Tam Tam je rijetko duga biljka, festival na kojem čovjek može provesti par dana, otići u Zagreb porješavati neke korespondencije, pokušati zaraditi neke pare i odbolovati prehladu (krivim klime i propuhe u ustopiranim autima), pa opet dostopirati nazad na koji dan. U toj prvoj turi me malaksalost od 5 festivala (Seasplash, Pula film festival, Escape The City, Kanal fest i ovo) u 8 dana toliko dotukla da sam 90% vremena provodio hrčući u hemoku, pa nisam popratio muziciranja, zbog čega mi je žao. To su bile ove "intimnije" varijante, pozornica na plaži i u kampu (iako ne više i na rivi, gdje je znala biti prije). Zadnji je pak vikend po običaju udaran, i tad se stejdž seli na veliko nogometno igralište, desetak minuta uzbrdo od centra mista. U petak mi se stop nešto bio odužio, pa sam nakon propuštanja Repetitora fokus sa ulaska prebacio na domaću rakiju od mrtine, a baš uz flašicu te iste tijekom večeri u prolazu sa Sarom iz Žena dogovaram da me akreditira za zadnji dan.

Prvi je svirao Gazorpazorp, i to već u terminu od 19:15, zbog činjenice da je sve (kovid jel) moralo svršiti do ponoća. U ovo se doba većina ljudi još brčkala, tako da je nažalost Gazorpazorp malo ispao topovsko meso, nije još bilo došlo do dovoljnog intenziteta atmosfere da bi im muzika mogla "prodisati" i biti doživljena u potpunosti. Što je šteta ako mene pitate, jer je bend naočigled intrigantan. Napušena ekipa iz komšiluka koja vrluda kroz nastup s onom dislociranom samouvjerenošću iz koje izvire karakteristična postpankerska rezigniranost i otuđenost, dobro se furaju. Svaki stih i svaki riff su taman toliko egzaktni i konkretni, a opet dovoljno u neskladu s onim sljedećim, da u široj slici mogu ne značiti ama baš ništa, ili pak nositi točno ono značenje koje slušatelj u njih upiše, a to je bio super trik za ući pod kožu studentariji prije desetak godina kad je Repetitor nešto slično uradio. Možebitno je i dalje, saznat će se ako nam se ikad vrate puni znojni glasni i zadimljeni klubovi. Dok se ne vrate, svako drugo mjerilo je zakurac. Općenito, svaka čast i za lito i za festivale, ali ne dođe li brzo opet vrijeme kad mi na redovnoj bazi utorkom u Močvari za četrdeset ljudi sviraju opskurni freak folk projekti s Novog Zelanda, pobit ću vas sve.

Ovaj vam report pišem sa Šolte, istog onog otoka iz čijeg podmorja mi je otac u proteklih 40 godina povadio osamsto tona hobotnica. Zna svaku rupu, samo zaroni i zvekne ju. I tako sve do prije par godina, kad se sažalio nad jednom, i zaključio da ne može više tako, i da je to sve bilo strašno beskrupulozno od njega. Ako su njegove hobotnice moji izvještaji, onda će možda baš Denis Katanec biti taj koji će me natjerati da se jednog dana cenzuriram, i nađem neki uvijeni način da napišem da je to u biti super, iako to uopće ne mislim, i posljedično zauvijek prestanem "srati". Razlozi su logični, momak, protiv kojeg stvarno, majke mi, baš ništa nemam, od sve labilnosti i ranjivosti koju demonstrira u pjesmama ne ostavlja puno prostora za teoriju po kojoj "negativna kritika" ne bi dotakla to srce koje nosi na rukavu. Dapače, vrlo je vjerojatno da ga jako dira. Fokusirajmo se stoga na pozitivne strane. Od svih Felona, Kateneca i Okanagana koje sam u zadnjih desetak godina live čuo, ovo sad zvuči najzaokruženije, najsuvislije, najsolidnije. Prezentan je proizvod, ne raspadne se po putu, i drži fokus publike cijelo vrijeme. Publike koja postoji, pleše, sudjeluje, pjeva s bolnom grimasom na licu, i sprinta nazad iz toitoija u prvi red. Dakle, karijera polako ali sigurno uvijek ide uzlazno, čak kao da su i vremena i trendovi (kako po pitanju muzike tako i generalnog mentalnog zdravlja naroda) danas prikladniji za ovakav izričaj no ikad. Ono što meni tu osobno nikako ne sjeda, niti će ikad, čak i ako maknemo na stranu glas koji je takav kakav je, je to stavljanje hipersenzibilnosti i sjebanosti na pijedestal, građenje cijele paradigme oko toga. Da se razumijemo, masa izvođača kroz povijest koje obožavam su to radili i još uvijek rade, ali u ovoj emo spiki koju Katanec fura ja čujem manje bluesa i istine, a više pasivno-agresivne patetičnosti i te neke "ajme vidi me kako se ogoljavam, pa zar nije da me sad moraš voljeti jer ćeš u suprotnom ispasti krkan i seljak koji nije u doticaju sa svojim i tuđim osjećajima koji su univerzalna stvar jer svi mi znate patimo" varijante. Istu stvar recimo, ali skroz istu istu, radi onaj lik iz Beach Slanga, ono plakat ću pred tobom sve dok mi ne popušiš spika. Skrušeno se ispričavam što sam ovo napisao, obećajem da ću sljedeći put biti pristojniji.

Igralom je nešto u zadnje vrijeme bio pao u drugi plan, Dimitrije Dimitrijević je radio solo izdanja i gigove, pa sam se na moment bio zabrinuo da ove neću nikad više ni čuti live. To bi mi strašno teško bilo, i strašno se radujem što se ovaj koncert dogodio, i što koliko sam uspio ubrati ima i novih stvari, pa se može očekivati i treći album. Ako niste čuli Igralom, stvarno vam je bolje da ga odete odmah poslušati nego da gubite vrijeme čitajući ovo. Vrlo unikatna pojava u nas, nema referenci na puno toga poznatog, pa treba pjesma-dvije dok ekipa tijelima i umovima ne polovi taj razlomljeni, spori ali neuhvatljivi ritam. Gitara je poglavito tuareška, i nju se još koliko-toliko da izracionalizirati, ali ritam sekcija stvarno vrluda nekim zagonetnim funky sferama, dovodeći rasplesanog čovjeka do stanja da ne zna je li mu sve teže ili sve lakše plesati na to. Nisam siguran koje su točno kvalifikacije ekipe iz benda, ali ne bi me čudilo da su naprimjer akademski muzičari iz jazz miljea, pa da im je ovo projekt ovako malo za ruganje. Meni su svi ti tishoumaren bendovi dragi, ali stojim pri tome da, ako odlučimo Igralom kategorizirati kao jedan od njih, onda su najbolji koje sam live čuo. Samo jedan dio ekipe se, čini mi se, slagao s tim i bio do kraja ufuran, pljesak nije bio puno glasniji nego na Klinici, a masa ljudi (možda i preko 200 njih) je posjedala i poležala po prostranom igralištu, malo su se gledale zvjezdice i to. Činjenicu da publika na Tam Tamu nije naročito nabrijana i razularena valja objasniti time što je tu od svih 10 festivala na kojima sam ljetos bio prosjek godina najviši. Ja sam se s 27 osjećao kao jedna od bebica kojih je bilo dosta.

Takva objašnjenja istantno padaju u vodu u momentu kad festival koji trenutak kasnije zatvara Žen. Bio sam na njima više puta u životu već dosad, i uvijek sam uživao, ali nikad mi ni na kraj pameti nije bilo da to uživo može ovako goriti. Odjednom se sva ona ekipa s livade tiska u prvim redovima, svi nabrijani kao da im sestra rođena svira gore. Savršena atmosfera, savršen sound, savršena lokacija, savršeni trenuci. Adrenalin, dopamin, serotonin, sve štrca na sve strane, znoj se zove užitak. Nevjerojatno je koliko je svaki ton svake pjesme zvučao oštrije, snažnije i značajnije nego ikad prije, odjednom su mi se iz benda na kojeg je simpatično otići i kimati glavom s rukama u džepovima jer se kao totalno poštuje to kako odvažno eksperimentiraju pretvorile u monumentalnu bendčinu od koje se uzburkava more i zvijezde brže padaju. Ovo je otprije njihov festival, ali sad mora biti još njihoviji, nakon ovakve detonacije. Vidjelo se i na njima koliko iskreno guštaju i hrane se nama koliko i mi njima. Mora se valjda napisati da je jedna djevojka kojoj je jako važno da nitko ne padne u jarak istrčala u toplessu na stejdž, pa i to da je činjenica da se sa svirkom mora završiti do ponoći zaobiđena na način da je onda minutu poslije ponoći dvadeset ili četrdeset ljudi na stejdžu naprosto zagrljeno a capella pjevalo, ali ništa od toga stvarno nije toliko važno u usporedbi s činjenicom da je sve to skupa naprosto kao cjelina bilo jebeno divno.

Umjesto zaključka ide pozdrav i zahvala starom drugaru Vanči koji nas je spontano sve u kombi potrpao, pa smo još dan-dva s njim bančili, uživali u ljepotama otoka, i živili to lito.

ujak stanley // 04/08/2021