao slave. Majstor ceremonije Kreš nema problem s tim, rado prepušta narodu da dođe do izražaja, on u međuvremenu pozdravlja poznanike iz prvih redova. Baš kao i sa Zadruginim pjesmama, među kojima je 80 posto hitova i 20 posto onih koje to nisu, tako su i njegove spike među pjesmama većinom zabavne, a tu i tamo malo upila. Sound je te večeri bio vrlo dobar, a o performansama benda koji toliko dugo već svira te pjesme ne valja puno ni trošiti slova. Trebalo bi jedino reći, za slučaj da već netko nije, da je Krumpa jedan od najjačih rokenrol gitarista u državi, te da su njegove solažice čista fantazija. Zvučni krvotok benda su u drugoj polovici koncerta dodatno poboljšala dvojica puhača, to je isto ovako jedna informacija koju bi vjerojatno valjalo spomenuti.

Dva smo dobili bisa (na prvom je naravno solirala legendarna motorka, iako se ovaj put ništa nije rezalo), ja sam s kraja drugog odjurio da ulovim noćni bus. U njemu sam razmišljao o tome kako je moguće da mi je ovo bio petnaesti put da sam otišao na Zadrugu, a da emocija u međuvremenu nije ni najmanje presušila, čak dapače. Ajde, da živim u malomu selu i da mi krava fakat ulazi u detelju, to ni ne bi bilo toliko čudno. Ali ovako… Ne znam stvarno, evo. Zasuzilo mi je okašce na "Dok bil sam mlad", priznajem. Zadruga je to. Jebena Zadruga.

ujak stanley // 11/10/2018