Možda ne znate da se KC Mesnička preselio u Kranjčevićevu ulicu pored stadiona NK Zagreba, u prostorije bivše Concordie nastavivši svoj utabani program. Pa je i moj dolazak u ove prostore bio, rečemo, zbunjen. Sjećam se stare Concordie, ne tako davno, bješe negdje vrelo ljeto 2015. kad sam s ekipom sudjelovao na snimanju video-spota Hitchcock, a od tada, koliko mi se čini, mnogo toga se izmjenilo: nekoć je sve bilo svjetlo, bijelo, interijer mi se činio drugačijim, a sada je u jarkim crveno-smeđim farbama koje su, huh, ne znam, nekako skučile opseg. Ustvari, sve mi se čini posve drugačijim, kao da nikad nisam bio ovdje i kao da je klubić kompresiran u minijaturni Sax gdje već i dvadesetak ljudi stvara onu dozu popunjenosti, a ne kao nekad kad mi se pak doimalo da u Concordiju stane stotinjak, pa i više ljudi. Ali, funkcionira, no o tome će vrijeme pokazati i tu držim fige da se više ne javljaju susjedi, pizdeki i ini kojima smeta buka, svirka, mjuza, parkiranje automobila, dostava, elem, dešavanje u pogledu urbane kulture jer otkako je NK Zagreb ispao iz prve HNL, naučilo se susjedstvo da više nema dobronamjernika, navijača, kako ih oni zovu klošara, hohštaplera, onda policije, ah, pa niti movinga pored stadiona. A tamo gdje nema buke, kazao je davno Steve Albini, nema niti života.



I sad, KCM ide dalje, imaju program sa svirkama, valjda i DJ-ima u što nisam siguran jer ga te subotnje večeri nisam vidio da zagrije auditorij prije i nakon svirke KUDIKAMO?, jako dobro znanog dvojca koji je ovim nastupom zaokružio mini turneju sviravši prethodno u četvrtak u Virovitici, a onda u sisačkom SKwhat?-u gdje, reče mi Đuro dobošar, nakon njihove svirke DJ opališe narodnjake! Uh, majku ti ga s raspletom, kaže, to izgleda sad prolazi za tulume u nekoć underground klubu. Kako god, ovaj dvojac je bio raspoložen do balčaka, zna se, ide njima sve što opale i gdje god da se nađu, pišem iz iskustva jer sam ih gledao i uživao u njihovim sessionima više puta, uvijek su nepredvidljivi i nikad ih nisam čuo da su ponavljali repertoar jer rade improviziranu plesnu glazbu stvorenu na licu mjesta, takoreći 'kako im dođe'.



Odsvirali su 6 setova od po 20-ak minuta ubacujući povremeno sample 'rakija party', a najavila ih je šarmantna voditeljica kluba, točno kako je zakazano u 22h. Naravno, po običaju, prvi dio je lagani i ne ide u šus i druk, ali zato uvijek ide u duboku psihodeliju s razgradnjom melodija na eksperimentalni fade-in koji traje i traje bez ikakve zadrške. Meni su takvi njihovi uvodi najbolji pokazatelj raspoložive manualnosti kuda bi se moglo krenuti, a teklo je od ambijentalnosti, kao da prisustvujemo neo-krautrockerima što se zatjeravaju na bazi Neu! u potrazi za pravim kriptosima zvuka gdje Roko ubjedljivo drži sve konce svojim synth/ electro intervencijama poput redizajniranog trip-hopa uključujući svirku flaute i unosom u čaroban world-music neprestano šireći obzore nezaustavljivog, iznimno prijatnog eksperimenta.

Nakon koncerta mi je rekao da su prilikom spomenute svirke u Sisku dobili fanove reggae/ dub orjentacije što traže baš upravo ovakav stil, a ne mogu ga naći. Potvrdio je da postoji velika mogućnost da konačno i snime neki materijal, možda u Virovitici, a to će biti itekako zanimljivo za ovakav projekt avangardnih pristupa ciljanoj materiji koja se svaki puta metamorfozama unosi u neke sasvim drugačije sfere. Moram tu još nešto nadodati, ovi priloženi video zapisi su snimljeni mojom malom kamerom DBPOWER, poklonom dragog mi prijatelja MiKKe iz novosadskih industrialaca dreDDup. Kamera mi je u onoj fazi kad ti sve krene nizbrdo pala u kavu, dan-dva-tri nakon proslave 21. rođendana Terapije u Melinu, a jebemu, kad sam je posušio i nisam se usudio da je taknem barem mjesec dana - neočekivano proradila. Netko bi je istom bacio u smeće, ali vidjeti će te, radi fantastično, čak i bolje nego prije. Nešto sam u kavu stavio, a nije Pađenov hit maznut od The Animals...



Naredni setovi su prolongirali brzi udaraljkaški nu-jazz performans (part 2) gdje se moglo čuti i big-beat sekvenci nalik na The Chemical Brothers, a tu su se već i prisutni rasplesali, treći dio bješe poput spoja Public Image Ltd. s Leftfield, jako zanimljiva dub/electro/post-punk kombinacija puna Đurinih improvizacija koje su u finišu otišle u brzanac, četvrti dio je krenuo od ambijentalne laganice u nježni romantični trance za zaljubljene s puno previranja u očekivanju ekstaze orgazma kojeg Đuro pomno prati da ne ejakulira isuviše brzo podižući tempove emotivne pristranosti, ustvari mnogo toga je ovdje imalo taj krautrockerski naboj sukladne indiferenosti neuobičajenog, čak bi ih mogao usporediti s onom avangardnom Mark Stewartovom The Maffia iz sredine 80-ih, a vidi, vidi, rasplesaše KCM sa suštinom duboke Rokove fikcije.







Ne treba niti navoditi da su zadnji komadi udarni: peti stavak (part 5) je urnebes d'n'b, sva sreća da je snimljen, neki klinac bi mogao komotno misliti da ritam mašina i programi sviraju LSD psorijaze emotivnih katakombi njihovih nerazumnih roditelja što ne shvaćaju zajebanu psihološku strast najbržih BPM frekvencija iščitavajući negodovanja mrkih lica i nezadovoljnih dušebrižnika. Istina, Kudikamo? nisu angažirani dance/electro-punkeri poput spomenutih The Chemical Brothers, otkidaju neke jebene sekvence od teme do teme, bave se životom i stvarnošću unoseći se 100% u svirku koju nije teško razumijeti jer je puna elana, slika i prirodne, nepatvorene iskonske umjetnosti moderne plesne glazbe 21. stoljeća. Nimalo nije blesavo, dapače, čak je i vrlo hrabro reći da su KUDIKAMO? budućnost hrvatske pop glazbe stvorivši vlastiti stil nezavisan od kurentnih trendova, jako blizak klasičnim i jazz glazbenicima koji nikad ne žele ponoviti istu interpretaciju, nego napraviti novu, drugačiju i još bolju za užitak auditorija. A vidiš, kad sam ja dio tog auditorija, pratim ih i slušam, uživao sam u svirci kao da sam na nekom odličnom jazz koncertu. Samo to ne smijem reći svojoj dragoj, ona mrzi jazz i smatra da u toj glazbi svatko svira po svome i nitko nikoga ne prati, uf... Muke ti Jezušove za shvatiti, u kontekstu ovog dvojca punk i jazz su isti bunt onoliko koliko su Miles Davis i David Sylvian dali balans protivnoj kulturi bujajućeg neo-rasizma u globalnim razmjerima poput ska bendova pomirivši crne i bijele, ružne i lijepe, ostaje mjuza, ej, snimljeni dokument vremena jer niti Horvi kao svjedok neće živjeti možda još narednih nekoliko godina. Morati će umrijeti za ovakvu stvar, kao što su stari be-boperi živjeli istim skladom. Recipročno gledajući, a i slušajući ovaj snimak, mogfu reći da je to bilo uistinu - TO. Odlično i fantastično, do sada i najbolje izdanje KUDIKAMO? koje sam vidio.

horvi // 24/01/2023