Ne sjećam se koliko dugo je proteklo vremena da sam 3 dana, praktički za redom bio u Močvari. Vjerojatno negdje u prvoj deceniji 21. stoljeća kada sam gotovo svaku večer visio po koncertima, a evo, desilo se stjecajem okolnosti da sam u ovim kriznim vremenima nakon svega onog lockdowna bez pravih, živih svirki došao u priliku ponovno revalorizirati neke stare običaje odlazaka na omiljenu destinaciju. S puno starih frendova i poznatih lica, Močvara je opet oživjela duh onog klasicizma i zajedništva gdje se praktički svi međusobno poznaju, kako vrijeme odmiče, evo skoro pa nekoliko decenija, pa se tako znalo zabrazditi u razgovore koji bi potrajali unedogled da je dozvoljeno ono staro radno vrijeme do ranih jutarnjih sati kada se zadnji krikovi sa šanka premjeste do obližnje benzinske pumpe, nekoć i stari Krivi put, Papilon, Sidro, Brazil, a potom prve ranoranilačke birceve, dakako u soc-realističnom izdanju. Ovo kompresirano radno vrijeme od 17 do 24 sata jednostavno prebrzo prolazi ako dođeš na početak svirke, a to je sada uobičajeno oko cirka 20 h, što je idealno i povoljno jer više nema onih čekanja od po nekoliko sati, koji puta i nakon ponoći kad se svi već toliko ponapijaju da se niti ne sjećaju čemu su prisustvovali. Slovenski SVOJAT iz Ljubljane su ovom prilikom imali prvi nastup izvan dežele jer im je istoimeni album prvijenac objavljen taman uoči prvog vala pandemije pa su svojski bili puni kondicije i napucani željom za iskonskom svirkom u kojoj su promovirali kompletan materijal. Otvorili su s hitom "Ljubavbav" odmah bacivši sve glavne adute na trpezu: uvodni duži instrumentalni dio s math-rock pletenjem prešavši u noise-rock i svu onu komplementarnost koja ih krasi potvrđujući da ama baš u ton, u svaku frekvenciju i prikazanu vibraciju na albumu idu detaljno i u tančine, uostalom kao što je to bio i običaj bliskih im Žoambo Žoet Workestrao odakle je basist Ivo Poderžaj koji se povremeno priključuje na iščašenim vokalima glavnom grlu i gitaristi Andrej Fonu. Ta upečatljiva sviračko-vokalna sprega uz tehnički zahtjevne ritmičke progresije (imaju friškog bubnjara nakon odlaska Tadeja Čauševiča) netremice šeta od pjesme do pjesme u nepredvidljivim aranžmanima, dakako, ako još niste poslušali album, međutim, sve oni to najkonciznije interpretiraju pokazavši da sjajan rad nije igra slučajnosti nekakvog, banalno rečeno, eksperimenta.



S odmaknutijim poretkom skladbi nego li na albumu, zarašpali su potom "Žoga joka", pa "Afriqa" (iliti "Če sem natančnejši"), "Soba 2x2" (znana i kao "Notranje gorice", a za kraj su odsvirali dva snažna komada "Opica" i "Sekundno lepilo" ostavivši sjajan svirački dojam i onima koji možda ne znaju za bend, a preferiraju ovakav kompleksan rock stil koji ima vraške skokove iz ambijenata u totalnu abrazivnost i kaos, te dovitljivo izvlačenje iz njega. Posebnost su ti Fonovi vokali, šaputanja, dernjava, vibrata, stenjanje, jecanje, vrištanje i kojekakva nadglasavanja u svrhu poetskih čari lucidno oblikovanih tekstova punih frustracija s neočekivanim zapletima. Možda ih okupljeni auditorij i nije najjasnje shvatio, ali je bez ikakvih problema upio njihov nevjerojatan smisao za glazbenu egzibiciju koju možemo smatrati i lucidnom sumanutošću i provokacijom prema standardnim klišejima i obrascima davši im sasvim nove, drugačije i nadasve originalne konture.

Mađarski TORTTEL A TALAYAPA PROJECT su mi bili velika nepoznanica, a pretpostavljam i većini okupljenih premda su nekad davno nastupali, prije čak 23 godine u KSET-u. Kako nisam znao što očekivati, a pretpostavljao sam nešto sukladno Svojatu s barem noiserskim zvukom, šusom i drukom, ostao sam nadebelo iznenađen i zatečen jer kod vođe Tamása Rupaszova se nikako ne može zboriti po viđenome i čujnom o nekakvom rocku, a pogotovo ne o noise ili math stilovima. Oni su se ovdje predstavili kao trojac i to je praktički jedina sličnost s fantjima iz dežele, a u principu su na sasvim drugačijem kolosjeku - elektronskoj plesnoj glazbi koja bi daleko bolje sjela večer ranije kada je nastupao Neon Lies. Mada imaju analogne instrumente (bubnjevi, bas gitara i djevojku na puhaljkama), a u najavi su predstavljeni kao avangardna psihodelija koja po definiciji, na žalost nije najpravilnije i najtočnije precizirana, svoj izričaj, barem ovdje prezentiran, duguju primjerice elektronskom izletu Primal Scream s konca prošlog i početka ovog stoljeća, pomalo i The Chemical Brothersima, te elektronskom funku The Pop Group i novoj inkarnaciji A Certain Ratio s kojima su paralele najočitije, a u jednoj pjesmi su pokazali i konotacije soula, te world-musica u jednoj temi otpjevanoj na madžarskom jeziku. Bubnjar Orosz Csabi ima čitavo čudo od udaraljki koristeći i brojne programirane ritmove, matrice, sekvencere i samplove da se naprosto nije znalo što je odlupao, a što je teklo iz unaprijed pripremljenih snimaka na kojima su bile i već gotove melodije na koje se štekaju živi basovi Rupaszova koji su, mora se priznati originalni dajući snažnu ritmičku poletnost na ples, te duhačke dionice Rite Kardos koja uz klarinet svira i aerophone, posve novi instrument, kako mi reče, u opticaju je tek 2 godine, a riječ je o kombinaciji melodike i syntha s najmanje 2000 programa s kojima još nije posve ovladala, ali sve što je iz njega izlazilo imalo je pa sve bliskosti sa synth melodijama.



Da je bend pravilnije najavljen kao elektronski i namijenjen za ljubitelje čage, dance podija, pa i techno-trancea, imali bi sasvim sigurno jaču podršku auditorija koji je isto kao i ja, bio potpuno nespreman za ovakav sasvim drugačiji preokret zvuka i stila nakon ekscentričnih Slovenaca, ali šta je - tu je, odvalili su svoju igru i spiku s modernim, ali nikako avangardnim ili psihodeličnim atributima koji su ih ocrtavali prije četvrt stoljeća. Unatoč tome, ostali su vidno zadovoljni pokupivši solidan aplauz onih kojima ovo nije bio davež za prodavanje zjaka i odlaska u prostor oko šanka. Ovo bi valjalo ponovno doživjeti s daleko drugačijom pripremom i najavom, te audijencijom koja je spremna zaplesati…

horvi // 26/07/2021