home > koncert > White Lies i Boniface @ Tvornica Kulture, Zagreb, 10. ožujka 2019.

kontakt | search |

White Lies i Boniface @ Tvornica Kulture, Zagreb, 10. ožujka 2019.

Osobno, uvijek sam smatrao da White Lies imaju potencijal biti veliki bend. Jedan od onih koje drugi, manji bendovi navode kao svoje uzore na koje se ugledaju. Druga strana medalje je ta što istovremeno s tim mišljenjem pokušavam detektirati razloge zbog kojih se nekako čini da se to jednostavno neće dogoditi.

Zapravo je tu prisutno sve što treba biti. Za pjesme koje White Lies rade se ne može reći da su dosadne ili naporne, ili da nisu pjevne. Pjevač Harry McVeigh je sve samo ne loš glazbenik. Dapače, jedan je od najboljih vokalista koje sam imao priliku čuti uživo. Isto vrijedi i za ostale koji s njim sviraju. Sve u svemu, uobičajeni post-punk bend koji odlikuje uobičajena glazbena evolucija prema sve kompliciranijim muzičkim strukturama koje progresivno postaju sve složenije i slojevitije što godine prolaze.

Međutim, čini se kao da White Lies nekako uspijevaju izbjeći sve kreativne ideje koje bi ih odvele do etabliranja svojeg vlastitog, karakterističnog zvuka, da ih izdvoji iz mora ostalih post-punk-informed bendova nastalih u prvoj četvrtini XXI. stoljeća na krilima Interpola ili (sada već odavno velikih) Editorsa. Ili nekog još čvršćeg (nedostižnog) uzora poput Joy Divisiona, koji će biti spomenut samo kako bi na cijeli diskurs dodao auru umjetničkog dosega.

Na albumima koje White Lies izdaju se to očituje u obliku tuceta pjesama u klasičnoj pop-formi, gdje se izmjenjuju malo sporiji i malo brži komadi. Tri ili četiri su odlične pjesme koje će postati poznate i na koje će publika na koncertima izgubiti razum, a ostale ispunjavaju prostor. Kvalitetom nužno ne zaostaju, ali ih se baš niti ne pamti. Svaki album će donijeti nešto novo, i napraviti neki iskorak koji će ga odvojiti od prethodnika. Na kraju, kad se skupi dovoljno takvih iskoraka, govorit ćemo o stilskoj promjeni i ocijeniti je li bend napravio dobar zaokret ili nije. S tim u skladu, pred koju godinu, White Lies su izbacili Friends, nešto manje turoban i nešto manje tipičan post-punk-informed pop album pogonjen zgodnom produkcijom i nešto pjevnijim melodijskim linijama. Što ga je učinilo albumom duboko ukorijenjenim u popu i dalo mu vrlo ugodan i zanimljiv prizvuk koji se trebao znati iskoristiti. Isto tako, Friends je bio ujednačeniji i koherentniji od svojih prethodnika.

Međutim, White Lies kao da nisu znali nastaviti dobar trag koji su pronašli. Album Five, peti album po redu, uradak je ekstremno neinventivnog naziva i gotovo podjednako neinventivnog sadržaja. Ne želim sad reći da je loš. Dapače. Dobar je. Ali jednostavno nije donio dovoljno toga novog da možemo govoriti o još jednom iskoraku koji bi se nastavljao na prethodni. S vremena na vrijeme se čini kao da su se White Lies odlučili za svojevrsni povratak korijenima. Takvo stilsko vrludanje je uvijek dobrodošla pojava, ali ne kad se radi na način koji djeluje kao pokušaj povratka na stazu prije onog zbunjujućeg raskrižja za koje se ne sjećaju točno gdje je bilo i u kojem smjeru su na njemu skrenuli.

Turneja u sklopu koje je održan koncert u gotovo punoj Tvornici kulture u Zagrebu promovira upravo Five, a problemi koje sam spomenuo se na koncertima posebno očituju.

White Lies je bend koji zna odraditi dobar koncert. S druge strane, preslušavanje albuma, pogotovo iz trećeg ili četvrtog puta, može biti naporno. Napomenuo sam kakva je njihova struktura: par pjesama i puno ispunjenog prostora. Selekcijom dobrih (najboljih) brojeva sa sada već pet albuma dobije se odlična set-lista, puna hitova, za koju je zajamčeno da će osigurati dobru zabavu. Ostaje i dovoljno opskurnijih i emotivnijih komada i za kvalitetan bis. Razlog je to iz kojeg ću se osobno lakše odlučiti posjetiti koncert White Liesa, nego od prve do zadnje sekunde poslušati njihov album.
Međutim, ni taj segment ne funkcionira u cijelosti dobro. Jednako kao što se koncertnim nastupom problemi mogu zamagliti, isto tako dolaze i do izražaja.
Napisao sam već da je set-lista složena tako da bude sačinjena od najvećih hitova, s dosta pjesama smještenih na novi album koji se promovira, te ugodno varira među raspoloženjima koja su u pojedinim pjesmama zastupljena. Ne oscilira previše ni u tempu ni u dinamici, i lako ju je pratiti.

I White Lies odrađuju solidan posao na toj pozornici. Harry McVeigh je do danas gotovo u potpunosti ovladao svojim vokalom, od zadnjeg koncerta pred oko dvije godine njegov napredak je zamjetan. Više se neće poskliznuti na ponekoj noti, niti će mu se dogoditi pogrešna procjena oko dinamike ponekog tona. Njegov vokal je neupitno precizan i nadmoćan, i lako se prilagođava melodijskoj liniji. Ponekad se čak čini i da je glazba koju pjeva previše skučena za njegove sposobnosti, i da mu ne ostavlja prostor za vlastite interpretacijske mogućnosti. Ponekad se čini da bi najradije promijenio tijek cijele glazbene rečenice, ali se odlučuje suzdržavati da ne naruši integritet cijele situacije. Kao da nije siguran hoće li ga ostatak benda moći pratiti.

I time dolazimo do najvećeg problema s kojim se White Lies nose. Harry McVeigh je onaj kojem je ostavljena zadaća improviziranog rješavanja svih poteškoća s kojima se bend može susresti. Komunikacija s publikom je u cijelosti na njegovim leđima (što je i OK, ipak je on frontmen), njegov glas zadužen je za izričaj i za zaokruživanje interpretacije, a njegova pojava je zadužena da dirigira cijelom pričom. Na toj točki, počinje se činiti kao da su White Lies zapravo njegova instrumentalna pratnja. Problem je u tome što se pred nama nalazi bend, a ne estradna zvijezda sa svojim pratećim muzikantima. Problem je i u tome što je Harry McVeigh vrhunski vokalist, iz čije glasovne sposobnosti izvire differentia specifica cjelokupnog zvuka White Liesa radi kojeg ne zvuče kao svaki drugi bend koji se može danas čuti; ali je i u radikalnoj nemogućnosti da animira publiku dovoljno da se sve skupa odmakne od dojma profesionalnog odrađivanja radnog zadatka.

Teško je reći radi li se o Harryjevom osobnom nedostatku karizme ili o tome da mu je nametnut jednostavno prezahtjevan zadatak za kvalitetno odraditi na koncertu. Ne znam, ali se ne mogu oteti dojmu da ovaj koncert može biti odličan samo onima koji inače nemaju preveliko koncertno iskustvo, ili onima koji su White Lies došli poslušati prvi puta. Ostalima kao da ovaj koncert može biti vrlo dobar, solidna četvorka koju ne treba ispravljati, ali ipak fale ona dva boda do čiste petice koja se ne mogu navući niti na jednom pitanju.

Basist Charles Cave je u intervjuu za portal ziher.hr istaknuo da Five nema koncept. To je album bez koncepta, sastavila ga je "grupa dječaka koji žive u čudnim vremenima". Po njemu, umjetnost je dijaloška forma, razgovor između umjetnika i publike; "način otvaranja dijaloga ili razgovora s drugim ljudima o našoj nasumičnoj egzistenciji", odnosno ona "uvijek leži u nekom drugom koji umjetnost mora doživjeti i reagirati i na taj se način povezati s razgovorom".

Zgodno za čuti, ali White Lies nema kapaciteta za izvesti to, a ta nemogućnost je zapravo najveći problem cjelokupne izvedbe. Naime, gubitak čvrstih značenja i sve više rastuća distanca između stvarnosti referencijalnog svijeta u masovnim medijima i umjetnostima dovodi do krize reprezentacije (ponekad i namjerno). U raskoraku koji stoji između prezentiranog diskursa i činjenica, teško se u potpunosti poistovjetiti s tekstovima bilo koje pjesme. Jednostavnim riječima rečeno, White Lies neće moći prezentirati ništa s čim bi se itko poistovjetio, toliko dugo dok im se poetska komponenta glazbe sastoji od lako uhvatljivih fraza. Tekstovi poput nove (i možda najbolje) pjesme s Fivea, Tokyo, to dokazuju: "Call Tokyo, call New York/ It's just same but different, love/ Call Jupiter, call Lyon/ Find a right, find a wrong." Ovakav semiotski simulakrum samo formalizira stvarnost koja sama po sebi funkcionira s originalima koji su zapravo samo umnoženi primjerci nestalog izvornika, jer na kraju krajeva nismo dobili ništa originalno.

Stih iz Madonnina klasika, Papa Don't Preach, koji je u istom intervjuu Charles Cave naveo kao primjer pjesme u kojoj se snažna politička poruka uokviruje u neobavezni pop, a koja bi valjda trebala biti svjetionik nove paradigme White Liesa, je u tom kontekstu gotovo bezobrazan. White Lies nemaju niti motivacijsku niti ideološku snagu konkurirati Madoninim tongue-in-cheek uvijenim komentarima društvene i političke stvarnosti koji, i uslijed umjetničke i ekonomske snage svoje autorice, rezultiraju i stvarnim pomacima.

White Lies očekuje još puno rada na vlastitim umjetničkim dosezima, ako žele ispuniti ambiciju o kojoj Cave govori.

A to sve se očituje i na koncertnom nastupu. On jednostavno nije dovoljno uvjerljiv, koliko god da je bio tehnički i glazbeno odličan. White Lies se ne mogu s publikom povezati na kolektivnoj razini, dovesti ljude pred sobom u ujednačeno mentalno stanje u kojem će im se vjerovati da stoje iza svakog odsviranog ili otpjevanog tona. Koncert će na kraju ostati kvalitetno odrađen, i teško da će ikome ostati u pamćenju kao najbolji koncert u životu.

No, kao najbolji koncert White Liesa u Zagrebu- to svakako, jer je uistinu i bio bolji od prethodnih ukazanja koje su White Lies imali pred zagrebačkom publikom. Ali i ne više od toga.

S druge strane, mladi bend Boniface nastupio je kao predgrupa White Liesima. U principu, lako bi ga se moglo okarakterizirati kao bend za hipstere koji ne zvuči ni pretjerano novo niti zanimljivo. Ali ima energiju. Ima ono nešto, onaj X-faktor, onu sposobnost uvjerljivo i iskreno interpretirati vlastita djela i svidjeti se publici bez da joj prljavo podilazi. I zato, po meni, u tom segmentu nadmašuje one čiji koncert otvara. Boniface stoji iza svoje glazbe, ne sakriva se iza izbjegavanja koncepata i transcendentalnog razmišljanja je li njegova funkcija da stvara umjetnost ili da zabavi. Uostalom, tko je ikada rekao da je to dvoje u dihotomiji? Postoji li itko tko bi osporio i zabavni i umjetnički karakter, primjerice, Mozartovoj Čarobnoj fruli? Mislim da ne, i baviti se time je izlišno, i teško da može donijeti konkretne zaključke.

Konačno… Ovo je jedan od koncerata koje mi je teže okarakterizirati. Svakako mogu ustvrditi i stajati iza izjave da je ovo bio najbolji koncert White Liesa u Zagrebu do sad, da se radi o kvalitetno odrađenom koncertu i o dobrom bendu s dobrim glazbenicima, koji može dati jako puno.

Ali žaljenje izaziva osjećaj da je taj bend već trebao dati jako puno, i da je mogao dati jako puno, samo da se nije upleo u razmatranja sa samim sobom o tome koja mu je svrha i u kojem smjeru se želi razvijati. I to razmatranjima na jalovoj filozofskoj razini koja su očito dovela do svojevrsne umjetničke blokade od koje dečki ne mogu doseći vrhunac na koji bi mogli zasjesti. Šteta. Potencijal je dobar kad izdaješ prvi i drugi album. Na petom već moraš znati koji ti je glazbeni potpis i u kojem smjeru generalno želiš ići i što postati. Editorsi se, primjerice, na toj točki nisu pretjerano jako poskliznuli, ali White Lies su na njoj zapeli.

Idući put bih ih htio vidjeti u izdanju u kojem najveća novost neće biti Harryjeva prugasta majica umjesto bijele, nego u izdanju u kojem će ostatak benda moći parirati Harryjevu glasu i podržati i njega i njegov potencijal, umjesto da on podržava njih. I iskoristiti ga. Dati mu priliku da bude u ambijentu koji mu odgovara i u kojem može dati najviše od sebe.

Ocjena: 4.1 od 5.

johnny mcfearless // 12/03/2019


PS: FOTOGALERIJA:
https://www.facebook.com/pg/terapija.net/photos/?tab=album&album_id=2419616684749210
Share    

> koncert [last wanz]

cover: Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

Noflipe, Martin Ladika @ Dva Osam, 21/03/2023

| 28/03/2024 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

KING UBU + JEMBRELA, 24/03/2024, Močvara, Zagreb

| 26/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Veja @ Vintage, 20/03/2024

Veja @ Vintage, 20/03/2024

| 24/03/2024 | dora p |

>> opširnije


cover: TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

TUROBNI MOYER, 18/03/2024, Močvara, Zagreb

| 20/03/2024 | horvi |

>> opširnije


cover: Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

Hania Rani@Cankarjev dom Ljubljana

| 20/03/2024 | bir |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*